- Koliko god da donesen na banak, sve prodan. Brže nego išta. Moran ti priznat, umorila me, ljudi je traže svaki dan, a ja molin boga da odmorin od nje. Nije je lako ni brat, baš ka ni šparoge – iskreno i sa smiješkom će nam prodavačica na šibenskoj pijaci dok nam u vrećicu stavlja kilogram svježe, jučer ubrane mišancije, mješavine jestivog, samoniklog bilja – čistača organizma na kojem su odrasle generacije bodula i vlaja koji su na škrtoj zemlji s malo obradivih površina bili prisiljeni iskoristiti sve što im priroda nudi.
U mišanciji, mišanci, divljem zelju, divini ili paziji, kako je sve već zovu, kazuje nam naša prodavačica, treba se pronaći kostriša, maslačka, kozje brade, divlje salate, divljeg kupusa ali i divljeg luka. E to je onda prava težačka spiza. Potonjeg, doduše u našoj vrećici koja je pristigla iz Žažvića, naselja između Skradina i Benkovca nismo pronašli. Opravdano.
- Divljeg luka nema već neko vrime, a za njega ljudi često pitaju. Već je posta drven, ka ovaj suncobran – kazuje nam prodavačica, pogledavajući svako toliko u nebo. Očekuje se kiša u narednih nekoliko dana, pa se možda i sezona mišancije produži, barem za koji dan.
- Teško. Već je sredina petog miseca, zatoplilo je pa je i mišance manje. Neće je ni kiša spasit, ovo su ti zadnji trzaji, već za koji dan, neće je bit na pijaci – dodaje gospođa.
Mišancije smo na cijeloj pijaci pronašli na još samo jednom banku, kod prodavačice iz Mirlović Zagore. Cijena – tri eura. Prihvatljivo.
- Lipa je, svježa. Vole ljudi mišanciju. Evo, kod mene skoro svaki dan navrat jedan momak šta ima restoran pa kupi dva kila - kazuje nam prodavačica.
Pronašla je dakle put mišancija i do menija šibenskih restorana.
- Dobro su se sitili. A šta je bolje od mišance. Kratko je blanširaš, dodaš koji krumpir, domaće maslinovo ulje, malo soli i eto bogovskog ručka. Samo, mladi nisu svjesni koliko je to zdrava spiza – kazuje jedan od prolaznika, koji nas je, čuvši razgovor, posavjetovao kako tu samoniklu zelen i pripremiti.
Možda bi mladi bili više upućeniji u sve blagodati tog samoniklog bilja da je više organiziranih događanja koje mišanciju stavljaju u prvi plan. Po uzoru na Vodičane, koji već godinama organiziraju branje mišancije po vodičkim poljima. Okupi se tako mlado i staro, pa se pod vodstvom Martine Tabule, knjižničarke u vodičkoj Gradskoj knjižnici i Ante Sladoljeva Guje, naoružani noževima za branje i najlonskim vrećicama uči o, kako Vodičani kažu, dibjem zelju.
- Ne bi to bilo loše, triba promovirat spizu na kojoj su brojni odrasli a ne da živimo na uvezenom povrću koje je pristiglo tko zna odakle – zaključila je simpatična kumpravenda.
