Dvije vijesti, dvije sličice, koje jedna s drugom naizgled nemaju nikakve veze, možda najbolje oslikavaju put koji je Šibenik prošao u trideset godina neovisnosti. Prva je vijest slika hrvatskog oružja iz Ukrajine, na prvim linijama najžešćih borbi u Donecku, slavni topovi od 130 milimetara u rukama ukrajinskih topnika. Vjerojatno jednako ubojiti i učinkoviti kao i u Domovinskom ratu, i u onom našem šibenskom, rujanskom, čiji su simbol postali.
Prva četiri topa od 130 mm zarobili su baš šibenski branitelji, pod vodstvom generala Rahima Ademija, u slavnoj akciji zauzimanja tri rogozničke vojarne – Kruščice, Smokvice i Zečeva, uslijed Rujanskog rata i bitke za Šibenik. U kojem su ti, dotad obalni topovi, koje je bivša JNA instalirala da brane jugoslavensku obalu od ugroze s mora, od eventualnog napada NATO pakta, prvi put upotrijebljeni protiv vojske koja se odmetnula od naroda kojeg je trebala braniti – tukli su po tenkovima JNA već i na Šibenskom mostu.
Došle do Manjače
Sudjelovali su potom ti "šibenski" topovi od 130 mm svugdje gdje je bilo najgušće, u borbama na jugu, deblokadi Dubrovnika, ali i u slavnoj akciji "Maslenica" 1993. godine. Koja je, slično kao i harkivska ofenziva Oružanih snaga Ukrajine, prvi put pokazala za što je sve sposobna stasala Hrvatska vojska – da je sposobna ne samo braniti se, nego i oslobađati svoju okupiranu zemlju.
Sve do pobjedonosnog kraja rata, u "Oluji" 1995. godine, kad su baš šibenski 130-milimetarci, u sustavu 14. Topničkog diviziona, kojim je zapovijedao pokojni pukovnik Slavko Vlahov, došli do Manjače u BiH i (za)prijetili Banjoj Luci. Zahvaljujući, između ostalog, i tim cijevima, došlo je do kraja rata i mirovnog sporazuma u Daytonu koji je uslijedio par dana poslije. A nedaleko od položaja hrvatskih – i među njima tih šibenskih 130-ica – poginuo je i posljednji hrvatski vojnik u Domovinskom ratu, također Šibenčanin, u uniformi elitnih postrojbi 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, Toni Višnjić.
Gdje su danas te 130-ice zarobljene u Rogoznici, jesu li baš one – ili barem jedna od njih – u Ukrajini u Donbasu? To je vojna tajna, ali po svemu sudeći – nisu. Gore su drugi topovi, nabavljani poslije, tijekom Domovinskog rata, raznim, uglavnom ilegalnim kanalima. Šibenske su 130-ice konzervirane i spremljene u skladišta HV-a. I još su, tvrde nam poznavatelji problematike, u dobrom stanju. Istina, cijevi su im malo istrošene, ali uz remont hidraulike još bi one bile sposobne djelovati po zadanim ciljevima. Srećom, za tim i za njima nema potrebe – Šibenik i Hrvatska, za razliku od Ukrajinaca, danas brinu druge brige.
Najveća im je to što na policama trgovina trenutno nema – šećera. Pa će biti primorani piti malo gorču kavu. A moglo bi im se uskvasiti i vino što ga tradicionalno patvore po garažama i pod taracama, kuneći se kako je u njemu sve prirodno. Samo su ga malo pojačali! A sad nemaju s čim, jer su "županju" – na vreće – pokupovali oni što pojačavaju samo malo, ko i oni!
‘Monting‘ pun vojske
Druga je slika iz jeseni 1991. slika "Montingova" Doma za samce, koji je u potpunosti zaposjeo HV, 113. brigada, ZNG. Tu je bilo zapovjedništvo, zborno mjesto za odlazak i dolazak postrojbi, vodova i smjena s fronte, na koju se prevozilo kamionima, tu su vojnici koji nisu bili iz Šibenika, i koji nisu imali smještaj, i stanovali, tu je za njih bila i kužina, odnosno menza. Poslije je "Zagreb-Montaža", u čijem je vlasništvu bio objekt nakon pretvorbe "Montinga", tu zgradu prodala Gradu Šibeniku, odnosno prebila je njezinu vrijednost iznosom komunalnog doprinosa za nove stambene zgrade na Šubićevcu, koje su se počele graditi u proljeće 2007. godine, na prostoru bivšeg "Poliplasta", koji je 2004. godine "Zagreb-Montaža" kupila od Jadranske banke.
Poslije je Grad Šibenik tamo preselio Studentski centar, vojsku su, dakle, zamijenili studenti, a sada bi je – po najnovijem – trebali zamijeniti umirovljenici. Jer Grad Šibenik je želi prodati, studenti će imati moderni dom na Palacinu, koji bi trebao biti gotov do Božića, a useljiv do Uskrsa, istaknuo je i početnu cijenu od 13 milijuna kuna.
Županija bi, kaže župan Marko Jelić, u tom prostoru rado vidjela dom za umirovljenike, jer ih ima jako puno na listi čekanja, čak 800 koji bi se rado smjestili u njih. Burić tvrdi da zgrada nije najpodesnija za tu namjenu, ali župan Jelić ne odustaje. Uostalom, ako bude malo prostora za rekonstrukciju, Županiji bi se, kao i Gradu Šibeniku često dosad, pri ruci mogao naći Vlado Čović i njegove firme koje u blizini imaju dosta terena i uvijek su otvorene za sve kombinacije. Rat je, unatoč crnim vijestima i našim topovima na liniji fronte u Donbasu, daleko iza nas.