U trenucima, kad nastaju ovi retci ne znamo kako je prošla revijalna utakmica u čast velikom Draženu Petroviću. No, dobro znamo navadu većine onih, koji s košarkaškim Mozartom nisu ni luk jeli, ni mirisali, da preskaču njegovo šibensko odrastanje. Jednako tako i ljude, koji su ugradili barem jedan kamenčić u svevremenski sportski spomenik zvan Dražen. Razlog više za takvu tezu je vlastiti „slučaj“ ili malo tko se minulih godina od tih „sveznadara“ raspitivao o Draženovim šibenskim danima kod autora ovih redaka. Bez lažne skromnosti otkrit ću podatak kako sam bio trener s kojim je mlađi Petrović osvojio prvu (brončanu) medalju u životu na kadetskom prvenstvu Hrvatske, održanom jeseni 1979. godine na splitskim Gripama. Nema nikakve dvojbe da sam kao onda mladi, a danas ostarjeli šibenski kroničar napisao najviše priča, reportaža i intervjua o „našem malom“ iz doba, kad je grijao srca ljubitelja sporta u rodnom Krešimirovu gradu.
A uvijek se našao netko, tko je poput Vasila Tupurkovskog, zapinjao nogu Draženu i Šibenčanima. Na spomenutom kadetskom prvenstvu u Splitu „mudraci“ su već bili donijeli odluku da je najbolji igrač, zaboravljeni igrač jednako zaboravljenog Montinga, Antonio Ozmec. No, zajednički je ustala dalmatinska principijelna koalicija Rato Tvrdić – Danko Radić i spriječila tu nepravdu, bolje rečeno glupost, te proglasila najboljim najboljeg – Dražena Petrovića.
Krali su nas i godinu poslije na kadetskom prvenstvu Jugoslavije u Vogošći pored Sarajeva, pa smo zajedno, Dražen i ja, ljuti kao risovi požurili prema makedonskom sucu, koji je potom promijenio odluku, te poništio već dosuđeni peti penal Petroviću.
- Ne mogu igrati ako nisam na granici incidenta, a incident nikad neću napraviti – objašnjavao je svoj žestoki istup 16-godišnji Dražen. I tome ostao vjeran do kraja kratkog, ali uspješnog života.
Kad smo njegovu bratu Aci i majci Biserki ispričali tu „bosansku“ epizodu, Aco nas nije nimalo zanijekao, već je dodao još drastičniji slučaj: - U svlačionici madridskog Reala Dražen je toliko iznervirao suigrače da su ga htjeli „počastiti“ batinama!
Kako zaboraviti drugo europsko finale košarkaša Šibenke ranog proljeća u Berlinu, kad su Narančasti bili nemalo hendikepirani time što je jačmir prije utakmice gotovo zatvorio jedno oko Draženu, te mu tako uvelike smanjio i preciznost, i pregled igre!? I dok su drugi Šibenčani bili okupirani šopingom u najvećem njemačkom gradu, ostao sam u hotelu te mu mazao oko kamilicom. A Dražen je bio i samouvjeren, i kad je trebalo, samokritičan.
- Osjećam da sam glavni krivac za sinoćnji poraz – otvorio mi se u zrakoplovu, kojim smo iz Berlina letjeli za Split.
Na splitskim Gripama košarkaši Šibenke nadvisili su silno nadarenu momčad Jugoplastike. U svojevrsnom transu trener Vlado Đurović digao je Dražena na ramena, uz kritičku opasku splitskih novinara „Druže Vlado, to nije pedagoški“ na što je Đurović odgovorio „Znam da nije pedagoški, ali bez Dražena ja ne bih dobio večerašnju utakmicu sa sjajnim Splićanima“.
Rijetko tko spominje priču iz zime 1987. godine, kad se Dražen nezadovoljan stanjem u Ciboni, htio vratiti kući. U tome je imao silnu potporu šibenskog biznismena Vlade Čovića, ali i dodatnu, emotivnu njegova oca, šibenskog Hercegovca Jole (Jovana). Priča se, na žalost Funcuta i ostalih šibenskih prijatelja sporta nije razvila na radost Baldekina. Vukli su se i neki financijski repovi, no sve je riješio brat Aleksandar preko žiro-računa riječkog Šibenčanina i brodovlasnika Zdravka Iljadice. Prije utakmice Šibenka – Hrvatska, održane godinu poslije Draženove smrti. Sa „svečanim“ obećanjem čelnih ljudi HKS-a „taj susret biti tradicionalan“. A obećanje se pokazalo, kako kaže stara narodna izreka, ludom radovanje.
Iz svojih razloga nisam putovao za Zagreb, ali ću dovijeka ostati vjeran tezi kako je Dražen silno proslavio rodni Šibenik, ali mu i ostao barem mali (moralni) dužnik.