Nekadašnji Dom kulture u Siveriću postat će Muzej rudarstva. Izradu projektne i tehničke dokumentacije, nužne za rekonstrukciju derutne zgrade u muzejsku ustanovu, grad Drniš povjerio je zagrebačkoj tvrtki ASK Atelier, a 214.600 kuna za tu će namjenu izdvojiti Europski fond za regionalni razvoj.
Od projekta koji bi siverićkom kraju mogao označiti početak kulturne, a onda i svake druge revitalizacije se neće odustati. Tako nam reče Josip Begonja, drniški poteštat. Tragom ove vijesti bilo bi najjednostavnije za sugovornike pronaći domaće ljude od struke – povjesničare, arhitekte ili muzealce. Sigurno bi imali što reći o budućem Muzeju rudarstva. No, mi smo se odlučili za drukčiji pristup. Učinilo nam se važni(ji)m osluhnuti što o tome kažu Siverićani. Što misle o tome i znaju li uopće za planove vezane uz zgradu u kojoj su se nekoć održavale kinoprojekcije i koncerti, nadaleko poznati plesnjaci, u kojoj su nastupale kazališne družine, u kojoj je sve, baš i kao cijelom Siveriću, vrvjelo životom.
Nema nas, nažalost
Imali smo sreću naletjeti na sugovornicu kakvu smo samo poželjeti mogli. Kraj zatvorenih vrata poštanskog ureda sretosmo vitalnu mještanku Anu Odak, Siverićanku iz obitelji rudarskog činovnika Ivana, rođenu davne 1934. godine upravo u jednoj od dugih kamenih rudarskih zgrada kakvih je mnogo u Siveriću.- Izrađuje se dokumentacija za Muzej? Sigurni ste? Pa to je predivno! Ako i jedno mjesto zaslužuje Muzej rudarstva, onda je to Siverić. S otvaranjem rudnika je ovdje stigao život i svi sadržaji koje je u to vrijeme imala Europa. Isto tako, kada se i posljednji zatvorio, taj se život počeo polako gasiti. Znate što mi je kazao jedan moj susjed - danas možeš iz kuće do pošte otići i gol, a da se ne osramotiš jer nikoga nećeš sresti. Nema nas, nažalost. Ratovi su učinili svoje, mladi su ostajali u drugim gradovima. Neki su se skrasili u Drnišu, kraj ovdašnje prekrasne djedovine, što je tužno jer je samo pet kilometara od Siverića. A svi imaju aute... - našavši u nama nesvakidašnje sugovornike ispričala nam je učena starica. Uvjerivši se kako je do otvaranja ureda još dobrih 20-ak minuta odmah se ponudila da nam pokaže barem djelić prebogate siverićke rudarske povijesti koju je ispisivala i njezina loza. Okrenuvši se oko sebe, najprije nam je uprla prstom na bunar renoviran 1932. godine, pa na nekoliko ruševnih objekata. Nekoć je u jednoj bila stražarnica, a u drugima različite radionice za potrebe rudnika.
Zgrada za inžinjere
- Cijeli je Siverić još od 1834. godine jedan veliki muzej rudarstva. Jedno vrijeme je moj tata bio šef materijalnog knjigovodstva svih rudnika. Imao je u prizemlju ove upravne zgrade kancelariju. Tu je u blizini bilo skladište i svaki čavao, ili brokva - što mi kažemo se naručivala izvana. Narudžbenice je tata ispisivao na njemačkom jeziku. Tu su bile radionice svih zanata, osobito električara i mehaničara. Onda se popravljalo sve. Nije to ka sada-pokvari se nešto, pa ga odma baciš... Ovo je bila gusterna. U stanovima nismo imali vodu, pa smo tu crpili vodu. Za vrime 2. svjetskog rata dolazile su cisterne i u kantama smo nosili vodu. U ovoj zgradi većinom su živjeli inžinjeri. Ti su se stanovi kasnije pokupovali, kao što je i naša obitelj 70. godine, kad je zatvoren rudnik, otkupila stan. Radnici čije su kuće bile udaljene 15-ak kilometara imali su ležajeve u drugoj velikoj kući. To se gradilo još za stare Jugoslavije, u drugoj Jugoslaviji je napravljena ambulanta kod te "kućetine", kako smo je zvali. Imali su liječnika iz Dicma. U Domu smo imali plesove, gostovalo je kazalište iz Šibenika, Splita...Vidite, toga se svega sjećam jer imam puno godina. I još bi vam nešto rekla - nama su kulturu donijeli stranci. Ne želim podcjenjivati naše mještane, daleko od toga, ali puno smo poprimili od stranaca u kulturnom smislu. To vam iskreno govorim.Sveta Barbara
Dok smo tako kroz riječi gospođe Ane upoznavali siverićku povijest, u blizini se parkirao auto, a iz njega je žustrim korakom prema poštanskom uredu požurila mlada službenica. Naša sugovornica je, dakako, bila prva klijentica. Za njom uđoše još dvije. I mi se zaputismo u ured i pogled nam najprije pade na raskošni asortiman pogrebnih svjetiljki. Očito je ponuđeno ono što se najviše traži.- Eto, imamo sve. Samo ne možete kupiti salame i kruha - našalila se službenica, videći da su nam pažnju privukli lampioni, sve uslužujući usput gospođe za pultom. Saznadosmo da se zove Ana Marija Baković i da je iz Parčića, obližnjeg zaseoka.
- Vidite, na što je spao naš Siverić. Po kruh trebamo ići kilometrima jer nemamo drugog izbora, kao i za druge osnovne potrebe. A račune plaćamo tu, samo da nam poštica ostane. Tako je to danas. Ljudi su se školovali, većinom ostajali u tim gradovima, a iza rata je bilo - kako se tko snašao. Malo nas se vratilo. Od nekadašnjih i 1600 duša, jedva da je 420 stalnih mještana... - reče nam gospođa Karmen Ramljak netom nakon što je Ana Mariji dodala račune. Učinilo nam se da su joj oči zasuzile.
Kasnije nas je naša vodičica rudarskim Siverićem ugostila u svom stanu u impresivnom kamenom zdanju sa dva ulaza. Nekoć je to, reče nam, bila prva upravna zgrada rudarskog poduzeća Societa del Monte Promina iz Torina 1873. godine. Sagrađena je još 1846. godine za rudarske činovnike.
- Ovdje ispred kuće se nalazio prekrasan park i prostor gdje su dame igrale tenis. Uglavnom su bile Austrijanke i Talijanke, a tu, na kući je i jedna kamena ploča s oznakom nadmorske visine na njemačkom jeziku. Na ovoj ploči pred ulaznim vratima je uklesano ime Barbara. Vjerojatno se radi o sv. Barbari, zaštitnici rudara – pripovjedila nam je gospođa Odak.
Hotel, ambulanta...
Pričali bi cijelo popodne sa ugodnom domaćicom, ali valjalo je pronaći još tragova nekoć bogatog rudarskog života Siverića. Izišla nam je u susret Melita Mrđen i povela nas do ruševnog zdanja Društvenog doma kraj kojega je aktiv žena sv. Barbara uredio dječje igralište.- Tamo dalje uredile su i prostor za igranje balota. A, inače, znate da je dom bio središte društvenog života, tu su se organizirale sve proslave, dočekivale nove godine... U obližnjoj zgradi nalazio se hotel i dućan. S druge strane odlazilo se u kavanu. Imali smo i ambulantu, a sada je od svega ostala tek autobusna čekaonica. Čak je i ona izvan funkcije jer kraj nje ne prolazi ni jedan autobus. Jedini autobus prevozi školsku djecu i prolazi gornjom cestom, a ne ovom. Može se reći da je ovaj dio pretvoren u tešku pustoš - sa žalom je konstatirala Melita. Projekt Muzeja rudarstva pozdravlja, ali bi, kaže, valjalo razmisliti i o tome da se u istom projektu urede i nekadašnje zgrade i pogoni koji su služili rudarima. Ovako, veli, samo propadaju i pridonose slici posvemašnje nebrige i zaborava.
Povela nas je Melita zapuštenim puteljkom koji spaja Gornji s Donjim Siverićem kako bi nam pokazala ostatke davnih rudarskih kupaonica i radionica. Zahrđali vagoni na pruzi od koje nisu ostale ni tračnice zaustavljeni su u davnoj prošlosti, jednako kao i korovom obraslo rudarsko okno. Potopljeno je, a niz strminu je nepoznati netko nabacao razno smeće i isluženi namještaj.
Šteta, prava šteta
- Šteta, prava šteta. Dalo bi se ovdje organizirati turizam jer je sve tako blizu - i planina, i Krka i Čikola. Blizu je i more... al' bi to netko trebao planski pokrenuti i ishoditi sredstva Europske unije - zaključila je naša druga vodičica kroz Siverić.Složio se s njom i naš posljednji siverićki sugovornik Joško Bukarica, gorljivi zaljubljenik u svoj kraj i njegova rudarska obilježja. Pokojni mu je otac Pavao 38 godina radio u rudniku...
- Muzej će imati ogroman značaj, ali bi puno značilo i da se definira vlasništvo nad rudnicima, da se angažiraju ministarstva i da se sav taj potencijal iskoristi u turističke svrhe. Poznato je da projekte tog tipa financira Europska unija u 100-postotnom iznosu. Možete li zamisliti naše turiste ili goste NP Krka u rudarskim vagoncinima kako ulaze u rudnik, voze se u njima kilometrima, izađu na Puvarinama poviše Badnja i odu na marendu. Ja mogu. Zadnjih 15 godina razmišljam o tome kako bi, poput Samobora, mogli konačno valorizirati sve to što je oko nas.
Pokazao nam je na kraju i svečano rudarsko odijelo, slično onima kakva su nekoć imali rudari tog kraja.
- Teško da je koje originalno sačuvano jer su se rudari u njima i ukapali. Eto, nije li i to simbolika i najbolji pokazatelj što su rudnici značili Siveriću i ljudima ovog kraja - u dvije je rečenice Bukarica sažeo najbolji kraj naše siverićke reportaže.