Predrasude o nogometašima stare su vjerojatno kao i sama igra, ali srećom postoje sportaši poput 43-godišnjeg Ivana Ergića koji ih ruše: nakon što je objesio kopačke o klin, posvetio se svojoj prvoj ljubavi - pisanju. Osim toga, u suradnji sa srpskim dramatičarom Filipom Grujićem, a u režiji Boruta Šeparovića, nastala je intrigantna predstava "Jezik kopačke", premijerno prikazana u zagrebačkom ZKM-u. Inspiriran autobiografskim elementima, Ergić u njoj progovara o iskustvu psihoterapije, ali i o svojim pogledima na nogomet kao još jedan alat koji je kapitalizam upogonio ne bi li ostvario profit. O iskustvu borbe s depresijom zbog koje je bio i hospitaliziran prvi je progovorio na ovim područjima, a umirovio se s trideset. Danas živi na relaciji Beograd - Basel, a posljednje je vrijeme dosta provodio u Zagrebu zbog predstave nastale prema njegovu tekstu, piše Gloria
"Kada sam pao, i psihički i fizički, imao sam tek 21 godinu. Tada nisam razumio da sa mnom nešto nije u redu i da su moje tegobe ustvari psihosomatske. Morali su me ‘odnijeti‘ u psihijatrijsku bolnicu gdje sam proveo tri mjeseca i danas mislim da je to moje najbolje iskustvo u životu. Tu sam vidio što se sve događa u svijetu vrhunskog nogometa kojem sam pripadao: od prvih manipulacija, ucjena, vidjeli su da sam spreman igrati besplatno samo da bih igrao u tako velikim klubovima", govori Ergić.
Kroz priču o mladom nogometašu iz Hrvatske koji prelazi u njemački klub Wolfsburg predstava "Jezik kopačke" istražuje kako natjecateljski duh i glorifikacija uspjeha stvaraju kulturu dehumanizacije sportaša. Predstava otkriva skrivene slojeve svijeta vrhunskog sporta, fokusirajući se na pritiske i očekivanja koji dovode do izolacije i depresije te naglašava toksičnu muškost, patrijarhat i kapitalizam koji opterećuju sportaše. Sportaši u tom kontekstu moraju uvijek biti zdravi, jaki i besprijekorni - moderni gladijatori.
Inače, Ergić je porijeklom iz mjesta Gaćelezi u šibenskom zaleđu, a svoje prve nogometne korake napravio je u Arsenovu gradu. Kao dječak odselio se s roditeljima u Srbiju, a zatim u Australiju, gdje je započeo profesionalnu nogometnu karijeru. Igrao je u Juventusu, Baselu i turskom Bursasporu. Kao reprezentativac Srbije i Crne Gore 2006. je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. U toj slavi i predanom radu potkrala se i bolest koja mu je obilježila smjer karijere i privatnog života, a na kojoj je danas posebno zahvalan. Za vrijeme psihoterapije, priznaje, htio je odustati od nogometa, ali ga je psihoterapeut, koji je bio obožavatelj tog sporta, uvjerio da nastavi karijeru.
"Doktor me svjesno vratio. I rekao da igram dokle god budem uživao u igri. S druge strane, ako naiđeš na prvu prepreku i odustaneš, a to je bila moja prva ozbiljna prepreka u životu, govorio mi je, što će biti kasnije, moraš se boriti. Bio sam jako plah. Hrabrost je, shvatio sam, nešto što se uči. Karijeru sam završio u tridesetoj, možda rano za nogometaša, osobito za današnje kriterije kada igraju i u četrdesetima, ali mislim da je to bilo pametno", kaže Ivan Ergić.
Kao mladi nogometaš želio je studirati filozofiju, a na terenu i izvan njega pratio ga je glas da voli filozofirati. Ipak, trener ga je odgovorio od te ideje. "Nakon završene karijere razgovarao sam s nekim profesorima koji su pratili moj autorski rad i oni su mi rekli da mi ne treba taj studij, jer me diploma kao takva i nije zanimala. Iako, filozofija je važan studij i treba nam danas više nego ikada", govori Ergić.
Kao pjesnik je pak briljirao od trena kada je iskoračio u svijet umjetnosti. Zbirke "Cveće živi na vodi" i "Priručnik za čekanje" brzo su rasprodane, o njima su hvalospjevno pisali srpski glumac Branislav Trifunović i naš filozof Srećko Horvat, a i kritika ga je dočekala blagonaklono. Zbirka "Priručnik za sećanje" predstavlja pravi vrtlog emocija. U svojoj poeziji, ali i kolumnama koje povremeno piše, Ergić redovito upozorava na fašizam i sve druge političke ekstreme koji se u celofanu serviraju suvremenom čovjeku.
"Počeo sam pisati u osnovnoj školi i nastavnica je prva prepoznala moj talent. Kasnije sam prestao, ali je uvijek postajao poriv za pisanjem. Na papirima, bilježnicama... Dugo sam poluanonimno slao svoju poeziju izdavačima, čisto da vidim zanima li ih uopće to što pišem. Kažu da se za poeziju dobro prodajem iako je tržište malo", priča Ergić.
Ipak, svjetovi poezije i kazališta bitno su ugodnije arene od one bivše, nogometne, koja je znatno surovija.
"Surovo je biti u tom svijetu. Moraš stalno biti na vrhuncu. Očekuje se da i polusezonu i sezonu odigraš u najboljem izdanju, a to je jako teško. Zato mi je danas čudno i očaravajuće kad vidim igrače poput Luke Modrića, Lea Messija i Ronalda, ili Đokovića, koji i dalje igraju. Ne znam odakle crpe tu snagu", objašnjava Ergić.
Danas kao sportski umirovljenik ipak ne miruje, već piše, a i pomaže ocu koji se bavi građevinarstvom. Sport ga profesionalno više ne zanima, a ne igra čak ni amaterski nogomet, iako ga zagrebački kazalištarci upravo nagovaraju na privremeni povratak njima za dušu - iduće godine na njihovim kazališno-nogometnim susretima.
"Pristao sam pa ću vidjeti kako će to izgledati, ali što se mene tiče, pripreme moraju krenuti. Svaki put kada mi dođe majka iz Australije, dobijem višak kilograma pa sada to treba srediti", duhovit je Ergić, piše Gloria