Imena koja čitatelji tiska pamte su uglavnom ona novinarska. Nakon što pročita tekst, osoba s novinama u rukama ili, s isturenom donjom usnom, znakovito kimne glavom ili u gornju usnu dobro opsuje potpisnika. Samo rijetki znaju imena urednika, a znanje o direktorima je još manje.
Osim ako se ne zovete Dejan Kružić. Kao direktor i predsjednik Poslovodnog odbora Slobodne Dalmacije od 1986. do 1990. godine, Kružić je ostavio mastan trag na papiru omiljene dalmatinske novine, za što je pri odlasku nagrađen tada najvećim društvenim priznanjem Socijalističke republike Hrvatske - Plaketom ZAVNOH-a.
Počeo je kao profesor u Upravnoj školi, kalio se u škveru - gdje je bio prije i poslije "Slobodne" - kao istraživač u Institutu za razvoj, a od 1990. do 2000. je vodio privatni biznis. Potom se uhvatio spašavanja Koteksa, koji je šest i pol godina bio u blokadi, a dvije godine nakon ga je Grad Split zadužio za financije, gdje je enormne dugove otplatio "do lipe".
Upravo bavljenje kriznim menadžmentom ga je učinilo prepoznatljivim, što je onda, uz poduzetništvo i obiteljski biznis - sve ono što je prošao na vlastitoj koži - prenosio studentima Ekonomskog fakulteta. Iako je već četiri godine umirovljenik, nastavlja s blagim angažmanom sveučilišnog profesora u trajnom zvanju, paralelno bivajući i savjetnik rektora Dragana Ljutića.
- Kako je "Slobodna" organizirala vaš transfer iz škvera?
- Važno je naglasiti da sam ja na to mjesto izabran, a ne imenovan. Naime, odabir bez natječaja je imenovanje, a izbor je kad neko tijelo izabere najbolji mandatni program prijavljenih kandidata. Aplicirao sam jer mi je to bio veliki izazov. Osim toga, u škveru sam jako puno toga naučio oko transfera tehnologije i odnosa s inozemstvom, a upravo je modernizacija poslovanja bila glavni cilj rada u "Slobodnoj". Naravno, trebalo je imati i hrabrosti u 32. godini života prihvatiti obveze koje taj izbor donosi.
- I, uspjeli ste...
- To je bila nužnost. Tadašnja rotacija bila je stara više od 20 godina i sklona kvarovima. Nabavili smo novu, prvu u Hrvatskoj s kolor-tiskom na novinskom papiru. Po današnjem redu veličina, ukupno investicijsko ulaganje u modernizaciju "Slobodne" (fotoslog, rotacija, ekspedit linija i nova zgrada) bilo bi nekih 20-25 milijuna eura.
- Osim toga?
- Povećali smo efikasnost, planski zapošljavali, reorganizirali poslove i zadatke te uveli nova izdanja. Najvažnije, imali smo genijalan i visokonakladni proizvod i pokrivali područje od 20 milijuna ljudi, a naš list se više prodavao u Beogradu nego Zagrebu.
- Jeste li ikome dali otkaz?
- Samo jednome koji je unutar kolektiva iznosio laži i sam se povukao.
- Danas je cilj svakog direktora trgovačkog poduzeća maksimizacija profita vlasnicima. Je li tako bilo i vama u ‘Slobodnoj‘?
- Ne. I tada je postojao profit (op.a. koji se drugačije zvao – dohodak), ali ono što se maksimiziralo je bilo zadovoljstvo ljudi i ostalih društvenih koristi, uključivo i potrebu točne te pravovremene informacije.
- Bili ste prvi pravi menadžer u ‘Slobodnoj‘, netko baš osposobljen za to...
- Nakon rata, najstarije menadžerske garniture možda nisu imale svijest o alatima upravljanja, planiranja, organiziranja i kontroliranja procesa pa su više improvizirali. Ali je sigurno među njima bilo jako sposobnih ljudi koji su dobro radili svoj posao.
- Je li menadžment idealna vokacija za direktora medijske kuće?
- Po meni da. Zašto? Jer on ne uređuje list, to radi glavni urednik, uz svoju apsolutnu odgovornost. Ali menadžer upravlja svim drugim procesima podrške i razvoja cijelog sustava da bi urednik uopće mogao raditi svoj posao. Primjerice, izdavačka kuća mora nabavljati papir u više od jednog dobavljača, najmanje tri. Jer, što se dogodi ako jednome od njih stane proizvodnja? I danas svaka novina ima drugačije dimenzije, pri čemu im ne odgovara bala svakog distributera. A gdje su skladišta? Sve je to pod kontrolom menadžera.
- U "ono" vrijeme, na čelnim pozicijama ‘Slobodne‘ nisu bili članovi Partije? Kako to?
- Direktor izdavačke djelatnosti Ilija Maršić, glavni urednik Joško Kulušić niti njegov zamjenik Joško Frančeski nisu bili u Partiji, samo da neke od njih spomenem. Vagalo se tko najbolje zna raditi koji posao, a tko za koga politički navija je bilo irelevantno. Ja sam bio član Saveza komunista i time se ponosim, kao i svojim djelovanjem u tim vremenima.
- Tko je tih godina sve bio u redakciji i kolektivu ‘Slobodne‘?
- Dočekao me pokojni Kula s kojim sam imao fenomenalan odnos. On mi se od prvoga dana obraćao s "profesore", kao da je znao da ću jednoga dana to i postati, a ja njemu s "gospodine". I na pa poslu, i kad smo pili tradicionalne naše kave u "Parka". Zadnji put smo to učinili pet dana prije njegove smrti, kada smo dogovorili sastanak s direktorom Novoga lista. Osim Joška, odličan sam bio i s Ilijom Maršićem, Ivom Jurišićem, Krunom Kljakovićem, Zdravkom Uvodićem, Mladenom Krnićem, Zdenkom Matošićem, Ivicom Bočinom, Nedom Bavčevićem, Borisom Kamberom, Vlahom Majićem... Od mlađih novinara su tu bili Dražen Gudić, Blažo Davidović, Jasenka Leskur, Eda Vujević... Teško je spominjati imena jer kad nekoga preskočiš... E da, u to vrijeme je u "Slobodnu" dolazio i Miljenko Smoje kojega su oni iz najbližeg kruga oslovljavali sa "Stric".
- Jeste li zaprimali pozive iz partijskog vrha, naloge o cenzuri...?
- Ne, jer se nije na taj način funkcioniralo. Ali je bilo razgovora na temu objavljenih tekstova i je li oslikavaju ili ne neke zajedničke vrijednosti za koje se društvo borilo. To da. Jer, svaki takav nalog bi bio kontraproduktivan.
- Mlađim ljudima je možda malo apstraktna ideja trgovačkog poduzeća u socijalističkom okruženju... Kako je to funkcioniralo?
- To je tada bila radna organizacija, kao i danas trgovačko društvo. Ali, za razliku od ovih današnjih, koja imaju temeljne kapitale i iz njih crpe upravljačka prava, vlasnici kapitala onih prijašnjih su bili svi radnici zajedno. Taj kapital su stvorili radeći i razvijajući sami sebe, od 1945. pa nadalje. Dakle, vlasništvo nad kompanijama je bilo društveno. Ne državno, nego društveno. To nije isto. Državno je državno, a društveno je vlasništvo onih kolektiva kojima je to povjereno za upravljanje i razvoj.
- Je li bilo tržišnog natjecanja u socijalizmu?
- Kako ne, bez njega "Slobodna" nikada ne bi napravila poslovni uspjeh i realizirala nakladu kakvu je napravila. Nametali smo se, koristeći društvena sredstva proizvodnje. Koji je bio poticaj? Pa dohodak, dobit. S većim dohotkom se odlukom Radničkog savjeta moglo radnicima povećati plaće ili se dio mogao utrošiti na rješavanje stambenih pitanja. Na godišnjoj razini je kupovano 10 do 12 stanova. S tim da nije bilo stanova na tržištu nego je postojala društveno usmjerena stanogradnja. Par godina unaprijed su kolektivi dogovarali planiranje i realizaciju stambenih kompleksa. Tako su, recimo, napravljeni Split 3 i Pujanke. Bilo je tu i subvencioniranih kredita za renovaciju ili kupnju parcele za gradnju.
- Je li to značilo da gubitaške firme nisu mogle ulagati u stanogradnju pa su njihovi zaposlenici morali živjeti u podstanarstvu?
- Apsolutno da.
- Tko je odlučivao o radničkim dohodcima?
- Samo i isključivo radnici putem Radničkog savjeta.
- Jesu li preferirali plaće nad ulaganjem u razvoj poduzeća?
- To je ovisilo o radničkoj strukturi. Na primjer, o čemu danas odlučuje zaposlenik bilo koje firme u Hrvatskoj, na godišnjoj razini? Najčešće ni o čemu. Vlasnici odlučuju. U socijalizmu je to radio Radnički savjet, kao tijelo u koje su delegirani radnici iz svih sastavnica kolektiva. Znate, ovo sve o čemu pričam... Prijašnji model nije bio idealan. Ništa nije idealno. Samo vam pokušavam dočarati osnovne elemente procesa kojima sam upravljao. Tko je odlučivao o prijemu direktora? Radnički savjet. Zašto su zaposlenici "Slobodne" odlučivali ulagati u modernizaciju? Jer da stane rotacija i onemogući se tisak, od čega bi živjeli?
- Jesu se žalili radnici ‘Slobodne‘ na plaće?
- Kako ne, pa bilo je štrajkova. Tamo 1988.- 1989. mjesečna je inflacija bila 25-30 posto. Dohodci su patili i radnici u Tiskari, grafičari, pripremali su štrajk... Dolazi tako meni šef ekspres-tiskare Mate Kuvek da me obavijesti o tome. Ja mu kažem: "Pa da, opravdano". On me pita je l‘ se ja to zafrkavam, jer je mislio da ću pružiti otpor. Kažem mu da nisam protiv toga, budući da je štrajk elementarno radničko pravo. I tako, vraća se Mate za par dana i priča mi kako su smislili slogane za štrajk, koje će onda tiskati u privatnim štamparijama. Ja mu govorim: "Pa Mate, jesi ti lud? Imaš otpadnog papira, potroši malo boje i štampaj pozive za štrajk kod nas! Smijat će nam se grad kad se pročuje da sindikat ‘Slobodne‘ nosi tiskat okolo..." Štrajk je prošao super. Znate, trebalo je imati hrabrosti izaći pred tristotinjak radnika. Nakon toga smo sjeli kao razumni ljudi i dogovorili povećanje koliko smo mogli, a da ne remeti ostale obveze. Ljudi imaju pravo da se bore. Samo zahtjev mora biti u okviru mogućeg.
- Znači nisu uletjeli milicajci u redakciju ustrojiti radništvo?
- Kakvi milicajci... To pričaju oni koji djecu straše babarogama.
- ‘Slobodna‘ nije bila neuspješna firma, ali vi ste je, u financijskom smislu, učinili još uspješnijom...
- Ona ekipa uz mene je omogućila kontinuitet poslovanja, s razvojnim iskorakom, a ja sam im u tome pomogao.
- Zašto ste napustili ‘Slobodnu‘?
- Jer je takav bio dogovor. Mandat od četiri godine sam uspješno odradio i krenuo u nove izazove.
- Zar niste uživali raditi tamo?
- Jesam. Ali, nakon nekog vremena, gubiš motiv. Odradio sam što je bilo zacrtano u mandatnom programu.
- Je li vam žao?
- Ne. Svaki moj odlazak, iz svake firme je bio blagoslov i veselje.
- Kako vam se čini da se upravljalo ‘Slobodnom‘ nakon vas?
- Osnovno pravilo u menadžmentu je ne osvrtati se na metode koje primjenjuju oni poslije. Svakako, činjenica da je ‘Slobodna‘ preživjela, a u zadnjih 30-ak godina je bilo jako teških vremena, govori o vitalnosti sustava te ljudskim i intelektualnim kapacitetima u toj kući.
- Koliko je ranije zarade medijske kuće dolazilo od marketinga?
- Najmanje četiri ili pet puta manje nego danas. Razlika je bila kompenzirana prodanom nakladom. Danas je obrnuto.
- Koliko današnja ovisnost o prihodima od marketinga remeti slobodu novinarskog izričaja?
- Remeti je ako urednik zbog toga ograničava novinarski izričaj. Ako to radi, onda je to urednička autocenzura. Drugim riječima, riječ je o smrti slobodnog novinarstva.
- Da ste danas direktor, bi li se snašli u aktualnom modelu farmanja klikova?
- Teško. Današnji model potiče publiciranje stvari koje, po meni, zaslužuju prijezir, u smislu da budu publicirane. Je li se netko malo operirao dolje ili gore... Ali, to je rezultat doba vizualnih kultura, koje su meni strane. Prije je novina imala javnu funkciju, a to je zadovoljavanje potreba za informiranjem. Urednik procjenjuje koje su to potrebe. Ako današnje čitatelje, naročito mlade više zanima koristi li Marica grudnjak broj pet, nego je li neki radnik dobio stan, meni to može biti nakaradno, ali tko sam ja da sudim?
- Je li u vašem mandatu bilo tako "lakših" tekstova?
- Objavili smo tekst u satiričnom prilogu Pomet koji je lagano dao naslutiti da direktor jedne velike splitske firme ima malo bliži kontakt sa svojom sekretaricom. Nije bilo imena i prezimena, ali je onaj tko je znao kontekst mogao pretpostaviti o kome se radi. Dođe dotični kod mene i saspe drvlje i kamenje. Bio je povrijeđen, to je ljudski. Zovnem ja Kulu, a ovaj nastavi cipat po njemu. Kaže njemu Joško da ne sumnja da je ovaj u pravu, ali da se vrati za tri dana, a u međuvremenu će redakcija napraviti analizu svih tekstova koji se odnose na njega i firmu. Ode on vesel, i vrati se za tri dana. Dočeka ga Joško, s kutijom zlatnog Winstona, na kojeg je zapisano sljedeće: "O vašem poduzeću je u zadnjih šest mjeseci napisano 45 tekstova. Od toga dva imaju negativan naboj, jedan kako-tako, a njih 42 su izrazito afirmativna. A ovaj iz Pometa, iako u njemu nema imena, isto možemo svrstati u ona dva negativna. Ali, dva ili tri prema 42... Složit ćete se s nama da tu nema zle namjere..." Nakon toga, su se zagrlili i svatko svojim putem.
- Je li pala intelektualna kvaliteta tekstova, u medijima općenito?
- Mislim da je, i to bitno. Ako je funkcija cilja "što publika želi", danas nijedna na svijetu ne želi intelektualne tekstove. Prije nije bilo tako.
- Što se promijenilo?
- Kultura života i pogleda na svijet. I to radikalno. Svijet se mijenja na dnevnoj bazi, a to koja su vremena bila bolja...
- Spomenuli ste Pomet... ‘Slobodna‘ je prije bila autentična i prepoznata po svojoj satiri. Nedostaje li vam to kao čitatelju?
- Apsolutno da. Sjećam se kad je u Feralu, podlisku Nedjeljne Dalmacije objavljena pjesmica "Mala Partizanka bužu imala" Predraga Lucića, povodom zabijanja trajekta Partizanka u gat splitske luke. Zbog toga je stigla kaznena prijava i odemo na sud, trojac iz Ferala, predsjednica savjeta lista Dragana Bašić Lisičar i ja. Nisam morao, obzirom da direktor ne odgovara za tekst, ali smo se dogovorili napraviti mali cirkus. Predložili smo da se na raspravi pročita inkriminirani tekst. Na to se nitko nije mogao žaliti, to je predmet tužbe. Pjesmicu je čitao Viktor Ivančić. To je bilo arlaukanje... Svi su se smijali ko blesavi, sudac, tužiteljica, odvjetnici i ova trojica... Normalno, prijava se odbacila. To je bilo jedno od rijetkih suđenja zbog tekstova.
- U ‘Slobodnu‘ dolazi novi direktor, u istim godinama kao kada ste vi došli. Imate li mu dati kakav savjet, kao stariji kolega?
- Zasluženim odlaskom u mirovinu trenutnog direktora Miroslava Ivića završava jedna era Slobodne Dalmacije za koju sam spreman kazati da nosi njegovo ime. On je žezlo uzeo u danima koji su bili sudbonosni za sustav. One probleme koje je on morao rješavati, uključujući svakodnevne i višegodišnje blokade, brda sudskih postupaka i tranzicije vlasništva, odradio je iznimno dobro. Jedino što mogu savjetovati mladome kolegi je da iskoristi Mira kao živu enciklopediju svih procesa u kući i ubere od njega što više znanja i informacija.