Zašto vukovi u Dalmaciji sve češće silaze među ljude? Jesu li križanci posebno ‘drski‘? Stručnjak nam je sve objasnio

Malo tko je ravnodušan kada je riječ o vuku, velikoj zvijeri koja se na popisu zaštićenih životinja u Hrvatskoj nalazi od 1995. godine.

Nažalost, već na početku članka možemo utvrditi da država gotovo tri desetljeća nije pronašla način kako sustavno upravljati populacijom ove zaštićene vrste. Ništa neuobičajeno...

Umjesto da se s godinama pomire razlike svih uključenih u očuvanje te vrste kod nas, s vremenom se razlike produbljuju, a sve na štetu vuka.

Mišljenja su podijeljena: neki su za maksimalno očuvanje vuka, drugi bi da ga ima ali u “prirodnoj ravnoteži”, neki bi da postoji ali ne blizu, ali rijetki su oni koji smatraju da ga treba sasvim istrijebiti. Takvo gledište stvar je prošlosti. Međutim, tu i tamo vuk okonča rasporen i obješen na tablu na mjestu ulaza u naselje, kao što je to bilo u Unešiću ili Gračacu.

U jednom od svojih glasila lovci su nedavno istaknuli kako vuk mora platiti svoje “grijehe”. Smatrate li vi da vuk “griješi”? Naravno da ne, samo se ponaša prirodno.

Nažalost, rijetko se objektivno i nepristrano izvještava o stanju populacije vukova te o izazovima upravljanja vukovima u Hrvatskoj, životinjskom vrstom koja je zaštićena od 1995. godine. I u ovom slučaju je zakazala država, odnosno politika koja posljednjih 10 do 15 godina sustavno ukida i smanjuje državne institucije nadležne za provedbu zaštite prirode. Ono malo ljudi koji su ostali raditi sa skromnim sredstvima ne mogu odgovoriti na sve izazove jer im država to ne omogućava.

Po tko zna koji put, (ne)rad političara posljedica je dugogodišnjega neodrživog stanja u Hrvatskoj, a u ovom slučaju žrtva je – vuk. Bit ćemo toliko hrabri i ustvrditi da je u ovom slučaju vuk žrtveno janje. A sad pucajte i u nas.

Vukovi u Hrvatskoj

Josip Kusak/Slobodna Dalmacija

Slojevit problem

Prije toga, dopustite da pokušamo obraditi temu koja je toliko opsežna da ćemo je podijeliti u više dijelova, ali ovaj put ne razgovaramo sa stočarima i lovcima, nego sa stručnjakom.

Problem je slojevit, a isprepleću se EU poticaji za uzgoj stoke koji su nekoordinirani sa stanjem na terenu. Tu su ogorčeni, podcijenjeni, osiromašeni, ali često neodgovorni stočari koji dobivaju razne subvencije i simbolične naknade zbog štete od velikih zvijeri. Moramo uzeti u obzir i iznimno jak lovački lobi, a nezanemariva je činjenica da je pojedina zemljišta država istodobno proglasila pašnjacima i lovištima, što sigurno ne može donijeti dobra ni jednoj strani. Tek na zadnjem mjestu je zaštita divljih zvijeri te biološke raznolikosti.

Koliko je ljudsko sjećanje kratko, dovoljno govori fraza koja se često upotrebljava za vuka – “njih tu nikad nije bilo”. Itekako ih je bilo. Zato je važno odgovoriti na pitanje zašto su se vukovi “približili”.

– Glavni razlog oporavka i povratka vukova je napuštanje ruralnih područja od strane ljudi i obrastanje nekadašnjih pašnjaka šikarama i šumom – odgovara nam Josip Kusak, redoviti profesor zoologije u Zavodu za veterinarsku biologiju, koji se 30 godina bavi istraživanjem velikih zvijeri kroz razne istraživačke projekte u Hrvatskoj i u svijetu (SAD, Poljska, Grčka, Iran, Turska), a od toga na istraživanju vukova radi 25 godina.

Josip Kusak se 30 godina bavi istraživanjem velikih zvijeri kroz razne istraživačke projekte u Hrvatskoj i u svijetu
privatni album

Privatni Album

Naveo nam je primjere čopora vukova u drugim državama koji se prilagođavaju novim okolnostima. Ne samo da toleriraju čovjeka, ponegdje čak iskorištavaju njegovu prisutnost.

Što se tiče područja koje naše čitatelje najviše zanima, a to je Dalmatinska zagora, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća opada broj ljudi na tom području, čime se “nudi” prostor divljim zvijerima. Na povratak vukova utjecao je i Domovinski rat, baš kako stara poslovica kaže – “rat je vuku brat”. Međutim, ljudi su jedan od glavnih utjecaja na život divljine.

– Nekada su generacije kroz stotine i tisuće godina krčile šume, otvarale pašnjake, gradile suhozide i održavale lokve. Taj nekadašnji način života ljudi određivao je obilnost i sastav biljnih i životinjskih vrsta u Dalmaciji. Mnoge vrste su tada nestale, a zamijenile se ih one vrste kojima su odgovarali otvoreni krški pašnjaci i koje nisu bile smetnja ljudima. Posljednjih 40-50 godina događa se suprotan proces, nestaju pašnjačke, a vraćaju se šumske vrste životinja, te se mijenja sastav zajednica – pojasnio je naš sugovornik.

Susjed, a ne simbol divljine

Pod utjecajem čovjeka na divljinu pojavljuju se i križanci vukova, te “drski” vukovi, o kojima se često piše u posljednje vrijeme. Istraživanja su pokazala da su križanci nastali još 1990-ih. Razlozi za pojavu križanaca su višestruki, a za sve njih kriv je čovjek.

– Križanci nastaju u područjima gdje se vukove intenzivno ubija uz istodobno postojanje pasa bez nadzora u tom području, pa se preostali vukovi, zapravo uvijek su to vučice, moraju pariti sa psima. Drugi razlog za nastajanje križanaca je situacija kada se vukovi prirodno šire na nova područja. Baš to se dogodilo u Dalmaciji tijekom devedesetih, kada su se vukovi iz susjednih područja, Like i Bosne i Hercegovine, nastanili u Dalmaciji, koja je opustjela i zarasla u makiju – objasnio je stručnjak koji je objavio više od 60 znanstvenih radova te tri knjige o velikim zvijerima, a od 1996. godine sudjeluje u radu Povjerenstva za praćenje velikih zvijeri.

Vučica Ivanka koja živi na Plitvicama

Josip Kusak/Slobodna Dalmacija

Zato se vuk više ne može smatrati simbolom divljine koji živi negdje daleko u planini, nego je postao susjed kojeg smo si mi ljudi sami dozvali. A kada ljudi “prečesto” viđaju vukove, zovu ih “drskima”. To se događa ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim državama Europe, pa i u Americi. Postoji teorija da to nisu “pravi vukovi”, nego križanci vukova i pasa.

– Nije poznato reagiraju li vukovi i križanci različito na blizinu ljudi. Ne može se tvrditi ili naprečac zaključivati da “pravi” vukovi bježe od ljudi, a da se križanci ne plaše ljudi – mišljenja je Kusak, te smatra da nema osnove za tvrdnju kako su životinje koje dolaze blizu naselja uvijek i isključivo samo križanci. Inače, Zakonom o zaštiti prirode križanci vukova i pasa također su zaštićeni, jednako kao i vukovi.

Stalno približavanje prirode naseljima ima za posljedicu popunjavanje tih prostora divljim životinjama, uključujući lisice, čagljeve i vukove. Tako je nastao problem i širenja čagljeva, kao manjeg pripadnika familije pasa.

– Posljedica je to zarastanja nekadašnjih poljoprivrednih površina, ali i nepostojanja stabilne populacije najbližeg većeg srodnika, a i suparnika – vuka, koji ne trpi manjeg konkurenta u blizini – istaknuo je Kusak.

Tragom velikih zvijeri, križanaca, lisica i čagljeva, dolazimo do problema s malobrojnom stokom na području Dalmacije. Vukovi, ako nemaju drugih mogućnosti, napast će domaće životinje, te će u tome biti jednako, ako ne i uspješniji od križanaca. Naime, domaće životinje su u vučjim očima lakši plijen, ali samo ako su lako dostupne jer se ne čuvaju.

Ako se vratimo i usporedimo nekadašnje i današnje stočarstvo, dok je vuk bio nezaštićen, te time smatran prirodnom nepogodom kao suša, poplava ili tuča, ljudi se nisu imali na koga ljutiti ako bi im “odnilo” ovcu.

Stoku treba čuvati

– Ako uz stado ili krdo ima dovoljno pasa čuvara i pastira, tada se vukovi neće izlagati opasnosti, nego će se okrenuti na drugu stranu i potražiti srnu, divlju svinju, uginulu životinju, ponekad čak i otpad.

Ako je stoka koliko-toliko čuvana, vukovi ne mogu usmrtiti puno ovaca ili koza. Prije širenja poticanoga govedarstva i konjarstva u kršu, tek povremeni plijen bile su ovce i koze. Tada je prosječno po napadu stradavalo manje od dvije životinje. Takav podatak nam govori kako se radilo o dobrom čuvanju stoke – objašnjava naš redoviti profesor zoologije u Zavodu za veterinarsku biologiju te naglašava kako vuk, kad krene u lov, ne razlikuje domaću životinju od divlje.

Navodi da je tadašnja analiza prehrane vukova na temelju sadržaja želudaca pokazala kako su češće jeli divlje životinje, iako ih je bilo višestruko manje u odnosu na domaće, što je dovoljan pokazatelj koliko se brinulo za stoku prijašnjih godina. Sada je situacija bitno drukčija...

Danas postoje programi potpore za očuvanje pašnjaka koji se ostvaruju kroz subvencije za držanje stoke u rubnim dijelovima šume. Zbog takvih EU poticaja kojima se nastoji ispašom usporiti napredovanje šume, ima sve više konja i goveda u krškom dijelu Hrvatske, dok ovčarstvo i kozarstvo nestaju.

– Često takva stoka nije prikladno čuvana jer je vlasnici drže radi stjecanja subvencija i kao dodatan izvor prihoda – navodi naš sugovornik, koji je provodio i tečajeve za vještake na štetama od velikih zvijeri. Smatra da se tako “opuštenim” i slobodnim držanjem stoke stvara idealna situacija za nastanak štete, za koju će onda biti krive zvijeri i oni koji ih štite, a ne oni koji su stvorili okolnosti za nastanak šteta.

Vučica Mila kojoj je ime dao lovac iz Gorskog kotara

Josip Kusak/Slobodna Dalmacija

– Na Moseću, Svilaji i Dinari nalaze se krda konja i stada goveda za koja je netko dobio poticaje i pustio ih slobodne u ispašu, a istu površinu koja se koristi za držanje goveda i konja država iznajmljuje kao lovište – objasnio je Kusak.

– Vuk je uvijek kriv. Kad pojede srnu ili jelena, ljute se lovci jer im je “oduzeo što su platili”, a to je zakup lovišta, a kad pojede domaću životinju, ljute se stočari – slikovito će stručnjak za vukove.

Sukob interesa

Ako je isto zemljište jednima lovište, a drugima pašnjak, onda se tu mora očekivati sukob interesa, ali u tom slučaju nije krivac država koja je to omogućila. Kriv je vuk. Josip Kusak se prisjeća vremena kada je bilo sramota priznati da je vuk “ukrao” ovcu jer tada je to značilo da vlasnik nije dobar gospodar.

– Danas se svako malo zovu mediji kada nastane šteta od vuka, a u pravilu nitko ne spominje način čuvanja, tradiciju koje se teško prisjetiti, a još teže primjenjivati je. Država je imala projekata s kojima je nastojala pomoći stočarima kako bi zaštitili svoje blago. Osigurane su besplatne električne ograde i psi čuvari, ali čak i tada nije uvijek bilo volje za primjenu tih mjera. Ima još dobrih primjera čuvanja i gospodarenja stokom. Štete se događaju češće kod onih koji lošije čuvaju – navodi stručnjak koji, osim što sudjeluje u radu Povjerenstva za praćenje velike zvijeri od 1996. godine, provodi radionice za članove Interventnog tima za vuka i risa.

Josip Kusak, dobro upoznat s temom državnog (ne)gospodarenja vukovima te njihovom zaštitom, puno toga ima reći o zakonitom ubijanju, toliko željenom suživotu vukova i ostalih velikih zvijeri s ljudima koji drže stoku ili lovcima. O tome ćemo u drugom nastavku ove priče, u kojoj, za promjenu, vuk neće biti jedini krivac.