Do kraja života, do kada god bude mogao, do kada god bude imao snage Krsto Zubčić iz Islama latinskog kraj Zadra, 5.kolovoza dolazit će u Knin. Na trg. Pred spomenik Oluja 95. I tu će se nakloniti ljudima kojih više nema, što su svoje živote dali za slobodu nama koji smo ostali. Doći će kako bi odao počast, ljubav svom sinu Valteru Zubčiću, sudioniku Domovinskog rata koji je poginuo 4.8.1995. Dan prije Oluje, u 24-oj godini života.
-Moj Valter je poginuo, kako bi rekao, na zadnji dan rata, prvi dan Oluje. Poginuo je između Novigrada i Prigrade. 24-e su mu bile. Tragična je to situacija, to je tuga koja nikada ne prođe, bol koja ne prestaje. I zato ja ne propuštam ovaj dan, dolazim više od deset godina. On je za mene svetinja, dužnost, snaga, prisjećanje, počast na mog sina, na sve one koji su otišli. To je dan u kojem smo dobili slobodu, državu, sve. Dolazim svojim autom, a kada ne budem više mogao voziti sam, onda će me netko dovesti, povesti. Uvijek će netko u Knin na ovaj dan dolaziti. Kažem vam, do kraja života mene će ovaj trg viđati- veli Krsto.
Oluja je za njega srce koje bubnja u ritmu slobode. Ona je obol za one koji su morali za nju umrijeti. Zbog njih u Knin dolaze svi oni koji ih ne žele pustiti iz misli.
-Idemo dalje, život nas nosi. I mene svake godine do Knina. Sjednem u auto. Krenem. Upalim domovinske pjesme. Počnem s Thompsonom pa samo nastavim. I naplačem se svaki puta do Knina. Dobro se naplačem. I onda dođem tu pred spomenik, srca punog i tuge i ponosa - veli nam Krsto Zubčić.