Više od 33 tisuće ljudi prošlo je kroz šibensku kuću prošle godine. U Šibeniku je prema popisu malo više od 31 tisuća ljudi, a s okolicom 42 tisuće, pripovijeda ravnatelj koji se nije osvrtao na zlobni komentar ‘da je išta vridio ne bi se vraćao iz Zagreba‘
Koliko se isplati u manjem gradu osnovati profesionalni kazališni ansambl? Prati to pitanje Šibenik evo već dulje od 150 godina. Izgrađeno je šibensko kazalište 1870., rad trogirskog arhitekta Josipa Slade Šilovića i desetljećima je djelovalo kao talijanaško uporište, potom, od 1921., kao privatno poduzeće, a nacionalizirano je 1944. Prvi domaći profesionalni ansambl utemeljen je 1945., a ukinut je 1963. Zgradu su oštetili granatama velikosrpski agresori 1991., a obnova je završena 2001. Godine 2008. obnavlja se profesionalni ansambl, ali zapravo samo simbolično, jer nije bilo dovoljno interesa među profesionalnim glumcima. Kazalište od 1996. vodi entuzijast, pravnik Dragan Zlatović, koji od 1996. do 2008., kad kazalište preuzima oznaku HNK, producira samostalno ili u koprodukciji 43 scenska programa. Zlatović odlazi 2010., odnosno nova vlast ga praktički sili na ostavku te počinju problemi, gomilaju se dugovi. Zlatović je postavio kakve-takve temelje za profesionalne produkcije, ali činilo se da je njegov rad uzaludan. Sljedećih osam godina izmjenjuju se čak petorica ravnatelja, dugovi rastu, a profesionalni glumci i dalje bježe od grada. Godine 2018. ravnatelj kazališta i dakako Međunarodnog dječjeg festivala postaje mlad glumac Jakov Bilić (r. 1988.), koji se diplomiravši, vratio iz Zagreba te se otad entuzijazam umjetnika, formuliramo to tako, počinje podudarati i s politikom i s publikom. Glumci napokon ostaju u gradu, a politika ih želi, kao i publika.
Lani je šibensko kazalište dalo 411 različitih programa u 1573 termina. Od toga broja 164 programa bila su vezana za 63. Međunarodni dječji festival koji traje 15 dana te je prvi nacionalni festival koji se otvara svake godine krajem lipnja. Ostalih 247 programa vezano je uz kazališnu sezonu od listopada do početka lipnja. U nekakvom prosjeku gotovo svaki dan u mjesecu se nešto događa. Gotovo 30 gostujućih predstava izvedeno u sezoni, a realizirali su 177 vlastitih produkcijskih programa. U prošloj godini imali smo na repertoaru 18 različitih programa. Od produkcija dramskoga studija, predstava za djecu, produkcija.
Ravnatelj Bilić svjedoči: "Više od 33 tisuće ljudi prošlo je kroz našu kuću prošle godine. U našem gradu je prema popisu malo više od 31 tisuća ljudi, a s okolicom 42 tisuće. Tako da smo prezadovoljni tim brojkama. Poglavito što mi ljeti ne radimo programe u kući, tako da sustavno ‘izvlačimo‘ publiku u drugim godišnjim dobima. Primjećuje se veći broj mlađe populacije, što posebno raduje, kao i dolazak publike iz drugih gradova i mjesta. Sezona nam je stvarno šarolika i bogata te zbilja nije niti malo kliše reći da svaki čovjek, svakog habitusa i pogleda može pronaći nešto za sebe u mjesečnom kazališnom rasporedu. MDF je opet posebna priča i oko organizacije, produkcije, broja publike i svega što ga čini najvećim dječjim festivalom takvoga tipa u svijetu. Prošle godine bilo je gotovo 2200 sudionika na 164 programa te gotovo 80 tisuća posjetitelja. Tu bih i stao jer je malo kartica u čitavom ovom izdanju za navesti što se sve ima izgovoriti."
Važno je dakle, ako ne i presudno, i to što je Bilić napokon uspostavio funkcionalan profesionalni pogon.
"Nekoliko je mladih koji su još na studiju ili su netom diplomirali i oni bi trebali biti zalog za trajnu stabilnost profesionalnoga umjetničkog kadra. Mislim da smo jedino gradsko kazalište izvan Zagreba koje na plaći ima scenografa i kostimografa, a koji su potekli iz kuće, školovali se i vratili u svoj grad. Trenutno je na zagrebačkoj Akademiji i jedan mladi student dramaturgije, na kojega u budućnosti također računamo. Pomalo se ekipiramo i u tehničkom smislu jer nam nedostaje ljudi s obzirom na to da nismo u mogućnosti prihvatiti sve pozive koje imamo. Naravno da to prati i angažman profesionalnih glumaca. Trenutno nas je šest, ali bi ta brojka uskoro trebala biti veća. Naša procjena je da bi s brojkom od ukupno osam do deset glumaca zaokružili naše realne konačne potrebe i mogućnosti. I na tome radimo. U ovom trenutku imamo 19 ljudi u umjetničko-tehničkom kadru te nam treba još najmanje pet-šest da bismo stigli i ovo što sad radimo, a kamoli neke ideje koje imamo."
Šibenski HNK jest, dakle, uz karlovački Zorin dom kazalište koje je najviše unaprijedilo profesionalni rad u proteklih deset godina, pri čemu je zanimljivo i to da je u Karlovcu kazališnu renesansu počeo također jedan Šibenčanin, Srećko Šestan.
O prevladavanju provincijskih kompleksa Bilić kaže:
"Reći će tko, a ima se i toga čuti onako po šibenski, ‘pa neš ti, to im je i posao, šta su glavu digli‘. Ili meni najdraža teza s kojom sam se sreo zajedno sa svojim prijateljima i kolegama kad smo se prije više od deset godina vratili u grad s faksa, a ona glasi: ‘Da su oni šta vridili, ne bi se niti vraćali‘. Pričalo se u proteklih nepunih pet godina o kazalištu u svim i svakakvim varijantama, a nažalost najmanje o njegovoj umjetničkoj snazi i kapacitetu. Vrijeme je pokazalo kako se ipak uz rad, trud, odricanje i različite metode snalaženja u danim okolnostima ipak može nešto pošteno napraviti. Mi kao mladi ljudi krajem te 2018. pitali smo za šansu da pokušamo nešto napraviti od naše kuće, koja je tada bila u teškim i zbilja financijski opterećujućim okolnostima. Kadrovski, opremom i prostorom također smo bili limitirani, gotovo bez ikakvog ulaganja, i teško se moglo govoriti o profesionalnom teatru. Sve to je manje-više dovodilo do toga da su glumci na scenu stali desetak puta godišnje. Kad je vodstvo grada dalo zeleno svjetlo da preuzmemo odgovornost i kad smo krenuli raditi, naravno da je bilo otpora, i to ne malih u svakom smislu. Mala smo sredina, svi su na neki bliski i nije jednostavno uvoditi red jer red ukida privilegije, davanje prava nekome traži i obaveze od istog. Bilo je i teških trenutaka, odluka koje nisu jednostavne, ugodne; narušenih odnosa, prijetnji, ucjena, prozivanja, podmetanja, nečasnih situacija, isprovociranih odlazaka, zapravo svega što čovjek može doživjeti kad preuzima jednu takvu odgovornost. Mene je, zbog neiskustva, s obzirom na godine, samo iznenadilo što je to znalo dolaziti od ljudi od kojih to nisam očekivao, no vjerojatno nisu ni oni očekivali odgovor. Vraćeni dugovi, gotovo polovica iznosa tadašnjeg proračuna od osnivača, podignuti prihodi za 70 posto, 14 zaposlenih je više, a vlastitim prihodima postotno smo u rangu s njemačkim javnim kazalištima."