Ako biste pitali Luku Čulara, vjerojatno najmlađeg šibenskog cvjećara i jedinog u staroj gradskoj jezgri, kako ukrasiti dom u ove blagdanske dane, njegov bi odgovor bio kratak i jednostavan: manje je uvijek više! Adventski vjenčić ili kakav buketić na stolu mogu se lijepo i jeftino napraviti od grančica bora i šišarki koje se lako mogu pronaći, primjerice, u šumi na Šubićevcu, reći će Luka. Dovoljno je malo volje i puno mašte.
- Aranžmani koje radim napravljeni su prvenstveno od prirodnih materijala, biljaka i cvića koje pronalazim u prirodi, u šetnji. Sve je to naše, šibensko, maditeransko... Ima tu bora, ružmarina, šparožine, šišaka. Svega što se može naći svuda oko nas. Ili, što vam dade neki susjed koji ima vrt. U mojim aranžmanima nema nepotrebnog kičeraja. Ništa na tim vijencima ne šljaštri, ali kada se sve to uklopi u kućnu priču, onda do izražaja dolazi i ti naši mediteranski mirisi: bora, ružmarina... Ima tu i smrike, a radio sam i adventske vijence s grančicama fafarinke, koja je meni toliko prirodna i topla – kazuje Luka.
Svoj cvjetni kutak ovaj 24-godišnji Šibenčanin uredio je na početku stuba prema Gorici, u blizini Male lože i gradske likovne Galerije sv. Krševana, gdje je u nevelikom prostoru od samo 12 metara četvornih smještena njegova cvjećarnica. O tomu je, reći će, sanjao od kada je završio za cvjećara u šibenskoj Srednjoj strukovnoj školi.
Sada dijeli sudbinu svih obrtnika i korisnika poslovnih prostora u povijesnoj gradskoj jezgri koji se nakon ljetnog šušura i turističke okupacije zimi suočavaju s opustjelim gradom. Ipak, Luka ni u jednom trenutku nije dvojio o tomu gdje bi želio imati svoju cvjećarnicu. Gradska mu je jezgra u krvi. Od rođenja živi na Starom pazaru i gradski trgovi, skale i bute bile su njegovo dvorište za igru. Skićući se tim kalama, Luka je još kao dijete opčinjen gledao izlog i rado navraćao u cvjećarnicu koju je vodila Vinka Kaladžole, Šibenčanima poznatija kao Cvita. Kasnije je ona bila i njegova srednjoškolska profesorica, pa Luka uz smijeh i danas kaže kako se cvijećem i cvjećarstvom zarazio još u ranom djetinjstvu.
Cvijeće i opera
Kao i glazbom, posebice operom. Rođen u obitelji u kojoj su još njegova prabaka i baka svirale violinu i klavir, a majka i otac bili članovi legendarnog Kola, u Luki je od malih nogu, uz cvijeće, rasla i ljubav prema pjevanju. Neko je vrijeme pjevao u Kolu, vodičkoj Liri, a sada je član samo crkvenog zbora sv. Frane. Od kada je otvorio cvjećarnicu, kaže, više nema puno slobodnog vremena, no svoju ljubav prema glazbi prenio je i među cvijeće, pa portreti legendarne La Divine - Marije Callas, jedinstvene operne pjevačice svih vremena, kako voli reći, krase zidove njegove cvjećarnice.
Lukine cvjetne instalacije, bukete i aranžmane šibenska je javnost mogla vidjeti i na proljetnom Sajmu cvijeća na Maloj loži na kojem rado sudjeluje, a u travnju je imao i izložbu u galeriji Gradske knjižnice Juraj Šižgorić. Kada pak govori o svojim božićnim i novogodišnjim cvjetnim aranžmanima, glavnu inspiraciju pronalazi u tradiciji, a važna mu je i ekološka dimenzija svake blagdanske cvjetne priče.
- Moja je baba sama plela vijence od onoga što bi se našlo u kući. Nije bilo nikakvih kupovnih vrpci i cvijeća. Štedjelo se i na svijećama. Gorile bi dvi-tri ure, a onda bi se gasile, da ostanu i za dogodine. Fioke bi radila od jute. Nije bilo novaca da se troši za to. Uostalom, kao i danas kada mnogi nemaju novaca. Zato volim reći da su moji vjenčići na čast naših baba i dida i starog Šibenika. A ako to gledamo i iz današnjeg kuta, kada se sve kupuje i puno toga baca i nepotrebno stvaraju gomile otpada, zašto dar koji nekome želimo dati ne bismo umotali u jutu, žuticu ili neki drugi materijal koji se kasnije može iskoristiti za druge stvari. Ne mora se sve kupiti gotovo. Ljudi mogu kupiti samo pokoji cvijet i sami kreirati svoju božićnu bajku.
Čista klasika
Pobornik je, dodaje, engleskog klasičnog stila aranžiranja.
- Ja sam čisti klasičar. Klasika je, kao i opera, vječna. Danas je puno vjenčića s perjem i svjetlucavim kamenčićima, a to je, po mom mišljenju, nekakva američka ekstravagancija. Za mene to nije Božić – uvjeren je Luka.
- Uvijek kažem da ne treba imati 100.000 kuna materijala da se napravi neka lijepa cvjetna priča. Ne treba to biti neko ludilo, jer je svaki cvijet priča za sebe. Fora je imati malo, a napraviti puno. Baziram se na onomu što je uvijek govorila i moja profesorica Cvita - manje je više. Meni najbolje ide aranžiranje sa suhim cvijećem, volim ruže, a obožavam japanske ruže, lizijantuse – zaključuje Luka, vjerujući kako će njegova cvjetna priča nadahnuti i druge da u ove blagdanske dane unesu više vlastite kreativnosti i duha. Jer, nije sve u novcu. On čak, kako je davno pisalo na jednom zagrebačkom grafitu, nije ni dovoljan!
Najljepše stvari u životu ionako se ne mogu platiti novcem, a Luka je to iskusio već u prvim mjesecima svog cvjećarskog zanata.
- Ovoga ljeta došla mi je jedna Šibenčanka koja živi u inozemstvu. Tražila je da joj složim jedan buket. To sam napravio i isporučio ga. Nakon nekog vremena dolazi poštar i donosi mi paket iz Beča. Ta mi je gospođa u znak zahvalnosti poslala brdo poznatih slastica u dizajniranim kutijama i ambalaži. Naravno da sam bio iznenađen i da to nisam očekivao, ali su mi takvi znakovi pažnje i činjenica je moj buket nekoga barem nakratko razveslio, najveća nagrada u radu!
