StoryEditorOCM
ZanimljivostiŠibenik u srcu

Donosimo neispričanu priču o poznatoj obitelji Dedić. Gabi će i dalje paliti špaker i otvarati škure u Varošu

Piše Ivo Mikuličin
20. ožujka 2021. - 19:46
Milutin Dedić, Darko Gulin, Ivo Livaković, Boris Papandopulo, Lovor Bujas, Ante Vuletin, Arsen i Zdenka PapandopuloObiteljski Album

– Znade li Arsen da nas dvojica potječemo iz istog sela u Crnoj Gori? Da su se moji Miljevići, kad su se odselili u Dalmaciju, utaborili kod Benkovca, a Dedići u okolici Drniša – kazao nam je prilikom upoznavanja u kultnom zagrebačkom restoranu "Baltazar" ugledni zagrebački odvjetnik Veljko Miljević.

Biočić je selo drniškog zaleđa, iz kojega su se, kažu, Dedići davno preselili u Šibenik. Tako da su ne samo uredili obiteljsku kuću u Varošu, već i kupili zemlju u Donjem polju, gdje su bili najbrojniji šibenski težaci. Arsenov otac Jovo bio je ne samo dobar zidar i najamni radnik, već i šibenski težak, infišan u Šibensku narodnu glazbu. Otud i "štos", kad je Đani Stipaničev molio Arsena da mu "dopusti obraditi jednu njegovu stvar", a Dedić cinično uzvratio: "Kad malo bolje promislim, možeš obraditi moj zapušteni vinograd u Donjem polju."

Jovo je bio vrijedan čovjek, ali su Milutin i Arsen prosto obožavali majku Jerku, rođenu Mišković iz Rupa u skradinskom zaleđu.
– Moja je majka bila izuzetno inteligentna, a i toliki autoritet u kući da je, primjerice, ona odredila koju će Arsen kupiti flautu za studij glazbe u Zagrebu. Bila je silno lucidna, pa je Arsen vjerojatno pokupio njezine gene – kazivao nam je Milutin, koji je nedavno preminuo u Beogradu.

Različiti putevi

Braća Dedić izabrala su različite adrese, pa i životne puteve, uz različite reakcije njihovih roditelja.
– Roditelji su se radovali Arsenovu odlasku u Zagreb, dok otac Jovo nikad nije blagoslovio rano Milutinovo preseljenje u Beograd. Nerijetko je grintao zbog toga. To mi je, uostalom, priznao i Milutin na Arsenovoj sahrani, gdje sam držao govor u ime glazbenika i Šibenčana. Jovino grintanje bilo je vjerojatno i inspiracija za pjesmu "Moj brat", koja je objavljena 1969. godine na Arsenovu albumu "Čovjek kao ja", a koja je imala osjetno kraću verziju od originalne. Indikativni su i stihovi, koji sugeriraju atmosferu iz dvorišta Dedićevih u stilu: "U ljetno večer, kad sastane se klapa uz vino, balote i karte a sve se svodi na razgovor o tebi, moj brate" – pričao nam je ovih dana zagrebački Šibenčanin i legendarni glazbenik Siniša Škarica.

Česta tema obiteljskih ćakula u domu Dedićevih bila je i prva Arsenova rodica Ksenija, koja se poslije udala za dubrovačkoga glumca Izeta Hajdarhodžića, a koja se fatalno zaljubila u mladog egipatskog oficira. Jednog ljeta sredinom pedesetih godina minulog stoljeća, kad su lideri Pokreta nesvrstanih Naser i Tito uplovili u šibensku luku.

Privlačnost je bila toliko fatalna da je Ksenija Dedić otplovila za Egipat. Iz Afrike se nije javljala mjesecima, pa su u svojoj brizi za nećakinju i neznanju o tome, gdje obitavaju ljudožderi, Jovo i Jerka vodili, prema Arsenovu kazivanju, ovakav razgovor.

Jerka: – Bože moj, što je s našom Ksenijom!?

Jovo: – Viruj ti meni da su nju u Egiptu izili!

Jerka: – Ajde, Jovo, kvragu. Ne govori gluposti, oni nju drže kao princezu.

Jovo: – A šta ti misliš da oni tamo ne poidu i princeze!?

Ksenijin sin Žarko Hajdarhodžić, poznat i po neuspjelom braku s pjevačicom Majom Vučić, nikad nije zaboravio materin Šibenik.

Obiteljsko nesuglasje

Kad je Milutin zadnji put posjetio rodni grad, društvo mu je, među inim, činio upravo Žarko.
Žarkova ujaka Todora Dedića pamtimo kao vrsnog ton-majstora i glazbenog urednika na HRT-u, no u šibenskim se tisnim kalama rijetko spominje Todorov sin Srđan, profesor na Zagrebačkoj glazbenoj akademiji. Glazbenik čije skladbe izvode i Korejci, i Česi, i Belgijci, a koji nam je (polu)ozbiljno kazao kako ga je Arsen naučio "da komponira protiv svih".

– Gradu mojih predaka sam se kao glazbenik vratio samo jednom, kad sam napisao glazbu za otvaranje jednog od festivala djeteta. Tom prilikom su neizbježno oživjela sjećanja na Varoš, Jadriju, moja šibenska ljeta... Odavno nisam bio u Šibeniku, moram ispraviti taj grijeh – otvorio nam se 55-godišnji Srđan Dedić.

Iako o tome nije progovorio eksplicite, bilo je teško izbjeći dojam da su odnosi među Dedićevima, točnije Arsena i Todora, poslije izlaska Arsena iz bolnice u Padovi, bili nalik kadrovima iz filma "Ne gledaj mi u pijat" nadarene Šibenke Hane Jušić, što je priča o obiteljskom nesuglasju. Zašto? Arsen nam je tek dao do znanja o čemu se radi, dok je Srđan uporan u tezi "da je Arsenu bio vjeran do posljednjeg daha".

Sjajni pijanist Matija Dedić, koji je diplomirao u austrijskom Grazu, jednako nam je sa superlativima govorio o svom rođaku Srđanu. Kao ponosnom dijelu loze Dedićevih. No, za razliku od Srđana, Matija kao rođeni Zagrepčanin gotovo svakodnevno proživljava neraskidivu vezu s ćaćinim Šibenikom.

– Šibenik mi dodatno fali u ovim teškim pandemijskim danima. Mater i ja guštamo u ljetnim kupanjima na Jadriji. Tamo me čeka i moje šibensko, mahom glazbeno društvo. Mater rado ode u spizu na šibenski pazar. Svaki boravak u ćaćinu rodnom gradu neumitno me podsjeća na Arsenovu skladbu "U kužini našoj", koju su mater i ćaća snimili s klapom "Bonaca", a u kojoj je ključni stih "Mater čuva vječni plamen, ne smi se ugasit špaker" – emotivno nam je zborio Matija Dedić.

Izložbe u Srbiji

Nema sumnje da je za rodnim gradom patio i nedavno preminuli Milutin. O tome su na najbolji način svjedočile izložbe slika sa šibenskim motivima, koje je povremeno organizirao u glavnom gradu Srbije, a koje su, po njegovim riječima, izazivale nemali interes. Njegovi intervjui za srbijanske TV postaje otkrivaju da ekavica i "isanje", kojima se logično služio u 64 godina života u Beogradu, nisu nimalo izbrisali tvrdi šibenski naglasak. Baš kao što od šibenskog rječnika i naglaska nikad nije odustao "akademski težak iz Varoša", kako je najčešće sebe nazivao nezaboravni Arsen. Uz neizbježnu napomenu da je Arsen bio puno vjerodostojniji od brata u svojoj pripadnosti Šibeniku, Dalmaciji, Hrvatskoj... O tome govori i sličica iz daleke 1988. godine, kad su Arsen i Gabi slavili 30. obljetnicu umjetničkog rada u zagrebačkom "Lisinskom", a kad su im gosti bili sjajni Talijan Sergio Endrigo i šibenska Bonaca.

Na večeri poslije koncerta u kultnom hotelu "Palace", Arsen je zagrlio Endriga i potpisnika ovih redova uz rečenicu: "Noi siamo Croati." Pritom je ciljao na to da je Talijan zapravo rođen u Puli!

A kad smo se sutradan našli na doručku, Arsen je opet prozborio na svoj, šibenski način:
– Nemoj misliti, Ive, da sam ja sinoć govorija pizdarije! Ja ostajem pri rečenici "Noi siamo Croati", ali dozvoli mi da poštujem mog ćaću Rišćanina Jovu. Ti znaš dobro da moje Dediće naši Šibenčani zovu Rišćanima!"

Naši iskreni, šibenski i prijateljski razgovori silno su podsjećali na njegovu kultnu pjesmu "Ono sve što znaš o meni", posebice na stihove "Ja sam jedan od mladića, koje viđaš svaki dan", a koje je na svojim koncertima akademski težak iz Varoša nerijetko mijenjao u "Ja sam jedan od Dedića, koje viđaš svaki dan".

Pri kraju teksta se, jednostavno, moramo upitati tko je ostao od Dedića, kad je riječ o muškoj, šibenskoj lozi!? Iza Milutina ostaju sinovi Luka i Filip, koji žive u Beogradu. Hrvatska knjiga Dedićevih je, očito, spala na dva slova, dva bliska rođaka Matiju i Srđana.

Ostaje i nada da će šibenska nevista Gabi, poslije odlaska na drugi svijet supruga Arsena i brata mu Milutina, još godinama paliti špaker i otvarati škure u staroj kući u Varošu. Zajedno s Matijom i Arsenovom ljubimicom, malom Lu, Matijinom kćerkom.

15. travanj 2024 01:44