Šta je ovo, skrivena kamera?! – pomisliš kada s ceste, iz Ulice Matije Gupca, na vratima ugledaš papirić na kojem piše "Udruga invalida rada Šibensko-kninske županije".
Ovo je sigurno nekakav vic: Čeljade, upravo obratno, mora čvrsto i bodro stajati na svojim nogama pa da u te invalidske prostorije uđe. I pogledaš još malo bolje – s jedne strane dvije stepenice, pa uski prolaz između ulaza u nečiji privatan stan, a s druge strane nekakva strma kosina koja će se isto tako pretvoriti u – stepenice. A mi se ponadali da će udruga invalida konačno dobiti i rampu za invalide, što bi valjda bilo normalno, ali – ništa.
– Je, trebala je ovo biti rampa za invalide, inženjerica iz firme TEC, koji je izvođač radova na parkingu, odmah mi je rekla da neće biti baš po propisu, da će biti strmija, ali ja sam rekla: Dajte, bolje išta nego ništa. Gradski parking je kao investitor, također imao dobru volju napraviti rampu, isto kao i izvođač radova. No, na koncu, ni ta strmija varijanta se neće moći izvesti, zbog nedostatka prostora, pa će se napraviti – stepenice. Ali, ako ništa drugo, evo probit će se ovaj zid pa će se moći ući direktno s ulice. Nećemo morati ulaziti s parkinga, kroz automobile, nego ćemo dobiti svoj vlastiti ulaz, sa stepenicama. Kakav je, takav, svakako bolji nego nikakav. Stepenice će se prilagoditi za invalide, sa širokim gazištem i manjom visinom – veli nam pomirljivo Sanja Arambašić, predsjednica Udruge invalida Šibensko-kninske županije, koja još dodaje da pamti i lošije kada je riječ o stambenom zbrinjavanju.
Nama, ovako neupućenima, stvarno sliči na "crni humor" kad dodijelite prostor udruzi invalida rada, a onda do te svoje udruge ne mogu oni za koje je napravljena, poput invalida u kolicima.
– Koliko ima takvih u udruzi? Pa, nekih 15-ak. Ali snađemo se mi, navikli smo, uvijek netko dođe za nekoga. A što nam drugo preostaje? – veli Sanja, koja još kaže da rampu za invalide nisu imali ni prije dok im je prostor bio u susjednoj baraci koja je srušena prigodom izgradnje parkinga. I tada su imali stepenice, i rukohvat koji su skinuli i spremili, ali im ga je – ukralo!
Stvarno smo nisko pali, ni invalidska nam sirotinja nije sveta. Znam da ne valja huliti, ali čisto čovjeku dođe da lopovu – ili lopovima – zaželi: Zatrebao vam dabogda. Pa ga koristili u svrhu za koju je i namijenjen! Ne mogli hodati pa se pridržavali za njega!
– Kada je Grad zbog parkinga rušio onaj stari prostor dao nam je u zamjenu ovaj u susjedstvu. Još nismo ni ugovor potpisali, ali nadamo se da će ovo biti trajno rješenje. I zahvalni smo im za to, jer je veći nego prethodni. Prije smo imali samo deset kvadrata, koje smo koristili desetak godina, a sad ćemo imati puno više prostora, čak tri prostorije. I kako su samo vrata dijelila ovaj stari prostor od novog, mi smo stvari koje smo imali prenijeli u ovaj novi. No, kako nije bio zaključan, lopovi su ušli preko gradilišta i odnijeli sve što smo imali – stolice, ormare, telefone, slike, hrvatski grb, usisivač, taj pašaman, peć. Sve što ih je interesiralo. Prijavili smo i policiji, ali zasad ništa... – veli nam predsjednica koja kao jedna od mlađih invalida skrbi o nekih 300 do 400 članova svoje udruge, koliko ih ima u županiji.
– Invalidima se pomaže na način da ih se informira o njihovim pravima i povlasticama na koje imaju prava, primjerice kod plaćanja telefona, TV pretplate, autoputa. Mi izdajemo i ovu knjižicu koja im omogućuje da, primjerice, u bolnici ne čekaju red u laboratoriju za pretrage nego da idu direktno na šalter. Naši članovi imaju prednost i u Elektri, ne moraju čekati red, kao ni u Fini, recimo. Znak pristupačnosti za osobe s invaliditetom, za parkiranje, primjerice, ne izdajemo mi, ali ih savjetujemo gdje treba ići, kako ga podići – veli nam Sanja koja potpuno volonterski obavlja svoje predsjednikovanje u udruzi, i to dva puta tjedno po dva sata, dok se u ostalo vrijeme može dobiti na broj mobitela istaknut na vratima udruge, kao što smo i mi napravili.
A to, gdje treba ići, gdje podići taj znak pristupačnosti za osobe s invaliditetom – a to je onaj plavi znak koji se u automobilu istakne na vidljivo mjesto, kako bi se invalidima omogućilo parkiranje na predviđenom parkirnom mjestu za njih – to je opet poseban vic, odnosno "crni humor". Ta se soba nalazi u Uredu državne uprave, na trećem katu zgrade (!) odmah pokraj srušenog kina "Tesla", u lijepoj secesijskog zgradi u kojoj se u prizemlju nalazi poslovnica PBZ-a. I ne samo da se nalazi na trećem katu, nego nema ni lifta, a o rampi za invalide nećemo ni govoriti. Do tog trećeg kata, do sobe u kojoj se izdaju znakovi pristupačnosti treba proći ravno 72 stepenice! Mi brojili. I umorili se dok smo ih po ovoj pasjoj vrućini ispentrali. Da znak pristupačnosti?! Bolje bi bilo reći – znak nepristupačnosti!
– Ako je problem invalidima doći gore, uvijek se može omogućiti da se službenik spusti dolje u prizemlje ili iziđe vani. A zahtjev se može podnijeti i internetom, pa se znak pošalje na kućnu adresu. Dosad nismo oko toga imali nekih problema, da je neki invalid ostao u prizemlju ili pred vratima jer nije bio u mogućnosti ostvariti neko od svojih prava – kazala nam je Edita Grubišić, predstojnica Ureda državne uprave Šibensko-kninske županije, priznajući ipak kako bi najidealnije bilo da svatko, pa čak i oni u kolicima, može doći do ureda koji mu treba. No, problem je u nedostatku prostora. I to pogotovo prostora koji odgovara današnjim modernim standardima, koji uključuju i ulaz za invalide.
– Nažalost, to je jedini prostor koji imamo, a i mi smo u njemu podstanari. Zgrada je županijska, a ni u županijsku upravu ne može se ući nego u prizemlju. Te su zgrade građene u vrijeme kada se o ulazima za invalide nije ni razmišljalo – kazala nam je Edita Grubišić.
Proračun udruge osam tisuća kuna
Kako udruga živi? Pet tisuća kuna dobije od Županije, dvije tisuće od Grada, nešto da i Općina Primošten, a sad je i Grad Vodice dao tisuću kuna. Sve u svemu, proračun udruge iznosi oko osam tisuća kuna i od tog se plate režije, struja, voda, članarina krovne udruge u Zagrebu, knjigovođa. – Prostor nam je Grad ustupio mukte, ne plaćamo ništa, nismo plaćali ni prije. Grad nam je nudio i jedan drugi prostor, u ulici Put gimnazije 3, gdje je bio "Izvor ljubavi", odnosno Studentski centar, ali to je još lošija varijanta. Tamo je još više stepenica. Ovdje se ipak može trubnit iz auta, s ulice, ja iziđem vani ako je priša... – veli 54-godišnja predsjednica koja je jedna od najmlađih članica udruge. Onih starijih je daleko više, pa čak i onih između 80 i 90 godina ima poprilično.
Restovićeva Tita lopovi nisu dirali
U prostoru Udruge invalida koji su lopovi opelješili bile su i stvari iz susjednog prostora koji je koristio Zoran Restović, čelnik Udruge antifašista, nekakvi sportski pehari i velika slika druga Tita. Njih lopovi nisu dirali. Ne znamo je li od straha ili zato što – ni Tito ni pehari – nisu od plemenite kovine, pa ih ne mogu prodati niti za sekundarnu sirovinu.