Ruskinju Svetlanu Maximovu Vranjić, šibenska je javnost imala priliku upoznati prije desetak dana kada je na Svjetski dan pripovijedanja, s još nekoliko "šibenskih stranaca", u Muzeju grada Šibenika predstavila narodnu književnost svoje zemlje. Svetlana je za tu prigodu odabrala priču o princezi-žabi, jednu od najpoznatijih ruskih bajki, koju je pročitala na izvrsnom hrvatskom jeziku.
Nimalo čudno, jer se ova mlada Ruskinja s Urala, iz malog grada Verhoturja u Šibenik doselila prije 12 godina. Sve zbog ljubavi prema jednom Šibenčaninu, za nju vrlo posebnom - Toniju Vranjiću s kojim je isto toliko godina u braku i u kojem ima dvije djevojčice: 12-godišnju Anju i 6-godišnju Laru koja je bila prva rođena beba u šibenskom rodilištu te Šibeniku 2011. godine.
Hrvatski je relativno brzo naučila, tako dobro da se na prvi mah u njenom izgovoru čuje i pravi dalmatinski. Ipak, reći će samokritično, ne toliko dobro, jer je padeži i dalje znaju zbuniti, pa je starija kći uvijek ispravlja!
– Rođena sam u gradu koji je u vrijeme mog djetinjstva imao oko 35 000 stanovnika, ali danas ima manje od 13 000 stanovnika, jer mladi ljudi odlaze studirati i više se ne vraćaju – govori Svetlana znajući kako je odlazak mladih iz malih gradova, pa i same države, aktualni hrvatski problem!
Preživjeti smak svijeta
– Moj grad je u ruskim okvirima toliko malen da mnogi za njega vjerojatno nisu ni čuli niti bi ga znali naći na karti. Nekada je to bio najkraći put u Sibir iz europskog dijela Rusije, ali se ugasio izgradnjom željeznice. Međutim, grad je poznat po sakralnoj kulturnoj baštini, odnosno nekoliko vrlo vrijednih i važnih crkava i samostana.U jednoj se čuvaju i relikvije jednog sveca te ikona koja se smatra čudotvornom pa je grad zbog svega toga središte duhovnog i vjerskog života te ga posjećuju brojni hodočasnici i vjernici. Čak i iz inozemstva. Govori se tko posjeti svete crkve u našem gradu da će preživjeti i smak svijeta ako dođe – objašnjava Svetlana.
Studij pedagogije i psihologije za predškolski uzrast završila je u milijunskom Čeljabinsku, udaljenom gotovo 700 kilometara od njenog rodnog grada. Prava sitnica, gledano ruskim očima!
– Za nas to nije velika udaljenost i ne predstavlja nam nikakav problem. U Čeljabinsku sam upoznala i svog supruga. On je u Rusiji bio već godinu dana kada smo se upoznali, a došao je raditi kod ujaka koji je kod nas vrlo poznat u ugostiteljstvu. Kao studentica konobarila sam u pizzeriji i tu sam upoznala Tonija. Godinu dana smo živjeli zajedno, a onda je on počeo sve više osjećati nostalgiju za Dalmacijom i tako smo u travnju 2005. godine došli u Šibenik!
Do Dalmacije 4 000 kilometara
No, kakve razlike donosi 4000 kilometara, koliko dijeli njezin Ural od Dalmacije, u početku nije stigla previše ni razmišljati. Trebalo je sređivati papire. Potom se i udala, iako je bila jako velika! Smijući se tako objašnjava svoju poodmaklu trudnoću, a nepunih tjedan dan nakon vjenčanja rodila je stariju kći.
– Razlike između Rusije i Hrvatske i nisu toliko velike koliko bi se u prvi mah moglo pomisliti. Nije mi bilo teško priviknuti se. Najveća razlika je to što ljudi u Šibeniku i Dalmaciji sve rade nekako laganini. Sve će oni napraviti, ali sutra… Za sve ima vremena… Nigdje na svijetu valjda ljudi u kafiću ne sjede dva-tri sata i piju jednu kavu! Ljudi u Rusiji nemaju takve navike. Svi bi ovi kafiću tamo propali – kaže i dodaje kako za sebe može reći da se već poprilično "podalmatinila", jer joj danas više nije strano dugo sjedenje u kafiću s prijateljicama.
Dobri i srdačni ljudi
Šibenčani su generalno gledano, kaže Svetlana, srdačni i dobri ljudi, ali ako nekomu idete u posjet red je da se najavite. U Rusiji je uobičajeno da samo pokucate na vrata, svratite na čaj, malo popričate i odete! Ali, Šibenik zato krasi sigurnost o kojoj u Rusiji samo može sanjati.
– Bila sam šokirana kada sam vidjela da se preko noći prozor na kući ostavlja otvoren! To je kod nas nezamislivo! – priča Svjetlana.
Najteže joj ipak pada to što je trenutačno nezaposlena. Radila je razne poslove u turizmu, bila čistačica, prodavačica, ali u struci ne može naći posao jer zbog razlika u hrvatskom i ruskom obrazovnom sustavu ne uspijeva nostrificirati diplomu. Svojoj djeci redovito čita priče na ruskom, a godine udaljenosti od zavičaja rađaju nostalgiju, pa je s posebnom radosti prihvatila poziv iz šibenskog muzeja i ispričala svoju rusku bajku. Ipak, sunce Dalmacije ni za što više ne bi mijenjala za hladne i duge uralske zime!
Pašta fažol i kulič
Jedna od prvih stvari koje je Svetlana morala naučiti u svojoj šibenskoj obitelji je kuhanje pašta fažola.
– Hrana je ovdje potpuno drugačija. Kod nas se puno jedu guste juhe s mesom i povrćem koje su vrlo zasitne. Imamo i puno vrsta salata, doručak se ne preskače i uvijek je vrlo konkretan. Ovdje se jede puno friganog i večerava se kasno. Ove godine katolici i pravoslavni Uskrs slave na isti dan, a u Rusiji se za taj blagdan sprema tradicionalni slatki kruh kulič sličan talijanskom panettoneu!
Zime na –40
Iako je rođena u kraju gdje temperatura zimi često bude niža od –40 stupnjeva Celzijevih, Svetlana kaže kako nikada nije voljela hladnoću. Ove je godine bilo zabilježeno čak – 56!
– Uvijek sam govorila da sam dijete sunca. Snijeg obožavam, ali ne i hladnoću. Prihvatljivo mi je do –15. Moja baka je, iz praznovjerja, znala reći kad bih u iglu za šivanje stavljala dugačak konac, da to ne radim, jer ću se udati daleko od kuće. I stvarno se tako dogodilo, ali sam došla u sunčanu Dalmaciju!