U Mandalini su danas prekrasan hotel, marina i atraktivna gradska lučica Vrnaža, pa je mlađim Šibenčanima gotovo nezamislivo kako je taj gradski predjel bio nemala utvrda JNA. Iako su radnici MTRZ-a "Velimir Škorpik" demonstrirali neviđenu smionost, kad su 4. svibnja ili dva dana nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu razvili hrvatski barjak u tom vojnom poduzeću, sjajna, gotovo nevjerojatna priča o otimanju više od 30 brodova jugovojske vezana je, prije svih, za malu skupinu mladih, ali hrabrih Mandalinjana.
Pucali po gradu
Za momke, koji su se iskazali ratovanjem na Velikoj glavi ili pripadali pričuvnom sastavu policije, a koji su teško podnosili šepurenje agresora u vojarnama JNA. Vojnih objekata do kojih su se Mandalinjani mogli dobaciti praćkom. Njihova akcija zarobljavanja agresorskih časnika i vojnika, te otimanja brodova JRM pripremala se od prvog dana Rujanskog rata, kad su hrabri mladići shvatili da, okruženi vojarnama, ne mogu nigdje iz Mandaline. Nije to bila neka posebno organizirana vojna operacija. Sve je zapravo počivalo na ludoj hrabrosti, svojevrsnom mangupskom blefu i neviđenoj odlučnosti domoljuba s poluotoka na rubu Šibenika.
– Ne mogu od muke gledati desantni čamac, koji je pucao po gradu. Pogotovu, kad se sjetim da je tog dana pogođena i kupola katedrale – žestio je Željko Aras Kećo svoje mandalinske prijatelje Zlatka Paića i Franu Brnića. Kao da je znao da su oni jednako napaljeni na agresora. I nije trebalo puno vremena da se Paić i Aras, ne mareći za blizinu neprijatelja, spuste prema sidrištu vojarne Kulina i otmu spomenuti desantni brod, koji je tog trenutka bio bez posade. Tako je (buduća) Hrvatska mornarica došla do svog prvog plovila!
Sve što se zbivalo poslije toga do konačnog preuzimanja 34 broda doima se na prvi pogled nevjerojatnim, makar u ratu nikad ne treba do kraja tražiti logiku. Pogotovu, što su se u trenucima, kad su agresorski zrakoplovi raketirali Šibenik, u Mandalini gotovo jednako nesigurno osjećali i oficiri, i vojnici JNA.
Bez struje i vode
Mandalinjani su im, stoga, ponudili da budu zajedno u mračnom potkopu bez struje i vode. Tamo, gdje je bilo neugodno, ali i puno sigurnije nego na brodovima JRM. Agresorski oficiri i vojnici stigli su pred potkop s bijelom zastavom, ali i naoružani. Mandalinjani su, pak, inzistirali da odlože oružje. Pregovori su bili nešto lakši, jer su ih s hrvatske strane predvodili Damir Penđer i Šime Rastić, koje su jugooficiri od prije znali kao zaposlenike u MTRZ.
Dva dana poslije uspjelih pregovora jugoslavenski časnici i vojnici su, ipak, shvatili da su upali u mandalinsku trapulu. Da ih u odvojenom potkopu hrabri Mandalinjani drže praktički zarobljenim. Kako ih "čuvaju" njihovim oružjem, te da su im praktički oteli brodovlje.
Sve je brzo stiglo na granicu pobune časnika i mornara u jugoslavenskim uniformama. Bilo je posve jasno da nekolicina naoružanih mandalinskih mladića ne mogu dugo pod kontrolom držati više od 1oo agresorskih oficira i vojnika.
Alen Martinović Buzdo i Stipe Čatlak Cipljić vidjeli su rješenje u policijskim pojačanjima iz Šibenika, ali to nije išlo lako.
Pogotovu, kad je malu skupinu hrabrih policajaca kod željezničke postaje Mandalina dočekala žestoka vatra neprijateljskih mitraljeza. Spasonosan je bio kontakt s policijskim šefom Nikolom Vukošićem.
– Imamo mi rješenje za vaše zarobljenike. Pogotovu za mlade ročnike, koje ćemo vratiti njihovim obiteljima. Samo vi s njima nekako doplovite do šibenske rive. Smjestit ćemo ih privremeno u Krešimirovu domu – javio se Vukošić preko radijske veze.
Uz mandalinsku rivu plutao je brod-pjeskar znakovitog imena "Zajednica". Njegovi vlasnici Tonči i Srećko su zapravo jedva dočekali da zaplove prema mulu Krke. Za samo 15 minuta zarobljeni oficiri i ročnici prošli su kroz noćni špalir od mračnog potkopa do drvenog broda. U špaliru su, pak, kao napete puške stajali Paško Periša, Jelenko Brnić Boće, Ivica Klisović, Miljenko Jurković, Stipe Penđer, Ivica Jurković Kula, Željko Aras i Alen Martinović…
Prebacivali zarobljenike
Preko radijske veze hrabri su Mandalinjani nekoliko puta potencirali da prebacuju zarobljenike u Šibenik. Zato iz mandalinskih vojarni JNA nitko nije zapucao po brodu.
Problem je, međutim, nastao, kad su zarobljenici krenuli šibenskim đardinom prema Krešimirovu domu. Svojim se čuvarima iznenada otrgnuo niški specijalac, poznat po nadimku Rambo. Teško je dokučiti kako je bježeći kroz šibenske tisne kale stigao do Knina. No, dogurao je daleko, puno dalje. Do nimalo časnog sudjelovanja Mladićevih trupa u velikoj bošnjačkoj tragediji(čitaj: genocidu) u Srebrenici, pa i do Međunarodnog suda u Haagu.
Otimanjem više od 30 brodov "Bezimeni momci s asfalta", kako sebe nerijetko nazivaju Aras, Paić i ostali, stvorili su temelj Hrvatske ratne mornarice. No, pustom je ostala šibenska želja da sjedište HRM ili barem Obalne straže bude u Krešimirovu gradu. Nije im uslišana ni molba da se barem jedan brod zove Mandalina. Po šibenskom prigradskom naselju, što se iskazalo hrabrošću, koja je bila na razini pozitivne ratne drskosti.
ISPRAVAK
Na inzistiranje gospodina Danijela Ferare donosimo ispravak, vezan za prošli nastavak serije napisa o Šibenskom rujanskom ratu.
"Nije se, kako ste napisali rodio Danijel, već moj sin Bruno Ferara. I nije se poslije rođenja 'pokakao od straha', već ga je babica zaštitila tako da ga je pokrila vojničkom kacigom", javio nam se gospodin Ferara.