Nekome se dijeli šakom i kapom, a nekog udare šakom – to je možda najbolji opis kako je država stambeno zbrinula Vedranu Čačić iz Knina, diplomiranu inženjerku agronomije i predavačicu na poljoprivrednom usmjerenju Strukovne škole kralja Zvonimira.
Presudna stvar koja joj je život obilježila tamnim tonovima jest da je Vedrana nekadašnja prognanica iz Vukovara koja je u Dalmaciju došla zajedno s roditeljima 1995. godine, nakon četverogodišnjeg potucanja po hotelskim sobama najprije u Tučepima, potom na Krku, a onda i u Rijeci, sve dok otac, vukovarski branitelj, nije odlučio doći u Knin i nastaniti se u kući izbjegloga Srbina koju im je dodijelio Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
Iz te su se kuće, međutim, trebali iseliti 1998., kad se vlasnik vratio iz Srbije. Roditelji su prihvatili da im se dodijeli nedovršena kuća, u koju ulažu i dandanas, kaže Čačić, a njoj je – kao stradalnici Domovinskog rata i kćeri branitelja s pravom stambenog zbrinjavanja – 2003. dodijeljen na korištenje stan u središtu Knina – objašnjava dok razgovaramo u tom istom, memljivom, vlagom doslovce rastočenom prostoru, opasnom za život i zdravlje posljednjih pet godina.
– Iz grla žarulja curi voda, žbuka otpada sa zidova i stropova, od vlage se nadiže i pod, nabrekla su vrata na ormarima, u kuhinji je struja u prekidu, a kada je počelo to rapidno propadanje, jednog jutra nakon kišne noći probudila sam se na postelji ležeći u vodi!
Nekoliko popravaka izvođenih najprije u mojoj režiji, potom i na teret pričuve zgrade, nije pomoglo. Nakon toga prodor vode postao je još intenzivniji – veli Čačić.
Otada živi u podstanarstvu, a u međuvremenu se razboljela od karcinoma i 70-postotni je invalid, kao da i bez toga nema dovoljno muke. Izdržava i kćer na studiju, a dobar dio plaće odlazi joj na lijekove.
Država prstom nije mrdnula da joj taj stan kvalitetno sanira ili ponudi neki drugi u zamjenu, premda je nekadašnju praonicu rublja od 30-ak kvadrata pod ravnim krovom, preuređenu u stan, o vlastitome trošku uredila za pristojan život samohrane majke s kćeri, danas zadarskom studenticom.
I plaćala najamninu, doduše simboličnog iznosa, a da joj ni centa ulaganja nije priznato. K tome, taj je stan i 10 četvornih metara manji nego što joj pripada po Pravilniku o stambenom zbrinjavanju.
Pitanje je kako se taj prostor "iz kojeg je iznosila lešine štakora velikih kao mačke" uopće mogao naći u portfelju državnih stanova, no to je možda manje važno od načina na koji je do njega došla i kako je državno tijelo s vremenom odglumilo da je stambeno zbrinulo osobu koja na to ima pravo u hrvatskom kraljevskom gradu par excellence, barem u političkoj retorici.
Sve što se poslije s tim stanom zbilo Vedranu Čačić okrutno podsjeća na to da su rat i progonstvo za nju potrajali sve do danas, s navršenih 48 godina.
Izuzme li Ured predsjednika Republike, odakle joj je obećan skori prijam, novinari i mediji su joj, veli Vedrana, ostali zadnja adresa na koju se može obratiti da se požali na svoju nevolju. Doduše, ionako težak položaj dodatno se zapetljao s jednim njezinim postupkom, na koji je, kako kaže, bila prisiljena.
Budući da država nije htjela ulagati u vlastiti stan koji joj je spremno darovala tek lani, onda kada ga je vlaga rastočila, umjesto da ju je kvalitetno zbrinula puno prije, naša sugovornica nije imala drugog izbora kad je 2019. dala srušiti kupaonicu, koja bi joj se ionako stropoštala na glavu, te je od blokova izgradila novu.
Riječ je o dva zida na L koji zatvaraju prostor površine dva četvorna metra, međutim, za taj zahvat nije zatražila suglasnost ostalih stanara u zgradi niti građevinsku dozvolu. Zbog toga ju je prijavio predstavnik suvlasnika zgrade, te joj je Građevinska inspekcija odmjerila ni manje ni više nego 100 tisuća kuna globe za bespravne radove, s obvezom da sruši tu kupaonicu s vanjskim zidovima na zajedničkoj terasi zgrade.
Platila je i posebnu kaznu sucu za prekršaje i sada to navodno koči popravak njezina krova iz pričuve zgrade, sve dok ne podmiri globu.
– Pa to je u planu za obnovu već godinama! Zašto to nije napravljeno prije nego što sam izgradila tu kupaonicu? – pita se naša sugovornica.
Na stranu što je Vedrana Čačić s predstavnikom stanara otprije u ne baš toplim dobrosusjedskim odnosima i što ju je, kako ona tvrdi, prijavio inspekciji zbog zlobe, no propis je na njegovoj strani, potvrdio je Trgovački sud u Splitu.
Osim što je produžila kupaonicu za 20 centimetara, Čačić ničim nije ugrozila statiku zgrade, pa smo zajednički komentirali koliko sve to apsurdno izgleda u zemlji gdje glavni državni inspektor na čelu kolone bagera ovih dana ruši bespravne kuće od Istre do Dalmacije, a isto toliko ih niče iz minute u minutu.
Pa što se, zaboga, radilo da ne budu nelegalno izgrađene!? Zašto nisu posvuda počeli od zidića kao što je Vedranin, nego su u Kninu, na jednom ruševnom nazovi-stančiću u vlasništvu RH koji koristi jedna očajna žena, napinjali mišiće pravne države?
– Morala sam to napraviti. Tada je stan još uvijek bio državni, ja sam kumila i molila Središnji ured da se to popravi, a budući da su se stalno oglušivali, odlučila sam srušiti gnjile zidove i napraviti novu kupaonicu.
Koštalo me je desetak tisuća eura, a uskoro očekujem i ovrhu na plaću, za tu globu zbog bespravne gradnje. Napravila sam, međutim, još nešto zbog čega se danas kajem, opet nemajući kud – dodaje Čačić.
Nakon što je unatoč svim zahvatima vlaženje postajalo sve gore, premda je tvrtka koja održava zgradu nekoliko puta popravljala krov, lani u siječnju potpisala je darovnicu za ovaj stan.
– Dotad je bio državni, a nakon svega obećali su mi u Središnjem uredu da će ga sanirati. U početku sam odbijala darovnicu, na koju sam imala pravo puno, puno prije jer sve vrijeme nisu učinili ama baš ništa, međutim, tvrdili su da će ta zgrada do ljeta prva ići u obnovu iz državnih sredstava. Bila su to usmena obećanja i uvjeravanja, no s pristankom na darovnicu stan je postao mojim vlasništvom, oprali su ruke od mene.
Nakon toga, godinu dana nema odgovora iz Središnjeg državnog ureda, koji je u sastavu Ministarstva graditeljstva. Ne odgovaraju na mailove, prebacuju me s telefona na telefon bez ikakve koristi jer na kraju nikog mjerodavnog ne dobijem na liniji, a šefica njihova kninskog ureda Marija Kunac nemoćna je jer je sve centralizirano u Zagrebu – objašnjava žena na rubu snaga i domeće:
– Pisala sam ministru, Uredu premijera, pučkom pravobranitelju, pravobranitelju za osobe s invaliditetom... Kninski gradonačelnik Marijo Ćaćić bio mi je uvijek pristupačan i hvala mu na tome, međutim, Grad je svoje stanove odavno prepustio državi, osim nekoliko njih koji su Pravilnikom namijenjeni određenom kadrovskom profilu, poput liječnika, te mi nije mogao pomoći – govori profesorica dok lista gomilu dokumentacije koju je ponijela na sastanak s nama.
– Uzalud mi je – nastavlja – što na svim adresama ističem da su me obmanuli, prevarili jer zgrada neće u obnovu, doznala sam, budući da je većinski poslovne, a ne stambene namjene.
Jedino što su mi spremni ponuditi je opet državni stan u najam, što me baca u još dublji očaj. Reći ću vam i zašto – nastavlja uzbuđeno na spomen te mutne kninske teme s korupcionaškim zadahom, javne tajne o kojoj svi građani znaju i šute, osim što šuškaju među sobom.
Jer u gradu koji je obilježila Josipa Čulina ex Rimac, posrnula "kninska kraljica", nije jedina od države dobila malenu stambenu zgradu umjesto samo jednog stana u njoj, za što na kraju odgovara jedino državna službenica koja je potpisala dokument. Stambeni fond u državnom portfelju dijelio se kao na pijaci mnogim stranačkim i na druge načine podobnim anonimcima "u blizini oltara". Ima ih koji su skupili i pet-šest stanova, namirili djecu i unuke, a time se i trguje.
– Znam nekolicinu ljudi koji su potpisali darovnicu, kao i ja, pa su im, bez obzira na to, ustupili drugi stan, bez suvišnih pitanja. Mnogi stan imaju a da im ne treba; pa i ja sam platila ovaj nesretni stan, dala sam čovjeku na ruke nekoliko tisuća tadašnjih njemačkih maraka da mi ga ustupi i tada sam otišla u Središnji ured, a da me nitko ništa nije pitao – govori o zbivanjima kad je morala otići iz kuće Srbina povratnika, a u Uredu su joj savjetovali da neko vrijeme živi s roditeljima dok oni ne vide koji bi joj stan ustupili.
– Da sam tada pristala na to, nikad me ne bi stambeno zbrinuli – uvjerena je Čačić.
– Ovako sam napravila isto što i brojni drugi: "kupila" stan, sama ga uljudila za pristojno stanovanje, s time da sam, dok je još bio "štakornjak", trebala potpisati papir da se u njemu može stanovati! – govori Vedrana s gorčinom o vremenu kada je, unatoč svemu, mislila da se na miru skrasila u tom stančiću.
U njezinoj zgradi, primjerice, stan ima čovjek koji nikad nije živio u Kninu, nego je u BiH, a sve mu je "sređivao" brat. Slučaj istražuje policija i to je ne iznenađuje, budući da ima ljudi iz BiH nastanjenih u Kninu koji imovinu imaju u Zvonimirovu gradu i u Bosni, jednako i izbjegli Srbi. Stanove iznajmljuju ili u njima ljetuju, pa nikom ništa, kaže Vedrana koja nikad nije bila "podobna", niti je to htjela.
Sada već više Kninjanka nego Vukovarka, visokoobrazovana srednjoškolska profesorica zapravo nema ništa pri kraju pedesetih: bijedni, propali stan opterećen visokom globom za bespravnu gradnju ne može ni pokloniti, a ni prodati za dvije godine, kada joj istekne zakonski rok zabrane trgovanja, koji traje od datuma potpisivanja darovnice. Eto što je kao vukovarska prognanica dobila od države nakon 28 godina života u Kninu!
– Nekom rat, a nekom brat! Ponekad pomislim da mi više ne treba stan, nego grobno mjesto u Kninu, koji je pun praznih stanova jer su se ljudi iselili, a neki ih imaju i u njima ne žive.
Radila sam na popisu stanovništva pa znam! – kaže trpko s vrata dok smo odlazili iz zgrade na Trgu Oluje u kojoj oštar miris plijesni čovjeka kao zid udari u nosnice već na ulazu.