Tko u Šibeniku među mlađom i populacijom srednjih godina nije čuo za Borisa Levina, taj sigurno nema nikakve veze s tetovažom i piercingom. Tog po mnogo čemu neobičnog 47–godišnjeg Izraelca s ruskom putovnicom, odnosno ruskog Židova koji se prije 12 godina skrasio u Šibeniku zaista je teško ne uočiti. I svojom profesijom, ali i izgledom "iskače iz mase". U njegovoj struci tatoo majstora to se nekako podrazumijeva. Ponosni je vlasnik nebrojenih tetovaža, a s obzirom na to da mu krase i lice, u njegovom slučaju se da uspješno primijeniti ona narodna: što u izlogu – to u dućanu!
– Boris... Ne sićam se kad me neko nazva po imenu. Ti si prva nakon više godina. Svi me zovu samo Rus. Nalipili su mi taj nadimak čim sam doša i cili me Šibenik tako zove – s tom rečenicom dočekao me je Levin u svom salonu sugestivnog naziva "House of pain". Na tečnom, kako on kaže – dalmatinskom jeziku s mekim ruskim naglaskom (i ponekim "l" viška) prisjetio se svojih početaka u Šibeniku 2006. godine, nakon što ga je grad toliko fascinirao da mu se morao vratiti.
– Živio sam u Švedskoj zadnjih sedam godina, a onda sam s ekipom na motorima doša(l) na ljetovanje u Šibenik. Znaš kako je to kad si na moru – sve je lipo, bajno... Meni se svidjelo. Vratio sam se u Švedsku i nakon mjesec dana doselio tu. Ušao sam u prvu agenciju za nekretnine. Ponudili su mi apartman u Primoštenu. Tamo sam bio dva dana i onda skupio stvari i došao u Šibenik. Nisam znao ni jedne riječi na hrvatskom, ni jednu osobu nisam poznavao. Prva osoba koju sam upozna(l) bi(l) je Anton Dobra. Pokraj njegova "City caffea" unajmio sam stan i po cili dan sam visio kod njega i pio kavu. Naučio sam dalmatinske rečenice, al, na primjer, kad mi dođu Purgeri ili Slavonci, pa kad oni pričaju, ja ih pola ne razumin. Shvaćaš ti to?
- Shvaćam. Kako ne bi! Ni ja ih ne razumin.
– E, sad mi je lakše. Gramatika mi nije baš jaka, padeži se brkaju, ali svi me skroz kužu. A znaš li ko mi je tu bi(l) prva mušterija? Jedan iz Knina. Ja nisam znao ni jedne riječi na hrvatskom, a on ni jedne na engleskom. To nikad u životu neću zaboravit. Rukama i nogama, kao dva retardirana tipa, objašnjavali smo jedan drugome kakvu ćemo tetovažu napravit. Ispalo je super. Onda sam ja naučio hrvatski, a on mi je posta(l) stalna mušterija. Sad je cili istetoviran.
Od tog prvoga kninskog klijenta, makar od kada je stigao u Šibenik, skupio je popularni Rus impresivan broj poštovatelja svoga rada po cijeloj Hrvatskoj.
U najfrekventnijim turističkim mjesecima salon je uglavnom pod "opsadom" stranaca. Tražen je među Nordijcima čiji jezik odlično poznaje, ali i među Nijemcima, Francuzima, Talijanima... Ljudi, veli, dolaze po preporuci. I sam rad je, također, preporuka sama za sebe.
Sklonost tetovaži
Nekako je, kazuje, oduvijek imao sklonosti prema likovnom izričaju najbližem – tetovaži. Kada su ga zbog lošeg vladanja, već nakon tri tjedna izbacili sa studija, slučaj je, kaže, htio da u Tel Avivu upozna jednog majstora tetovaže. Namjeravao je prekriti tetovažu koju je u dokolici svojeručno tetovirao običnom iglom na odsluženju vojnog roka. Riječ po riječ i Levin se posvetio novootkrivenoj ljubavi.
Završio je školu i zaradio certifikat tatoo umjetnika u izraelskom studiju Tatoo Moreno, a nedugo zatim pobrao je lovorike na međunarodnom natjecanju tatoo artista u Dunstableu pokraj Londona. Briljirao je među 65 natjecatelja i osvojio prvo mjesto u izradi tetovaža u crno-bijeloj tehnici. Sklonost realističnim motivima do danas ga nije napustila. Osobito su mu draga osjenčena lica (face – kako on to kaže), ali i drugi motivi koji variraju od jakih i oštrih obrisa, sve do nježnih, mekih i jedva vidljivih linija. Puni su mu ih albumi i mobitel.
– Ovome sam Pirovčaninu tetovirao cijelu ruku, ova mušterija se odlučila za ruže, a ova za ruski stil ukrašavanja. Izgleda kao čipka i jako je tražena – redao je Boris fotografije jednu za drugom.
U razgovoru o klijentima i njihovim željama, saznala sam kako su prošla vremena trendi motiva, poput kineskih slova za kojima je prije više od desetljeća vladala pomama. Sada se doslovno traži sve i svašta, od minijaturnih zvjezdica i cvijeća do složene ornamentike koja zahtijeva sate i sate predanog rada. Nerijetko u njegov "House of pain" dođu i oni koji bi "nešto". Ni sami ne znaju kakvu tetovažu žele, ni gdje bi je smjestili. U tom slučaju, smije se Rus, svi su scenariji mogući, pa se od leptirića dogura do rascvjetane grane na cijeloj nadlaktici. Što se tiče instrumentarija i materijala, i on se mijenja, osuvremenjuje. Svako toliko na tržište se "izbacuje" neka nova boja, vrsta igle...
Znači li to da se stalno mora učiti?
– Cili život se uči. Već 23 godine sam u ovom poslu i svako malo nešto novo naučim. Nije to ništa. Michelangelo, kada je imao 80 godina, rekao je da tek počinje kužiti umjetnost. Kužiš ti mene?
Skužila sam. Jedino se nikako nisam dala uvjeriti u to da bi mi baš dobro "sjela" jedna tetovaža. Doduše, svojski me je zaintrigirala prostorija s crvenim zastorom i ulazom nad kojim je polukružno pisalo: "Welcome to hell"! Istog trena sam pomislila – kakva bi to tek (vraška) tetovaža bila!