Ribari s Islanda, konobari s Malte, automehaničari iz Andore... tako se obično bavimo zanimanjima igrača iz egzotičnih nogometnih zemalja kada Vatreni s njima igraju u nekim kvalifikacijskim utakmicama. Međutim, ne trebamo mi ići daleko izvan svog dvorišta da bismo našli neke sportaše(ice) koji su tete u vrtiću, vulkanizeri, trgovci... a opet uspješni u sportu kojim se bave.
Nas je zaintrigirala izjava Stipe Bralića, izbornika ženske košarkaške reprezentacije, ali i trenera košarkašica Šibenika, koji je poslije nedavnog finala Kupa Ružice Meglaj Rimac na Gripama otprilike izjavio:
- Nama je ulazak u završnicu Kupa veliki uspjeh jer imamo dvije- tri igračice iz prve petorke koje rade i naprave svega nekoliko treninga tjedno zajedno s ekipom- istaknuo je Bralić.
Te igračice su Ivana Dujić i Iva Cigić, teško nadomjestive članice petorke Šibenika, koji je ove sezone izborio finale Kupa, a samo zbog poraza na Baldekinu od Medveščaka ispustio i drugi finale- onaj prvenstva Hrvatske. Lijep rezultat za družinu koja je puno bliže amaterskoj nego profesionalnoj, jer osim radnica većinu ekipe čine učenice.
Tragom te Bralićeve izjave posjetili smo kapetanicu ekipe Ivu Cigić na njezinom radnom mjestu u jednoj šibenskoj pomorskoj agenciji, te šutericu Ivanu Dujić u Dječjem vrtiću 'Smilje', gdje radi kao odgajateljica:
- Ja i Ivana smo vam cimerice od sedme godine života, otkako skupa treniramo košarku, još od tadašnjeg šibenskog kluba 'Vidici'. Čak smo i u školu išle zajedno, nikako je se ne mogu otarasiti- počela je naš razgovor Cigić.
Da budemo precizni, otarasila se Iva Ivane nekoliko godina dok je Dujić paralelno studirala i igrala u Zadru. Nakon 2013. godine, na početku ove sezone, opet ih je spojio Bralić:
- Da, trener je rekao doći će ti Ivana iz Zadra, imam povjerenja u vas dvije, najvažnije je da održimo klub na životu i ostanemo u ligi. Bila je tu i domaća Silov, Šarić, Tabula... doveli smo još neke igračice poput Ujević iz Zagrebe i napravile dobar rezultat- govori Cigić.
- Ako ćemo iskreno, na početku sezone nismo imali nikakve visoke ambicije. Glavni cilj je bio ostati u ligi. Na koncu, bili smo na domak tog Kupa. Neću kriti, potajno sam se nadala tom trofeju. Ipak je ženska košarka najtrofejniji kolektivni sport u Šibeniku, a dugo nema titule u Krešimirovom gradu, ako se ne varam još od 2008. godine. Možda smo čak i previše htjeli titulu, pa 'izgorjeli'.
Žao nam je i zbog činjenice što se ženska košarka dosta dobro prati u Šibeniku, ljudi nas podržavaju, vidimo to po objavama i komentarima na portalima. Prava je šteta što vlada pandemija koronavirusa, jer mislim da bi bilo dosta ljudi na tribinama. Katkad razmišljamo da se košarkom bavimo rekreativno, međutim nanižu se pobjede i postane rezultatski napeto. Naravno da svaki sportaš želi trofej. I meni je to finale Kupa bila želja, pa sam o toj utakmici nerijetko razmišljala i na poslu- kazuje Dujić.
Međutim, unatoč dobrim rezultatima rijetke košarkašice u Hrvatskoj mogu živjeti samo od loptanja pod obručima. Stoga su djevojke poput Cigić i Dujić prisiljene raditi uz igranje košarkom:
- Ja radim u jednoj pomorskoj agenciji koja se bavi ukrcajem pomoraca. U uredu sam od 8 do 16 sati, ali praktički moram biti dostupna od 0-24 sata na mailu ili mobitelu, jer nikada ne znate kada će trebati riješiti neki ukrcaj, let ili PCR test u zadnje vrijeme. Tako da posao nosim i kući, dapače čak i na putovanja.Tako je laptop neizostavan dio moje prtljage i na gostujućim utakmice budući u autobusu ili hotelu rješavam mailove. Ponekad u šali kažem da i na poluvremenu utakmice bacim oko na mobitel, samo da trener ne vidi... Prioritet u životu mi je posao i ustinu moram zahvaliti kolegama na raumijevanju, ali i treneru Braliću, naravno. Međutim, sve se stigne uz dobru organizaciju. Uostalom, nema se smisla žaliti, jer sam sama izabrala ovakav način života i trenutačno sam vrlo zadovoljna na svim poljima- govori Iva Cigić.
Slično razmišlja i Ivana, teta u šibenskom vrtiću. I ona ima samo riječi hvale za kolegice:
- Hvala svima, od kolegica koje su uvijek spremne za zamijeniti smjenu i uskočiti, pa preko ravnateljice i stručne službe. Ali, posebno moram istaknuti svoju mentoricu. Zaista, kolege su mi velika potpora. Ponosni su na mene, podupiru me, nitko nije ni pomislio da me tjera da odustanem od košarke- veli Dujić, kojoj je najteže odraditi jutarnju smjenu koja počinje u 6,30 sati, naročito nakon dugog puta ili kasnog večernjeg treninga:
- 'Smrt' je kada su utakmice nedjeljom uvečer i to još kad vas potrefi gostovanje u Puli, Zagrebu ili Osijeku. Možete zamisliti kako je to doputovati iz Osijeka u pet ujutro i onda u šest i po biti na poslu!? Dobro, tada se zamijenim za smjenu i radim popodne. Samo što moja popodnevna smjena počinje u 10,30 tako da opet fali sna. Nije lako ni kada vam večernji trening završi u 22 ili 22,30 sati. Treba vam vremena dok se otuširate i spremite na spavanje, a sat zvoni u pet ujutro. Taj ritam posao- trening dovodi do toga da se teško naspavati. Ali, naše tijelo je to zapamtilo, još od prvog osnovne- otkriva 'teta' Ivana.
Pitamo je kako djeca reagiraju na tetu uspješnu sportašicu?
- Ne biste vjerovali koliko su upućeni! Stalno nešto ispituju, kažu da su gledali utakmicu na TV-u... Čak su našli neke utakmice na You Tubeu za koje ja nisam znala ni da postoje- veli Dujić.
I onda, dođe li vam večernji trening nakon napornog radnog dana kao odmor ili dodatni umor?
- Ma kakav umor! Na treningu se 'ispucamo', a košarka nam dobro dođe da raščistimo misli i razbistrimo glavu- uglas će Iva i Ivana.
Budući da su preko tjedna 'isprogramirane' djevojke se izguštaju i na putovanjima:
- Ma, u drugom dijelu sezone ekipa se baš dobro posložila. Uvijek je dobar štimung. Baš nam je bilo super i na tom dalekom putovanju u Osijek, to više što smo Mursi vratile za poraz u prvenstvu i plasirale se u finale. Po lošem će putovanja pamtiti samo naša leđa- govori Iva Cigić.
Cure su se naputovale i dok su igrale u mlađim kategorijama. Obuje su bile članice U-16 i U-18 selekcija Hrvatske:
- Je, putovale smo dosta i s klubom i reprezentacijom. Imale smo sreće što su Europska prvenstva uvijek bila na nekim lijepim mjestima, od Italije, Francuske do Bukurešta- sjeća se Dujić.
Cigić se, pak, okušala i u inozemstvu:
- Da, igrala sam u Italiji. Bila sam u Ferrari, zatim u jednom mjestu pored Siracuse na Siciliji te u Salernu. Bilo je to jako lijepo iskustvo, upoznala sam divne ljude, krajeve... Da nije bilo košarke teško da bih iskusila takvo nešto ikada u životu- priča nam Iva Cigić.
Iz razgovora s djevojkama lako se stječe dojam da niti jednog trenutka nisu požalile što su se odlučile baviti košarkom, iako to iziskuje puno odricanja, a u hrvatskoj košarci nema dovoljno novca da bi se samo od sporta moglo lijepo živjeti:
- Ha, kad se sjetim da smo trenirale na dan prije odlaska na ekskurziju, ili maturalnog plesa... Ili, da smo propustile 'Norijadu' zbog treninga ili utakmice. Rekla bih da nam je čak bilo napornije dok smo išle u srednju školu. Kao učenice smo igrale tri lige, imale po dva treninga dnevno i između toga nastavu. Ali, ne volim žaliti ni za čim. Ponavljam, trenutačno sam zadovoljna i na profesionalnom i na privatnom planu. Uostalom, sama sam odabrala način života i nije mi teško. Ako ćemo iskreno, nismo mi jedine sportašice u Hrvatskoj koje paralelno rade i igraju. Ne treba oko toga dizati nikakvu famu- zaključuje Cigić.
- Da sam se profesionalno bavila košarkom sigurno nikad ne bih završila fakultet. Istina, prođe ti nekad krzo glavu jesam li mogla više napraviti u košarci. No, karijera sportašice je kratka, a život poslije jako dug- stavila je točku na i Ivana Dujić.
