Trenutačno najtraženiji čovjek u gradu više nije u gradu. Ne, nije otišao sa Šubićevca ili potpisao za neki drugi klub, Mario Carević na putu je kući. U Zagreb, gdje mu je obitelj. Javio nam se iz auta, vozio je negdje preko Like, baš tamo valjda iza Macole gdje je najslabiji signal.
Trener nogometaša Šibenika ima iza sebe dva luda dana. Jedan stresni u Osijeku gdje je Narančaste vratio u Supersport Hrvatsku nogometnu ligu i drugi, slavljenički, kad je, zajedno s ostalima, euforično dočekan na šibenskoj Poljani.
- Navijače ne možeš prevariti - govori nam Carević, dok mu slab signal "jede" slova i riječi.
- Vidi se ta posvećenost na terenu, to je prepoznala većina s tribina. Sve ono što im se jučer dogodilo na Poljani, igrači su zaslužili. Zaslužili su svojim odnosom i strašću prema igri.
Ovakav epilog - raspjevani navijači s upaljenim bengalkama kliču Careviću u središtu grada - teško da se mogao nazrijeti u lipnju prošle godine kada je Mario Carević preuzeo klupu Šibenika umjesto Damira Čanadija. Dočekan je tada s puno podozrenja.
- Da, ovoliko dobre energije koju sam doživio jučer na Poljani sigurno nisam mogao ni sanjati kad sam potpisao za Šibenik. Velika većina me dočekala na nož jer sam hajdukovac. Bilo je teško. U jednom trenutku sam mislio otići, pomislio sam da mi to u životu zbilja ne treba. Ali, zainatio sam se! Odlučio sam dati maksimum i pregaziti sve probleme. Srećom, ispalo je najbolje moguće - priča nam Carević.
Bilo je teško, kaže. A novinari k‘o novinari, stisnuli smo ga da nam kaže još koju o toj "težini".
- Kad sam došao nismo imali nijednog igrača na ugovoru. Bila je ogromna negativa, frustracije od ispadanja iz lige još su bile svježe, a očekivanja su bila velika. Morao sam o svemu dobro razmisliti, ne zato što nemam hrabrosti, jednostavno nisam želio biti negdje gdje nisam dobrodošao. Ali prelomio sam, rekao sam sebi i stožeru: "Ajmo zasukat rukave i ući u taj rudnik".
Iz rudnika je u nedjelju izašao s peharom pobjednika Prve HNL. I sad bi svi da ostane. I navijači i predsjednik i vlasnik kluba sa Šubićevca, Željko Karajica. On je, valjda isto euforičan, već na televiziji izjavio da Carević ostaje.
Pa jel ostaje?
- Ne znam, vidjet ćemo - oprezan je Carević.
- Moram malo biti s obitelji, predugo sam odvojen od njih. Ako bude sve u redu i kad se riješe još neke stvari u klubu, sjest ćemo i razgovarati.
Za razliku od mnogih bivših trenera sa Šubićevca, koje se po samom gradu gotovo nikad nije moglo sresti, Mario Carević prihvatio je Šibenik i nije ga izbjegavao. Štoviše, osim što ga se redovno može vidjeti kako šeta po povijesnoj gradskoj jezgri, postao je i neizostavni član lokalne pub-kvizaške ekipe.
- Šibenik je prekrasan grad ogromnog potencijala, pogotovo stari dio grada. Zimi se nisam toliko često spuštao do centra, ali ljeti je druga priča. Toplije je pa zajedno s mojim analitičarem Ivanom Matovinom, koji je isto odvojen od obitelji, često odem nešto pojesti - reći će nam Carević i dometnuti:
- Ja sam Dalmatinac i dobro se osjećam u ovakvom ambijentu, gušt mi je tu doći.
Pa kako to da je onda odabrao Zagreb za svoju bazu?
- Da, u Zagrebu sam zadnjih nekoliko godina. Tamo mi je obitelj, a obitelj je prioritet.