Šibenik se, nikomu to nije sporno, može hvaliti svojom spomeničkom i kulturnom baštinom, ali ne i onom prirodnom. Grad je to rijetkih parkova u kojima se sječa stabala i grmova događa geometrijskom progresijom u odnosu na sadnju novih i u kojima se zelene površine lako okuju kojekakvim štekatima ili betoniraju da bi se stvorilo pokoje novo parkirno mjesto. Pa ipak, taj isti grad u kojem kamen dominira ne samo u njegovu pejzažu, već i u urbanom tkivu ima i svoje zelene rute! Pričaju one o šibenskim murvama, kaparama, platanama, vrtovima, perivojima..., a osmišljene su u Udruzi turističkih vodiča Mihovil koja je još prije nekoliko godina u suradnji sa zagrebačkom udrugom Bioteka imala radionice o flori, fauni i geologiji Šibenika i županije. Tu je i začeta ideja o zelenim rutama po kamenom gradu, a prva je održana prije tri godine i bila je povezana s Robertom Visianijem, talijanskim liječnikom i botaničarom svjetskog glasa, dugogodišnjim ravnateljem botaničkog parka u Padovi, autorom glasovite Flore Dalmatice. Rođen u Šibeniku, Visiani nikada nije zaboravio rodni grad. Čak je uz svoje ime i prezime tijekom karijere dopisivao - Šibenčanin.
Rute su se kasnije razgranale, ali su i dalje sve vezane za Visianija, kaže Zlatka Rodin, dugogodišnja turistička vodičica i diplomirana ekonomistica, zaposlena kao stručna suradnica za interpretaciju i promociju u Memorijalnom centru "Faust Vrančić" u Prvić Luci. Rodin je zaljubljenica u kulturnu i prirodnu baštinu rodnog Šibenika i okolice, a ovdašnjoj javnosti još je otprije poznata njezina zanimljiva i edukativna turistička ruta povećena upravo šibenskom homo volansu.
Visianiju za rođendan
Zelene je rute, u međuvremenu, pod svoje skute prigrlio Festival prirode Flora Dalmatica koji do kraja travnja proživljava drugo izdanje.
-Ove su rute počele kada smo odlučili oživjeti sjećanje na Roberta Visiania. Rođen je 9. travnja 1800. godine, u pravo vrijeme, taman kada se priroda budi. Ove godine imat ćemo zelenu rutu i u Drnišu, a vodit će je kolegica Josipa Petrina. Kao liječnik, što je bio po struci, Visiani je neko vrijeme radio u Kotoru, Budvi te pet godina u Drnišu. Obilazio je Prominu, a i Krka mu nije bila daleko, te proučavao floru Dalmacije. Otud i zelena ruta u Drnišu – objašnjava Rodin i ne krije koliko joj je drago što je Visianijeva rođendanska tura postala poprilično popularna među Šibenčanima. Đir kroz gradsko zelenilo počinje tako u nevelikom Perivoju Luje Maruna ispred crkve Gospe van grada i nastavlja se u popularnom Đardinu - Perivoju Roberta Visianija. Priča o šibenskim parkovima tu i završava, jer su jedini u gradu, ali se potom seli u vrtove.
-Ne, još uvijek ne ulazimo u privatne vrtove, ali nije isključeno da nećemo ubuduće. Dakle, ruta nas dalje vodi u samostanski vrt sv. Frane gdje pričamo o ljekovitom bilju i ljekarušama, knjigama koje su najviše koristili franjevci koji su sadili te svoje vrtove. Tu je i vrt samostana sv. Luce, a benediktinke su zanimljive i zato što su održavale sjećanje na Visianija i redovito mu nosile cvijeće na grob na groblju sv. Ane. Visiani je jako volio rodni kraj, a kada ga je otac poslao u Padovu na studij, bunio se protiv toga. Iako je najveći dio života proveo u Italiji, u 60. godini dolazi u Šibenik i značajnu svotu novca ostavlja za proširenje tadašnje bolnice. Otac mu je, tada već u mirovini, bio ravnatelj gradske bolnice u Varošu gdje je kasnije bio uboški dom. Visiani je i oporučno ostavio određeni novac za tu bolnicu – nastavlja Rodin ovu zelenu priču napominjući kako je ovogodišnja rođendanska tura velikog botaničara uključivala i "posjet značajnim biljkama i stablima u gradskoj jezgri".
Zvuči pomalo nevjerojatno, priznat će Rodin, ali i u kamenom gradu poput Šibenika ima zelenih priča. Uostalom, bile su privlačne i Monty Donu, voditelju dugovječne i vrlo popularne BBC-jeve serije Svijet vrtova. Lani je tako emitirana i njegova vrtlarska serija Adriatic Gardens u kojoj je mjesto našao i Šibenik sa svojim srednjovjekovnim samostanskim vrtom sv. Lovre i kapare koje rastu u pukotinama pročelja kamenih kuća u povijesnoj jezgri.
Najstarije stablo u Šibeniku
-Jedna od naših zelenih priča je i ona o najstarijem stablu u gradu - murvi kod crkve sv. Nikole. Svake godine je mjerimo da vidimo koliko je narasla. U deblu ima i veliku šupljinu, ali unatoč tomu raste i dalje. Ova naša inicijativa trebala bi potaknuti i da se vidi u kakvom je stanju to stablo – kazuje Rodin i nastavlja nabrajati šibensko zeleno blago:
-Kod hotela Jadran na obali raste platana – najveće stablo u gradu, glicinija kod Medulića navodno je zasađena 50-ih godina prošlog stoljeća kada je Harold Bilinić radio na obnovi Šibenik nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Postoji publikacija o tim intervencijama. Recimo, na Gorici gdje je restoran Tinel nekoliko je stabla. Čudo je da se ured kamena nalaze stabla koja pružaju hlad i osvježenje. To su sitne Bilinićeve intervencije da se mjestima na kojima su bile ruševine dadu nove vizure. Imamo i kaparu koja raste iz zida pravoslavne crkve, a zanimljiva je jer je u razini s očima prolaznika. Ljudi jako lijepo reagiraju na tu priču, pogotovo turisti...
A zelena ruta ima i svoju zelenu nit za koju je zaslužna Sanja Vukman Mrša, suradnica šibenskih turističkih vodiča.
-Sanja između naše govorancije radi interakciju s ljudima pomoću biljaka. Teško je objasniti, ali, evo, recimo - jedemo cvijeće. Lani su to bile ljubičice, a ove godine neven. Sve uvijek kroz neku priču. Isto tako, Sanja zajedno sa sudionicima ture plete girlandu od trava i cvijeća koja se na kraju položi na Visianijev grob.
Štaka za soforu
U svemu tomu, priznat će Rodin, ima malo i aktivizma. Lani su tako sudionici zelene ture spašavali japansku soforu koja raste iznad Medulića, na trgiću ispred TZ Šibenik. Stablo je bilo toliko nagnuto da se činilo kao da će mu korijenje isplivati iz komadića zemlje u kojoj raste te da će pasti na pod. Zato je grupa građana odlučila stablu dati "štaku" da se osloni! Očito s uspjehom, smije se Rodin, jer sofora je i dalje na životu.
-U gradskoj jezgri svako stablo puno znači. Bez obzira koliko malo i zakukano bilo. Na kraju ruta dijelimo i sjemenje. Ove godine to je buhač. I ta je biljka opet vezana za Visianija, jer je on prvi opisao svojstva i djelovanje dalmatinskog buhača, kasnije jednog od najvećeg izvoznih proizvoda Dalmacije. U Šibeniku se sušio na velikoj plahti raširenoj po Poljani.
Zelane rute otkrivaju i Visianijevi mladenačke pjesničke pokušaje. Govore oni, naravno, puno više o jednoj zelenoj oazi, negoli o njegovom poetskom umijeću. Riječ je o Šubićevcu, sastavnom dijelu zaštićenog krajobraza Gvozdenovo-Kamenar. Sve do početka 20. stoljeća to se područje zvalo Poljica, odnosno Poljice, a Visiani mu je podario patetične stihove natopljene tugom zbog odlaska u Padovu na studij, domeće Rodin.
Pioniri pošumljavanja
-Tura po Šubićevcu, plućima grada, nastala je u suradnji s JU Priroda i krajobraznim arhitektom Matom Škugorom, tako da ta priča ima više aspekata. Od one povijesne i osmanlijskih osvajanja do nekadašnjeg restorana Dubravka i zoološkog vrta. Pričamo i o biljnim i životinjskim vrstama, ali i o pionirima pošumljavanja kao što su Šime Grubišić Rovilo, Ante Frua, Ive Jadronja koji su kao volonteri dane provodili po Kamenaru, s motičicom i lašunom, sadeći stabla. Ima i jedna zanimljivost koju smo otkrili istražujući i pripremajući se za ovu turu. Naime, još u 15. stoljeću zabilježeno je da ispod Šubićevca, od Dubrave preko Vidilice pa do gata Vrulje teče ponornica pod imenom Zaplijenica!
A zelena tura ima i svoju dječju varijantu. Zlatka Rodin proteklog utorka prošla ju je s petašima iz OŠ Fausta Vrančića kojima Perivoj Roberta Visiania dođe gotovo kao školsko dvorište. Ni kiša koja je tog popodneva dosadnjikavo padala nije ih omela da nakon šetnje Visianijevim stopama, ispred škole posade nekoliko sadnica i tako šibensku priču malo više zazelene. Do sljedeće godine i nekih novih zelenih ruta i priča!
