Napušten od sviju, dvadeset dana spavao je na klupi na otvorenom pred ulazom u šibenski autobusni kolodvor. I ni od koga nije imao pomoći. A onda se pojavilo svjetlo spasa.
Prošlo je mjesec dana otkako smo na ovome mjestu pisali o Dušanu Praskiću, beskućniku iz Nove Gradiške, nastanjenom u Šibeniku koji je više godina radio u građevinarstvu i koji je, stjecajem nesretnih prilika, ostao bez ičega u svojoj 78.godini.
Danju bi hodao gradom, jeo što je imao i gdje je stigao obilazeći ustanove za bilo kakvu pomoć. Uzalud. Prepušten i svim rizicima u ovo teško doba epidemije korone. Spavao je na drvenoj klupi autobusnoga kolodvora s kartonom pod sobom i torbom pod glavom, s tankim pokrivačem. Nitko se na nj nije osvrtao. Jedino ga je znao obići prijatelj Bore Vranić iz Plastova i sam nezaposlen.
Dušan je i teški invalid od jednoga pada i ozljeda nogu, a trpi i od slabe cirkulacije. Hoda uz pomoć šaka. Obitelj ga je zanemarila. Žena dugo ne živi s njim, dvije kćeri za nj ne žele čuti. I brat ga je otjerao. Nije više imao kuda. Sva su mu vrata na koja je kucao ostala zatvorena.
- Čekam da mi netko pomogne, jer dolaze hladni dani i hladne noći. Ne znam koliko ću ovako još moći izdržati, govorio nam je tada tronutim i promuklim glasom. Prijatelj mi je obećao da će me povesti u svoje selo…“.
A onda, nakon što smo objavili njegovu žalosnu priču na ovim stranicama Slobodne, za Dušana se pojavilo svjetlo u njegovoj životnoj tami.
Iz Zagreba se nakon toga javio poznati gospodarstvenik, Šibenčanin, vlasnik tvrtke Zagreb- Montaža, Vlado Ćović i ponudio mu pomoć.
Ovlastio je svoje ljude u Šibeniku iz Gradske tržnice čiji je vlasnik, da Dušanu pronađu smještaj. pa je tako, nakon toliko patnje, dospio pod krov kuće u Ulici Slobodana Macure, također u vlasništvu ZG Montaže, u blizini zgrade Socijalnoga i mirovinskog.
Na katu tog objekta prostran je i prazan stan u koji je uselio naš beskućnik. Kako ondje odavna nitko ne stanuje, nije opremljen. Ostalo je nešto modernijeg namještaja u prostorima gdje je i parket kao nov. I jedan kauč na kome, s onim što još sa sobom ima, Dušan Praskić može otpočinuti.
Ali u stanu nema struje i vode, što treba ponovno uvesti kako je i obećano. U kratkom razgovoru s Vladom Ćovićem, gospodarstvenik nam je rekao da će se to i ostvariti.
Pošto ga nekoliko dana nismo uspjeli kontaktirati, napokon smo Dušana uspjeli zateći i obići prošloga petka u njegovu novom smještaju.
- Ima još puno toga za ovdje počistiti i srediti. Činit ću to pomalo, onoliko koliko mogu, rekao je Dušan, kao da se ispričava, otvarajući ulična limena vrata na broju 7 nakraj te “slijepe“ ulice gdje živi samo nekoliko ljudi.
- Samo da mi jednom ovdje zasvijetli žarulja i da dođe voda. Sad moram prijaviti i svoje boravište na ovoj adresi, kako bi dobio i zdravstveno osiguranje koje nemam. Ovako ne mogu ni do doktora.
Izvadio je iz zavežljaja vrećicu s namirnicama što ih je kupio za objed od svoje male mirovine. Dnevno prošeće tržnicom, svrati u poneki kafić, sjedne s poznanikom u perivoj. Tako mu prolaze dani. I ima se gdje vratiti.
Naravno, među nama ima još podosta takvih beskućnika i stradalnika sličnih Dušanu. Mlada žena je prije nekoliko dana stajala pred jednom bankom s pločom obješenom oko vrata, moleći za pomoć.
Nemar i bešćutnost onih koji bi im na bilo koji način mogli i trebali pomoći kao da, nažalost, predstavljaju „model“ ponašanja u djelu društva i države koje smo, i s izraženim patosom, nazivali i- socijalnima.