StoryEditorOCM
ŽupanijaTIšnjanski BIG BROTHER

Bija sam na strancu, i u Švicarskoj sam proveja 16 godin, i u Njemačkoj, svu Afriku sam proša, al nigdi nisam vidija da se pravu vaki dešpeti ka ode, kod nas: Ljudi su najgore smeće, i to naši ljudi, na kamerama se sve lipo vidi

21. svibnja 2019. - 11:55

Od početka ovog mjeseca čak 22 kamere snimaju tišnjanske javne površine, a komunalni redari marno ispisuju prekršajne prijave onima za koje se na snimkama utvrdi da su otpad bacili izvan spremnika.

Uz prekršajni nalog i novčanu kaznu od prosječnih 1500 do 2000 kuna (od mogućih do 5000), prekršitelje se disciplinira i – fotografijama! Da, dobro ste pročitali! Upravo su se snimke zatečenih na (ne)djelu ili, eventualno, sadržaj odbačenih plastičnih vrećica koji nepobitno ukazuje na počinitelja, pokazali fantastičnom metodom borbe protiv zagađivača životnog prostora. Gotovo ih se može nazvati hit materijalom na službenoj Facebook stranici Općine Tisno. Učinkovitije su od keša!

Osjetno se smanjio neregularno odloženi otpad, a građani, koji su se od prvog dana uvođenja novog sustava odlaganja i selekcije otpada ponašali sukladno propisima – sretniji su i zadovoljniji. Tvrdi to Ivan Klarin, tišnjanski načelnik, koji ne krije zadovoljstvo rezultatima komunalnog videonadzora i pravilima o sankcioniranju prekršitelja koje je usvojilo Općinsko vijeće.

– Razdoblje prilagodbe novim zakonskim rješenjima trajalo je godinu dana. Za to vrijeme brojnim smo akcijama i edukacijama svih mještana, od vrtićke pa do umirovljeničke dobi, najavljivali i objašnjavali novi način zbrinjavanja otpada. Podijelili smo i čipirali kante za komunalni otpad, za razvrstavanje smo postavili zelene otoke, a dva puta godišnje građani po pozivu našoj komunalnoj tvrtki "Ježinac" mogu zbrinuti krupni otpad, dok se treći put ta vrsta otpada skuplja s unaprijed dogovorenih javnih punktova. Više od 90 posto mještana prilagodilo se takvim mjerama, no onih 10 posto, nažalost, nije. Čak pet mjeseci trpjeli smo komunalni nered, upozoravali i skupljali otpad s javnih površina, no kad se situacija otela kontroli, nije nam preostalo ništa drugo nego izmijeniti propise i uvesti strože kazne za prekršitelje. Postavljene su videokamere na kriznim punktovima i pomoću njih otkrivamo tko se ne ponaša u skladu s komunalnim redom. Takvima se prekršajni nalozi adresiraju Prekršajnom sudu i mogu kazati da smo u kratko vrijeme postigli fantastičan red na javnim površinama. Nije nam, naglašavam, bio cilj nikoga kažnjavati, ali drugačije se nije mogao postići rezultat. Na kraju krajeva, bili smo dužni reagirati i zbog većine Tišnjana koji se ponašaju odgovorno i savjesno – izričit je Klarin.

No, što kažu Tišnjani? Odgovor na to pitanje odlučili smo pronaći na terenu, u neposrednom kontaktu s mještanima. Prvo smo naletjeli na Josipu Jogunicu, Josipa Šuška i Ivana Paurića, troje umirovljenika koji su prijepodne kratili u ljudikanju na klupi u parkiću kraj rive.

Nema tog zakona, uredbe ili pravilnika koji će, rekoše, naš svit bolje "uštrojit" od "udarca po džepu". Kakve edukacije, škole i tečajevi! Koji letci i promidžbeni materijali.

– I neka je tako, jer nije samo smeće problem. Pa vidite da nam je jedna klupa nestala odavde! A da znate kakvo je tek prekrasno cvijeće tu bilo posađeno, ali ga je netko strgao. Nisu to stranci, nego domaći... – nezadovoljno je odmahnula glavom gospođa Josipa, koja živi u Zagrebu, ali više od četiri desetljeća, reče, vikende provodi u Tisnome.

I Ivan Paurić, koji godinama stiže u Tisno na odmor, složit će se s njom, baš kao i starina Josip, jedini izvorni Tišnjanin među njima.

– Dajte to preko tiska, da ljudi pročitaju da kamere snimaju, pa da se oni koji prave nered malo smire – savjetovao je Ivan.
Branku Pavlovu, nekadašnjem suradniku Slobodne Dalmacije i tišnjanskom vijećniku, pak, nismo trebali puno objašnjavati zašto smo tu, niti što se i kako događa u njegovoj općini. Upoznat je sa svime, pa tako i s kamerama i prekršajnim kaznama.
– Pridonit će te kamere da se stanje poboljša. Jedino mi se čini da su te početne kazne malo previsoke... – iskren je bio Pavlov.

Dok smo ljudikali s njim, uhvatismo u objektiv kamere gospođu koja je odložila vrećicu s otpadom u jedan od spremnika zelenog otoka. Taman se sa suprugom spremala udaljiti s "prizorišta", kada ih presretosmo.

– Mi to uredno odvajamo i u Zagrebu, gdje živimo. Pa vidite da upotrebljavam i platnene vrećice – reče nam "na prvu".
Bila je to gospođa Ankica sa suprugom Brankom Srukom. Od nas saznadoše za videonadzor javnih površina i za sankcije, koje po Brankovu mišljenju nisu najbolja metoda uvođenja komunalnog reda.

– To je represivna mjera, a svaka represija nikada nije uspijevala u krajnjoj granici. Svi smo mi pametni i bistri, pa ćemo naći načina da i nju zaobiđemo. Treba zato raditi na edukaciji, isključivo na tome, objasniti ljudima zašto komunalni otpad treba odlagati na predviđeno mjesto i nigdje drugdje, zašto ide plastika u plastiku, zašto ne bacati smeće u more i mislim da je to prava stvar. Sve drugo je kratkoročno i neučinkovito – uvjerljivo će Branko.

A njegov razgovorljivi tišnjanski imenjak Branko Barić, zvan Đigi, općinski komunalac i vrli zaposlenik "Ježinca" već 18 godina, razmišlja dijametralno suprotno. Zatekosmo ga na čistilici usred posla. Za potrebe naše reportaže, dobrohotno je ugasio vozilo i potpuno se posvetio temi.

– Kako se ponašaju ljudi? A ko Cigani, da proste Romi, eto kako. Čitav život sam bija vanka. Bija sam na strancu, i u Švicarskoj proveja 16 godin', i u Njemačkoj... svu Afriku sam proša, al nigdi nisam vidija da se pravu vaki dešpeti ka ode, kod nas. Zamisli, bacaju smeće di im padne na pamet i nikad kraja. Taj red će dojti pomalo, kažu mi ljudi. Oće, samo di ćemo mi biti – unervozio se Đigi i odmah stavio kapu na glavu, da ga sunce ne smeta u lamentiranju.

Trenutačno se prisjetio anegdote iz Švicarske kad je nakratko parkirao auto na nedopuštenome mjestu. Prva mu je susjeda iz zgrade zaprijetila da će pozvati policiju, neka ju je poznavao godinama.

– Rekla mi je evo vako: "Ovo ti je sad prvi i zadnji put, onda ću zvati policiju." Ako zove policiju, odma mi je kazna 100 franaka. I nema to veze jesi li bogat ili siromah, niko te ne pita. A kod nas je sve naopako. Eto, prije nego su kamere došle, jedan meni poznati je tu, na Ratu, nosija neku staru važinu i oće je baciti. "Ne možeš je tu bacit, zatvoren je kontejner", kažem mu ja, al on ništa. Ni pet ni šest. Ja kažem: "Prijavit ću te", a on meni: "Iđem ja ovo bacit u more." I oša je bacit u more. Zamisli. Eto ko je najgori, naši ljudi. Stavili su kamere i koga je prvo ulovilo? Naše. I sve ih znam. Nema 'noga koga ja ne znam. Razumiš. I zato bi svima koji se ne držu reda stavija kaznu, ne dvi, nego 10 tisuća, pa neka se nauču. Možda tamburan, pa izgledam malo vako, na svoju ruku, al to je, ljudi, živa istina. Ja to gledam svaki dan – zaključio je Đigo i dohvatio se metle.

Trebalo je nastaviti radnu šihtu.

21. studeni 2024 21:37