Kako se u nas živi? Ovisi tko pita i zašto! Ako se pita za anketu, za novine i TV, onda se odgovor zna – jadno i nikako, iz godine u godinu sve teže i teže. Nikad gore! Sve poskupljuje, iz dana u dan, a plaće i penzije sve manje i manje. Dobro da smo i živi, samo što ne tuku.
No kad kamera nema u blizini, i kada dilo dođe na vidilo, onda se utvrdi da u nas, općenito gledajući, stanje i ne mora nužno biti tako katastrofično kako bi se to dalo zaključiti po tradicionalnom “plakanju mižerije”. Eto, sad kada Hrvatska u siječnju iduće godine prelazi na zajedničku europsku valutu, sad se Hrvati nemilice rješavaju kune. Izvlače je, jadnu, ispod štramaca i madraca, za rep je vuku, i polažu u banku, na tekuće račune, kako bi je mukti, bez ikakvog troška, konvertirali u euro.
Ukupni depoziti, javljaju iz HNB-a, u rujnu su dosegnuli 408 milijardi kuna i bili su za 44,1 milijardu veći u odnosu na isti mjesec prošle godine. A od te sume depoziti građana porasli su za 22,8 milijardi kuna.
Bitka za sir i vrhnje
Prije deset godina, kada su Hrvati na referendumu odlučivali hoće li ili neće u EU, onda su oni koji su nas plašili baukom zvanim Unija govorili kako ćemo ostati bez ičega svoga. “Ne damo naš sir i vrhnje!” trubili su isti oni koji danas trube kako ćemo od 1. siječnja ostati bez naših njiva i oranica i poljoprivrednih površina. Jer će ih stranci sve pokupovat! Kako da neće, pa nisu ludi orat i kopat. Kupovat će oni, ko i dosad, neplodnu zemlju uz more i gradit na njoj vile i apartmane. Briga ih za žito i pšenicu, ne’š ti zarade na njima
Da je to profitabilna roba, ne bi najveći svjetski proizvođači bili Ukrajina i Rusija. Južna Koreja nema ni metra oranice, ali za samo jedan Samsungov mobitel kupi cijeli šleper brašna. Pa vi kopajte! Ali, da ne idemo daleko, nismo se ni mi u našoj Šibensko-kninskoj županiji u posljednjih deset godina pomogli ni poljoprivredom, ni maslinama, ni lozom, nego smo se pomogli papirom i olovkom, odnosno članstvom u Europskoj uniji, našim geografskim položajem, blizinom srednje Europe i turizmom.
Evo, uzmimo samo za primjer mali Pirovac, koji već u trećemu mandatu uspješno vodi načelnik Ivan Gulam, bivši HNS-ovac, sadašnji fokusovac, koji je u Županijskoj skupštini član većine koja podržava župana Marka Jelića, nezavisnog. Ali, stavimo to sa strane, pa podsjetimo kako je prije deset godina, kada je Hrvatska tek ulazila u EU, proračun općine Pirovac bio pet milijuna kuna, a sada je dvadeset – znači narastao je četiri puta – i danas s lakoćom preko EU fondova realizira projekte koji su im do prije koju godinu bili nezamislivi.
Prije im je, što potvrđuje i sam načelnik, i suma od 50 tisuća kuna bila velika ko kuća, a sada investiraju i raspisuju natječaje za poslove od nekoliko milijuna kuna gotovo na mjesečnoj bazi. Kako je Gulam što se društvenih mreža tiče vrlo ažuran, dovoljno je baciti pogled na njegov Fejs profil, pa vidjeti da su 24. listopada počeli radovi na uređenju šetnice uz more u Makirini, 350 tisuća kuna, 85 posto sufinancira ministarstvo; pa par dana prije toga radovi na novom rotoru, vrijedni 18 milijuna kuna, radi Sarađen, financiraju Hrvatske ceste, kupnju zemljišta za rotor financirale su “Plodine”, koje su tu izgradile novi trgovački centar; pola milijuna kuna ulaže se u javnu rasvjetu, milijun kuna u rekonstrukciju vodovodne mreže prema Vrulji...
Europska iskustva
Dan prije toga ministar Piletić uručio im je pola milijuna kuna za projekt “Zaželi”, zaposlit će se deset žena koje će brinuti o 60 starijih Pirovčana, projekt je financiran 100 posto EU sredstvima. Ne zaboravlja se ni zaleđe. U Putičanjima je, tako, kroz listopad stara oronula škola pretvorena u moderan društveni dom, a u Kašiću su – nekoliko dana prije, također sredinom listopada – krenuli građevinski radovi vrijedni 1,6 milijuna kuna na sanaciji kolnika i dogradnji nogostupa, na skoro kilometar trase. To je nastavak odlične suradnje sa Županijskom upravom za ceste, piše Gulam, koji se nekoliko dana prije toga pratiteljima javlja slikom iz Europskog parlamenta u Bruxellesu, Belgija, sa 151. plenarne sjednice Odbora regija.
Par dana prije toga bio je istim poslom u Milanu, a mjesec prije u Nizozemskoj, u Zeelandu, gdje je iz prve ruke gledao i učio kako se Nizozemci impresivnim građevinskim zahvatima bore od poplava i dizanja razine mora. Da je ostao u Pirovcu, mogao je vidjeti i naučiti samo kako se čupaju masline. Zapravo, niti to, lažem, jer nismo mi tresače izmislili. Da je po nama, mi bismo još pleli kotac ko i otac, tresli ih na cerade i držali u moru...