StoryEditorOCM
LifestyleŠIBENSKI AVANTURIST

Ivo Deković, dekan likovne akademije, pomorac, judaš... oduševljen je putovanjem u Afriku: Demone u Tanzaniji tjeraju šakom u čelo! (FOTO)

25. rujna 2017. - 10:54

Makar ga samo nekoliko mjeseci dijeli do mirovine, 65-godišnjem šibenskom "pečalbaru", profesoru Ivi Dekoviću ne možeš oteti naglašeni avanturistički duh, koji ga prati od srednjoškolskih dana. Uostalom, malo je Šibenčana (i ne samo Šibenčana!), koji se mogu pohvaliti tolikim brojem zanimanja i hobija: dekan Likovne akademije u njemačkom gradu Aachenu, pomorac na brodovima odavno ugasle "Šibenske plovidbe", silno nadareni judaš, umjetnički fotograf, suvremeni likovni umjetnik, strastveni jedriličar…

Znatiželja koja ga prati, da ne kažemo muči cijeli život, odvela ga je nedavno u Tanzaniju. Bez posebnog cilja. U toj je afričkoj zemlji za tren otkrio puno toga što ga zanima. Od tjeranja demona među urođenicima, koji žele prijeći na kršćanstvo do najprirodnije prehrane na svijetu. Od siromaštva do nevjerojatnog zadovoljstva većine Tanzanijaca. Od žena opsjednutih mobitelima i seksom do prijeteće atmosfere u susjednom tzv. Zelenom Kongu.

- Tanzanija je za me kao neka izmišljena zemlja. Nema tužnih, sivih i nezadovoljnih lica. Svi se smiju i pritom nimalo ne mare za svoj niski standard, bolje reći siromaštvo. Žene, koje oni nazivaju "zemaljskim ženama", nema sumnje, u prvom su planu. To je neka specifična verzija afričkog matrijarhata. Žene su opsjednute djecom, ali ne i suprugom. Kao u pčelinjem svijetu, muškarci se tretiraju kao nepotrebni trutovi. Opsjednute su i mobitelom. Svojevrstan su paradoks njihova siromaštva vrlo skupi hendi-uređaji, koje koriste cijeli dan. Za pričanje i fotografiranje - otkrio nam je prof. Deković dio daleke Tanzanije.

Šibenski intelektualac najveći je dio tanzanijskog vremena proveo u gradu Mbeyi, stotinjak kilometara udaljenom od granice s Kongom. Tamo je imao prilike upoznati i bivšeg narednika švicarske vojske, kojega svi jednostavno zovu Rođa, a koji je na sebe preuzeo osjetljivu zadaću da urođenicima istjera demona, kojega im je nametnuo vrač Woodu, te ih potom privoli na prelazak na kršćanstvo.

- Za spomenuti postupak Rođa je smislio posebnu terapiju. U prvom su planu posebne riječi, te sprejanje vodom, za koju on tvrdi "da je sveta i posebna“. Usred terapije, koja nije ni tako kratka, Rođa svoje "pacijente“ zna udariti snažno u čelo, pa se oni, posebice žene, znaju za tren naći na podu obnaženih grudi, što nikoga, ama baš nikoga ne sablažnjava - objašnjavao nam je šibenski avanturist.

Profesor Deković tvrdi da bi mjesecima mogao živjeti u Tanzaniji. Ponajviše zbog kvalitetne, prirodne hrane.
- Sve je zdravo, da zdravije ne može biti. U Njemačkoj male banane zovu "bio-hranom“, a u Tanzaniji njima hrane svinje. Jedu puno veće, raznovrsnije i zdravije voće. U većini mjesta nema frižidera, pa ono što zakolješ, moraš pojesti isti dan. Kažu da je još zdravija hrana u susjednom tzv. Zelenom Kongu. Da je tamo sve više. I ljudi, i drveće, i trava. No, u Tanzaniji su mi odmah kazali da se ne mislim ni slučajno približiti Kongu. Nema tamo državne granice. Tamo vlada bezakonje ili strahovlada naoružanih bandi - upozorava Deković.

Dolar je, tvrdi naš sugovornik, financijski zakon u Tanzaniji. U malim gradovima i selima za euro praktički nisu ni čuli.
- Nema bankomata na gradskim ulicama, poslovnim zgradama. Ostaju ti samo mjenjačnice. A za skromnu svotu američkog dolara dobiješ gotovo hrpu tanzanijskih šilinga. Kad preračunaš na američke ili europske prilike, sve ti djeluje bagatelno jeftino. Zato se i čudim odakle ženama skupi mobiteli!? Možda su Kinezi, koji su ušli "debelo“ i u Tanzaniji, za tanzanijske dame izmislili posebnu tarifu - otkriva i pita se prof. Deković.

I tako malo pomalo stižemo do teme, koja golica prosječnog muškarca, a koja barem malo spaja Tanzaniju s našim krajevima.
- Vjerojatno najljepša žena koju sam upoznao u Tanzaniji bila je ljepotica zelenih očiju. Nju sam, kao i još neke tanzanijske žene, posebno snimio svojim fotoaparatom. Uporno mi je tvrdila kako joj je otac iz Jugoslavije. Naravno, ona kao i većina Tanzanijaca nije čula za propast bivše države, za Savudrijsku valu i Pelješki most da bi mi precizno otkrila ima li, zapravo, vezu s Hrvatskom.

A spomenuta dama nije jedina ljepotica koju sam sreo. Nikad nisam u životu vidio žene s ljepšim i zdravijim zubima kao u Tanzaniji. Zato je dodatna šteta što se i tamo proširio AIDS. Razlog zbog kojega se Europljani dodatno ustručavaju voditi ljubav s tanzanijskim ljepoticama. Jedan se moj prijatelj Nijemac, ipak, osmjelio u tom smislu. Kad je zgodnoj dami predložio vođenje ljubavi, nije dočekao ni "da“ ni "ne“, već začuđeni pogled u stilu "Pa, zar je uopće potrebno da me to pitaš?“. Pogled karakterističan za zemlje u kojima vlada seksualna sloboda neslućenih razmjera - završio je prof. Deković.

20. studeni 2024 20:36