Ivica Flesch jedan je od malobrojnih urednika iz Slobodne Dalmacije s kojim se još može razgovarati o novinama kad su bile u svojem najboljem izdanju i kad su im ljudi vjerovali. U ono vrijeme u prošlom stoljeću, kad bi se ljudi svađali oko neke teme, rekli bi “pisalo je tako u novinama” i stvar bi bila riješena – kraj, nema dalje.
U mirovinu je otišao 2009. – nakon 41 godine rada u novinarstvu, od čega 36 godina i osam mjeseci u našoj novinskoj kući – ali ni danas ne miruje. Do kasno u noć prebire po svojoj arhivi, a na YouTube-u se sprema objaviti neki svoj zafrkantski mozaik, ima mu već i ime: “Flasch back”. Ustaje kasno, isto kao kad je bio urednik noćne redakcije – ali rijetko ide u “Semafor”, gdje je prije bio kao doma. Ne ide više u ribe! To me je iznenadilo. Infišan je u svoju stafordicu Chilly a i u kompjutore, svi ga susjedi u zgradi kod “Stare Slobodne”, gdje živi, koriste kao servis.
– Kad san doša u “Slobodnu”, divija san se meštrima koji su u tiskari olovna slova slagali nevjerojatnon brzinon, poslin je bija fotoslog, bili su teleprinteri, pa telefaksi, pa internet, danas je sve u digitali, kompjuterizirano. Sve san to proša, koji put rečen, od Gutenberga do Microsofta. Od olovke i notesa do mobitela i laptopa – ispričao je pokojnom Mosoru u jednom razgovoru, a i sad će se slatko nasmijati kad netko kaže da “ovi stari ništa ne znaju o kompjuterima”. Jer on je davno uhvatio priključak na “mrežu nad mrežama”, njegov nedjeljni prilog “Vikend Cocktail” preko Carneta je još 1994. godine plasiran na internet. Majstor!
Za “kontru” mu kažem da sam kao urednica uvela Gradsku rubriku u informacijsko doba, ali to je bilo kasnije, to se ne broji.
Ostavio je trag
I u današnjoj novini još se vide tragovi Ivice Flescha, koji je samo godinu dana mlađi od Slobodne Dalmacije. Prvi je urednik redakcije “crne kronike”, koja je prije toga bila dio Gradske rubrike, još dok je novina bila velikih stranica:
– Prelaskom na mali format novinari više nisu mogli pisati “lancune”. Te 1984. dolazi mi Kula i kaže: “Znate, gospodine, vi ćete raditi dvije rubrike, jedna od njih je ‘crna kronika’. Imate li prijedlog za ime?” Kako je 92 bio broj policije, predložio sam naziv “Kronika 92”. To se brzo prihvatilo i taj je naziv, ajmo reć, ušao u narod. Druga rubrika je bila šareno-zabavni “Magazin” – govori Flesch, ne propustivši reći da pokojnog Joška Kulušića Kulu smatra genijalcem koji je u toj dekadi “Slobodnu” po kvaliteti doveo u vrh ondašnjih novina s nakladom od 120 tisuća primjeraka. A tako misle i ostali koji su imali sreće raditi s njim.
Specijalizirani časopis “Otvoreno more” njegovo je uredničko čedo. Davno je shvatio da je budućnost novine u specijaliziranim rubrikama i magazinima.
– Neko vrime san uz “Vikend Cocktail” uređiva i TV prilog četvrtkom “TV&Spektakli”, a od srpnja 2001. pokrenija san u Slobodnoj Dalmaciji prilog petkon – “More”. Sad će ispast da se falin, ali nije tako: istraživanje koje je vodija ugledni profesor Srđan Vrcan pokazalo je da je u kratkom vrimenu “More” postalo najčitaniji prilog u “Slobodnoj”! Gušta san ga radit, izmišljat natjecanja za najveću ulovljenu lignju, pa ribu, uvodit nove rubrike, suradnike... “Otvoreno more”, magazin, počeja je izlazit u ožujku 2006., nekoliko mjeseci nakon što je “Slobodnu” preuzeja EPH. Ka glavni urednik toga časopisa, nakon 82. broja otiša san u penziju – sjeća se ovaj dobitnik Nagrade SD za životno djelo “Joško Kulušić”.
Iako je 30 godina bio urednik, od 1979. i Mediteranskih igara, kad je naslijedio Nikicu Marinkovića na osmišljavanju zadnje stranice, “Večernjih novosti”, dugo je paralelno uređivao i pisao.
Došao slučajno
Kako je uopće došao u “Slobodnu”?
– Slučajno! Intra san poznanika, tadašnjeg novinara “Slobodne” Zorana Ercega. S njin je bija Zdravko Reić, tada urednik Gradske. Ja san pisa za neke zagrebačke novine, i tako rič po rič i Rejo me pita bi li sutra doša u Gradsku rubriku. Prista san, sutra san se pojavija na sastanku, bilo je to u treći misec 1973. Rejo je odma reka: “S nama je od danas kolega Ivica Flesch, piše se sa ‘sch’, ali se izgovara sa ‘š’, dakle, on je Fleš, i po prezimenu bi moga bit dobar novinar...”
I na račun moga prezimena rodila se odlična zafrkancija već na mome prvon novinarskon zadatku. Rejo me posla učinit jednu anketu, čipon u podne, na Rivu, reka je fotoreporteru Stanku Karamanu: “Ajde s Fleschom na Rivu!” Karaman mu je odgovorija: “Šta ti je, Rejo, šta će mi fleš, sunce je vanka!” Reić se odma počeja jidit: “Daj, ne za*ebaji: pođi s Fleschom i slikaj sve šta triba!” Karaman se užga: “Nemoj ti mene učit poslu, ne triba mi fleš usrid podneva na Rivi!” Onda san ja stidljivo reka Karamanu da Rejo nije mislija na blic, nego na mene... ha-ha-ha – i dandanas je Fleshu zabavna ova pričica.
– Bitno je ovo: moga je bilo tko doć u Gradsku rubriku, ona je bila “čistilište”.
Reka bi ti urednik, ajde pođi po gradu i donesi dvi, tri vijesti. Kraj plakata bi sta s blokićen i prepisiva neki događaj da napišen najavu! Kad bi se pokaza da imaš nekog smisla, onda bi dalje kao honorarac nastavlja radit i dobiva bi sve zahtjevnije zadatke. Međutim, moga bi ti bit Vladimir Bakarić otac ili dida, ne znam šta, ako vide da ne možeš dvi rečenice složit, rekli bi ti: “Niste vi za ovo, pođite doma.”
Vrlo se vodilo računa da novina bude bez krivih podataka, bez najveće sramote koja se zove “ispravka”, ti to znaš. I kad moraš objavit ispravku na svoj tekst, isto ti je bilo ka da ti neko čupa zub. Informacija, vijest, morala je bit provjerena beskrajno. To su bila pravila.
Danas kad čitam portale, vidim naslov “Ubio ženu, psa, krokodila i jedva su ga uhvatili”. Gdje? Čitaš, nema imena. Tko? “U teškoj borbi”, pa oglas, pa kako je ubio ženu, pa oglas. Pas... krokodil...”policija ga uhvatila”... “u zatvoru”, neki John iz Memphisa!? – čudi se veteran što se desilo sa ona famozna “5W” pitanja iz novinarstva.
’Crna’ iznad svega
A on je u tim temama – policija, pravosuđe, kriminal – plivao odlično i to mu je dragi dio karijere. Iako je pisao članke o poznatima, danas se kaže “celebrityjima”, o Splitskom festivalu, manekenkama, sportašima, balerinama, svim živima, jer nema koga nije poznavao i družio se, “crna kronika” mu je iznad svega:
– Vrlo brzo san počeja pratit sve sudove u Splitu, uključujući i Vojni sud. I vrlo brzo san, uglavnon zafrkavajući se, doša u priliku ćakulat o svemu i svačemu s najpoznatijin spliskin sucima, i sa šefovima Tužilaštva. Pratija san sud na jedan, za ta vrimena, neobičan način, zna bi od sudskog procesa napisat novinarsku priču, bilo je koji put čak i elemenata humoreski.
Shvatija san da je puno bolje, nego suce i tužioce, znat – zatvorske čuvare! Zbližija san se s njima, kad bi ko bija zatvoren, ja bi to dozna istog dana, prije nego bi sutradan doša na sud. Inače, zna san se i zafrkavat na sudu govoreći o svemu i svačemu u stihovima. Kao: “Svako jutro novi leš donosi van Ivo Fleš!”
A iman i jednu štoriju sa Vojnog suda. Jedan podoficir je u Omiškoj ubija kćer i svastiku iz pištolja, nakon šta je ona pobigla njoj od njegovog zlostavljanja. I kad je predsjednik sudskog vijeća pročita presudu, “smrt streljanjem”, cila sala počela je pljeskat.
Zamisli to! To je bila zadnja takva presuda u Splitu, 1983., posli san čita i u ciloj Jugoslaviji. Ej, jedno je pljeskat na dodjeli Oscara, ali za strijeljanje, jel možeš zamislit?
Iman i jednu sa Zdravkom Reićem. Bila je pljačka pošte u Cisti, ukralo je sve penzije. A u ono vrime nije bilo baš takvih razbojstava, bila je to velika barufa! I onda je policija slučajno uvatila neke šta su ukrali auto, a među njima je bija jedan povezan sa ovon pljačkom. Ali kako ćeš doć do informacija? Onda smo se u “Parka” Rejo i ja našli sa jednin sucen istražiteljem koji je volija popit i, turu za turom, sve ga ispipavali. Ali svakih deset minuti bi ili on ili ja išli u WC zapisat u notes šta nan je reka, ha-ha. E da je onda bilo mobitela i snimača... Onda smo odjurili u redakciju, svak napisa svoj dio, bomba je bila!
Profesionalna beštija
A znaš zašto san otiša ća s mista urednika “Kronike 92”? Uvatija san sebe da san posta profesionalna beštija. Jedan put mi je zazvonija telefon, javili su mi da se dogodila nesrića u kojoj je pet mrtvih. Tad san reka jednu groznu rečenicu: “Odlično! To ću raspi*dit na cilu stranicu!” I zaledija se. Već sljedeći misec iša san ća, uređiva san posli dvi godine Gradsku rubriku – priča mi Flesch, a u toj Gradskoj rubrici nas smo se dvoje upoznali.
Svega se sjećam.
Friško nakon zagrebačkog studija “prašinarila” sam u Gradskoj i jednom me poslalo u “Kroniku 92” da bih, kao, prenijela info o nekom pronađenom lešu. Za najvećim stolom u sobi sjedio je on. Pred njim, naravno, pisaća mašina, a na stolu iz kristalne pepeljare veličine pjata dimila je cigareta, prikačena na mali “cigaršpic”, pun smeđeg nikotina. Dok je pričao, čupao je uvojak kose na vratu, vrtio ga ukrug, kompulzivno. Flesch. Ivica Flesch.
Na moju poruku reče, onako svisoka: “Mlada kolegice, ali to već imamo u novini”, na što sam mu ja odgovorila: “Onda dobro, nisam vidjela, ja ne čitam crnu kroniku.”
Pogledao me je “u tupilu od nekuženja”. Bolje da me zmija ljutica ugrizla!
I onda mi dođe za urednika u Gradskoj, sa sloganom “Gdje je gužva, gdje se praska, tu je uvijek prva Gradska”.
Sljedeće dvije godine život mi je bio zabavan otprilike ko i depilacija vrućim voskom.
Danas se smijemo tome.
