Prof. Maja Fredotović, dekanica splitskog Ekonomskog fakulteta, nije "samo" vrhunska teoretičarka i profesorica, tijekom karijere stalno je održavala i dobru vezu s gospodarstvom.
Uža specijalnost su joj ekonomika i politika okoliša, lokalni i regionalni razvoj, obalna ekonomija. Razgovarali smo o razvojnoj pustinji Splita, koji je upravo od Sveučilišta naručio Strategiju razvoja do 2030. godine.
– Split je (bio) područje velikih potencijala, ali njih je svakim danom sve manje iz jednostavnog razloga što se ne koriste, a drugi u bližoj i daljoj okolici napreduju dok mi stojimo. Puno komparativnih, pa čak i kompetitivnih prednosti, koje smo mogli, nismo iskoristili i pitanje je, u novim konstelacijama, kad stvari brzo idu naprijed, koliko će nam mjesta ostati.
Kažete da neki gradovi u okruženju, za razliku od Splita, znaju što će sa sobom. Koji konkretno?
– Zadar, Rijeka. Evo i Šibenik niče iz pepela. Neću reći da se značajno industrijski razvija, ali pogledajte zonu Podi i Dugopolje, pa usporedite. Šibenik je obnovio tvrđave, a mi u Splitu još ne znamo tko ulazi u Palaču.Zadar je u vrijeme ministra Kalmete napravio čudo što se tiče infrastrukture, povezanosti i pretpostavki za razvoj. Pitanje je koliko je nakon Kalmete to iskorišteno, ali može napraviti bum. S druge strane, problem Zadra je okruženje koje je grad usisao i više s nikim ne komunicira. To mu možda na kraju može doći glave.
Rijeka je najbliže Zagrebu, zajedno s Istrom u blizini, i ima viziju. Oni su se tamo dogovorili oko zdravstvenog turizma, dijela marikulture. Rijeka je grad u uskom okviru, ali cijelo šire, gravitacijsko područje zna što hoće.
A Dubrovnik?
– Dubrovnik je u vrlo lošoj poziciji. Izgubio je zaleđe, ne surađuje s otocima, i to je problem. Dubrovnik će vjerojatno tresnuti glavom o zid. Ako ne iziđe iz svojih zidina.
Za Split ste rekli da ne zna što bi sam sa sobom?
– Split je ostao grad ni na nebu ni na zemlji. Ne može se kazati da je izgubio okruženje, Zagora se ispraznila ali nije odumrla, nije zagađena, s malo pameti ljudi se tamo lako vrate i ovo što je Županija počela raditi kao podršku povratnika je prvi korak. Ali Splitu treba poveznica, Split je slijepo crijevo, treba mu željeznica, veza morem.
Vidite li ipak neke pomake?
– Mislim da je dobro što gradonačelnik Krstulović Opara ne doživljavaSplit kao poluotok, nego kao ukupno gravitacijsko područje i što se zadnje vrijeme ipak događa nekakva komunikacija s okolnim gradovima i općinama. Kad krene realizacija Strategije urbane aglomeracije Splita, može se dosta napraviti.
Međutim, u zadnje vrijeme svjedočimo i nekim parcijalnim projektima koji predstavljaju rješenje određenih problema i određenog prostora, ali su ograničenog opsega jer nisu sagledani u široj perspektivi ni teritorija ni vremena. Koliko god ta rješenja bila dobra, bez masterplana županije i šireg područja, u prvom redu prometa, svako parcijalno rješenje bilo kojeg prostora je kocka koja može pokazati šest, ali i jedan. Postavljam pitanje kako se strategije jednog sektora vezuju za druge sektore. Kako na sve vezati turizam.
U turizmu je napravljena Studija nosivog kapaciteta županije?
– Turizam se opet sagledava sam za sebe, a to nigdje na svijetu ne postoji. Turizam je nadogradnja nečega. A mi govorimo o nosivom kapacitetu turizma. Što je to?
Ta studija je pokazala da je u gradu Splitu potrebno izgraditi još 2000 apartmana ili dvokrevetnih soba. A mi već sad grcamo. Kako je moguće izračunati nosivi kapacitet, što je to uopće kad imate kopno i more, turiste koji dolaze i prolaze?
Sveučilište je ovih dana počelo s izradom "Strategije razvoja grada Splita do 2030. godine" kojom bi grad trebao iskoračiti u novu razvojnu eru. Vjerujete li u kvalitetu takvog dokumenta?
– Dobro je da se radi strategija razvoja grada unutar aglomeracije, da se grad pozicionira, ali uvijek imajući na umu gravitacijsko područje. Dio je šireg prostora, ali Split mora imati viziju gdje, što i kako hoće biti. Žalosti me jer imam osjećaj da se u gradu sve događa stihijski, slučajno. Problem strategije, općenito, jest to što je država propisala metodologiju izvođenja, metodologiju participativnosti. To znači da onaj tko je izrađuje, u ovom slučaju Sveučilište, de facto sluša i moderira probleme, rasprave, ideje i prijedloge dionika razvojnog procesa koji se artikuliraju kroz tzv. partnersko vijeće. Strategija, kakva god na kraju bila, rezultat je zajedničkog razmišljanja svih dionika, a najmanje struke i kompetencije izrađivača. Partnersko vijeće većinom usvaja faze i cjelinu. Na kraju je mora usvojiti naručitelj.
Opet veliki kompromis. Što je pretpostavka dobre strategije?
– Za bilo koji planski dokument kad donosi odluke za budućnost, nužno je dubinski, u detalje, poznavati ono o čemu odlučujete. Prava dubinska analiza zahtijeva ljude, vrijeme i novac.
Ali metodologija maksimalno skraćuje i pojednostavljuje analizu stanja i svodi je na statistiku. Po mogućnosti s referencijama europske statistike. Stalna je opasnost da krenete izvlačeći zaključke iz statistika a da ne znate pravu podlogu procesa, razloge, uzroke, povijest bolesti, ono o čemu pišete. Primjerice, u trenutku kada je sveučilište dobilo izradu Strategije urbane aglomeracije Splita, već su bile definirane granice urbane aglomeracije. Po europskoj metodologiji. I u to nije ušao dio Brača i Šolte, ali zato je ušao Trilj. Po statistici je, eto, i to moguće.
Koji su vremenski rokovi optimalni za strategiju?
– Danas je moderno strategije donositi na sedam godina jer su takvi financijski periodi EU-a pa se to vezuje uz budžet. Iskreno, to je glupost. Strategiju na sedam godina možete donijeti samo kao okvir, ali presudno je izvršenje, akcijski plan. Ne govori istinu onaj tko kaže da će ga napraviti, dobro s aspekta struke i provedivog, na rok dulji od tri godine. To je nemoguće. Ovdje se sve mijenja od danas do sutra. Novi zakon, nova uputa, promjene. Snalazimo se, iz razdoblja u razdoblje, u cijeloj državi.
Nikad nitko nije izradio nešto što se zove Strategija razvoja Republike Hrvatske. Imamo ukupno oko 200 strategija, od kojih plan provedbe možda ima njih deset, u najboljem slučaju. A treba vidjeti što se i od njih doista napravilo i koliko je to bilo realno. Strateško promišljanje je – kakav ja želim biti za pet, sedam, 10 ili 15 godina. Potrebna su ulaganja. O.K., ali mora se stvoriti okvir da bi se to dogodilo. A za okvir treba postojati konsenzus. Mi ga nemamo i uvijek radimo ono što je netko rekao da treba napraviti. Politikantstvo treba staviti po strani, glave zajedno i da se konačno dogovorimo što hoćemo.
U Splitu je kapital dugo diktirao tempo, a sad je sve stalo jer nema izmjena GUP-a. Što je bolje?
– Bolje je da stvari stoje na mjestu. Bolje zastoj nego stihija jer s njom imate potrošene prostore, a mi prostora više nemamo. Ali to ne znači da grad treba biti osuđen na vječito stajanje. Tu je uloga gradskog poglavarstva, tko god sjedio na njegovu čelu, da pokrenu institucije. Je li to PIS, Urbanistički zavod ili Agencija za razvoj grada, svejedno, ali moraju se organizirati institucije i procesi koji će reći – želimo takav grad i to ćemo napraviti tako i tako.
Urbanistički zavod je najavljen, ali ništa se nije dogodilo?
– Nedavno je gradonačelniku na jednom skupu rečeno da se pokušalo, ali da nema kadrova. Mislim da to i jest tako. A to je i jedan od hitnih zahtjeva prema Sveučilištu. Razmišljanje o gradu kao o ulicama i kućama nudi nam kadrova koliko hoćeš. Na koncu ovo što imamo je posljedica toga.
Međutim, grad je jedinstvo ljudi, prostora i ekonomije. O gradu se mora drukčije promišljati i to je uloga koje u poglavarstvu nikako da se netko uhvati. Grad je kao velika tvrtka, samo s javnim resursima. Grad mora početi živjeti od svojih resursa.
U prvom redu imamo svjetski raritet, Dioklecijanovu palaču. Bilo gdje u svijetu pogled na svaki kamen povijesti se plaća. A u Splitu? Je li Palača resurs Grada? Što su uopće resursi Splita?
Zna li Grad što ima i što nema, na što se može knjižiti, koja je politika prema tome. Je li itko u Gradu progovorio o Palači kao resursu Grada? Tko može i pod kojim uvjetima u njoj biti. Urbana ekonomija uči kako upravljati gradom, u smislu življenja od vlastitih resursa. U cijelome svijetu netko tko je na čelu grada to mora znati, ali isto tako, ako se nekoga izabere na osnovi programa, onda nema gradskog vijeća koje ga koči.
Ovako ni jedan gradonačelnik ne može ništa napraviti kod 15 stranaka koje se prepiru ili trguju.
Kamo bi se Split trebao usmjeravati?
– Tužno je kad se svi kunu u turizam i samo u turizam. Nitko neće spomenuti ni jednu drugu gospodarsku granu. I u zadnje vrijeme IT, IT, IT. Ali, dok se privatne tvrtke nisu digle svojim snagama, nitko nije ni znao da postoji IT.
Mora se promišljati o budućnosti. Split je grad na moru, a takvi gradovi od prapovijesti imaju svoj razlog bivstvovanja na obali. Potreban je kompromis između tradicionalnog i onoga što nosi budućnost.
U ekonomiji postoji postulat nužnosti domaćeg tržišta da se dio proizvodnje troši u mjestu gdje nastaje. Postulati održivosti kažu da se proizvodi domaća, sezonska hrana. Dakle, dijelom poljoprivreda, a dijelom gospodarske djelatnosti okrenute moru od ribarstva, prerade ribe do pomorske trgovine, špedicije, osiguranja... i transport.
Split nema nikakvu industriju, prometno je odsječen, a država na vidiku nema ideju da bi se ovdje moglo nešto događati.
Split je osuđen i politikom države i lokalnim vlastima koje se ne znaju izboriti da dobijemo mjesto na mapi. Imamo vertikalu vlasti, istu opciju od države, županije do grada, a tonemo sve dublje. Split je osuđen sam na sebe. Uništava se jer ima golemu količinu javnih usluga koje pruža sebi i okolini, a nema gospodarstvo iz kojega će isisavati novac za te usluge.
Drugo, događa se jako iseljavanje ljudi. Još pet godina i grada neće biti.
Što bi trebalo učiniti s turizmom?
– Ima tu pomaka, ali nema vizije. Turizam je divna stvar ako stvara dodanu vrijednost koja ostaje u destinaciji. A to znači da u našem slučaju nije divna stvar. Je li turizam odrednica? Odlično.
Ali ajmo vidjeti što ćemo mi sve razvijati i prodavati kroz turizam. Ako kroz turizam prodajemo talijansku rajčicu, tursku posteljinu i poljski deterdžent, onda od tog turizma ja nemam ništa. Zaradit će iznajmljivač i još poneko, ali siva zona je ogromna i gospodarstvo od toga nema ništa.
Mi možemo razvijati IT, to je malo pameti i kompjutor, ali što Grad treba napraviti? Što je to u budućnosti? Nano tehnologija, robotika, farmaceutika... Tu se mi moramo opredijeliti. Grad mora potaknuti jednu ili dvije stvari, a na njih će se dodavati druge. I to je jedini način da se ide naprijed.
Sve što se odluči danas, efekt ima za sedam i više godina. Moramo razmišljati o onome što će biti za deset godina. Ali to ne mogu sagledati i sagledavati partnerska vijeća i gradski vijećnici.
Isto vrijedi i za državu. Mi smo kao Sveučilište prošle godine bili u Izraelu. Država je tamo jasno rekla, u idućih deset godina prioritet je svemir. I gotovo. Cijela država istražuje svemir. Drugi prioritet je voda, a treći farmaceutika. Mi moramo doći do toga, što hoćemo.
Jesu li to održivi izvori energije, je li to organska hrana, ako je, koja i kakva. Što Split može dok čeka izradu strateškog dokumenta o vlastitoj budućnosti?
– Moramo početi graditi institucije i procese koji imaju smisla i koji će raditi za grad bez obzira tko mu je na čelu i tko mu je u Gradskom vijeću, i tko će to sagledavati dugoročno.
Sveučilište može napraviti ne znam kakvu strategiju, ali na kraju je mora provesti Grad. Nažalost, i u strateškim papirima mi se još uvijek borimo s infrastrukturom. To je tužno, ali nije čudo kad nemamo normalnu cestu, željeznicu, otpad, odvodnju. I onda se svi bore za elementarne stvari.
I još nešto. Krajem ovog financijskog razdoblja mi više nemamo pravo, a ni uvjete za financiranje teške infrastrukture kao do sada. Jer se podrazumijeva da smo nešto riješili. Ako je Europa tri puta dala novac da se riješi problem smeća u Hrvatskoj, što je ona kriva što se to nije riješilo. I onda idu penali. Novca više, za temeljne stvari, neće biti.