U Zagrebu je pritisnut bolešću preminuo slikar i novinar Jugan Splivalo (79), cijenjen čovjek ne samo u hrvatskoj metropoli, nego i na otoku Hvaru odakle je porijeklom.
Stoga je vijest o njegovoj smrti s velikom tugom primljena na njemu najdražem škoju, naročito u Jelsi odakle su bili njegovi roditelji, pa i u Vrboskoj gdje ima kuću.
Splivalo je rođen ratne 1944. godine u mjestu Santa María di Leuca na jugu Italije, bilo je to tijekom zbjega otočana pred fašistima, da bi nakon toga kao i brojne druge dalmatinske obitelji završio u pustinji egipatskog El Shatta. Kao dijete živio je i školovao se u Zagrebu, gdje je počeo studirati povijest umjetnosti i arhitekture, ali je s vremenom prešao na pravo koje je i diplomirao.
Njegov otac Stipe, od kojeg je usvojio prkosnu dalmatinsku narav, mudrost, šarm, ali i neizostavnu pučku vjeru u bolje društvo pravde, morala, tradicije i kulture, bio je uspješan generalni direktor zagrebačke "Plive" i u ono doba kupovao slike kako za svoju tvrtku tako i za sebe.
A mladi Jugan se upravo preko djela umjetnika Miljenka Stančića, Ljube Ivančića, Otona Glihe, Frana Kršinića, Stipe Sikririce i drugih napajao ljubavlju za slikarstvom te u konačnici naslikao stotine i stotine slika najčešće s morskim motivima (ribe, lignje, rakovi, koralji, grebeni, agave, palme, gradele, tovari...).
Radio ih je čak i u staklu, a njegovo darovano djelo i danas krasi Obćinski dom u Jelsi. Iza Splivala su ostale brojne skupne i samostalne izložbe, s kojima je darivao i svoj najdraži škoj.
U svemu je vidio umjetnost i kulturu, a istodobno se zalagao za potpunu suradnju i dobrobit ljudi u zajednici, apostrofirajući da politička opredijeljenost tome ne smije biti prepreka. Jedno vrijeme je radio kao novinar Radio Zagreba, bio je i direktor Likovnog centra grada Zagreba.
Do zadnjeg daha je besprijekorno govorio jelšanskim dijalektom, a u obližnjoj Vrboskoj je svojedobno bio pokrenuo Svjetski festival bevande na kojem su se okupljali brojni intelektualci i umjetnici, ljudi skloni hedonizmu i originalnosti. Ostao je u sjećanju i po tome što se prije devet godina zajedno s grupom Vrbovljana usprotivio uklanjanju palme s njihovog škojica. Rekli su tada da će "škojic bez palme postati Goli otok" i spasili taj prepoznatljivi detalj mjesta.
Bio je velika podrška otočnim umjetnicima, naročito samoukom kiparu Ivi Škrmeti, čija je brončana skulptura tovara u naravnoj veličini na jelšanskoj rivi zapravo znak prepoznavanja Jelse i ljudi koji u njoj obitavaju. Stoga i on ostaje u velikoj tuzi za svojim prijateljem, na neki način i mentorom, upravo kao i Juganova supruga Lela, sin Stipica, snaha Maja i unuka Pia. Naravno, za njim tuguje šira rodbina, brojni prijatelji i znanci, pa i čitav otok Hvar.
