Pola stoljeća zvjezdane karijere svjetskog paparazza, reportera i studijskog fotografa, naš Jadran Lazić uvezao je u monografiju kakva se na ovim prostorima još nije vidjela: u dvije serije - ekskluzivnoj i još ekskluzivnijoj - naći će se devet stotina fotografija autora koji je snimio san svakog profesionalca s fotoaparatom, od filmskih i glazbenih zvijezda i globalno slavnih modela do političkih lidera, terorista i ratnih sukoba!
Jadran, tada splitski dopisnik Vjesnika, u jesen 1974. pozdravio je društvo u kultnom "Semaforu" i zaputio se u Pariz kako bi našao fotografsku sreću – i uz pomoć puno finti koje je naučio na ulicama rodnog grada prevrnuo svijet celebrityja naopako. Sve što je poželio, to je i snimio.
U drugoj fazi karijere samo formalno se skrasio u Beogradu kao bi snimao reportaže, sasvim drugu, puno ozbiljniju krajnost, da bi sredinom osamdesetih odletio u Los Angeles, gdje je izgradio status vrsnog studijskog fotografa, ponovno snimajući slavne, ali za razliku od pariških dana, u savršenim uvjetima.
Sad je pola godine u Kaliforniji, a polovicu u Zavali na Hvaru, u lijepoj kući koju je kupio zaradom od ekskluzivnih snimki sprovoda sovjetskog moćnika Leonida Brežnjeva (da, to nije mogao bilo tko u Hladnom ratu), uživa u maslinama i poljima lavande.
No, ponovno je izludio sve oko sebe davši se nagovoriti na monografiju povodom pedesete godišnjice fotografskog djelovanja. Nagovorio ga je prijatelj, odvjetnik Silvije Hraste, a nakladnik je Hrvatska autorska agencija. Perfekciju koju Jadran traži kad se uhvati nekog posla teško je i zamisliti i ispričati. A za pola stoljeća fotografija i štorija između korica, pa još s njim, to je bio spektakl od posla.
Laziću ovo nije prva knjiga, dapače, njegove avanture već su odavno ukoričene i rasprodane do zadnjeg primjerka, što nam je poželio ispričati. Jer s njim ne može bez uvoda (obilatoga) i širenja priče u svim smjerovima. Ali on tako lipo plete i veze da je teško odoljeti. Dakle, Jadran priča:
Kako si snimija ovoga, kako privarija onu
- Ovako je to bilo. Kad bi se vratija iz Pariza u Split, pokojni novinar Tonči Bonači me molija da u dođen na Radio Split u emisiju pričat šta san tamo doživija.
Puno puta me zva, nikad nisan tija doć. Reka bi mu: "Šta ću ja na radiju? Tamo dođu oni šta prodaju knjige ili ploče, reklamiraju se, a ja ne prodajen ništa..."
Ali krajem sedamdesetih isteka mi je pasoš i ako san ga tija produžit, mora san odslužit vojsku. Nisan se tija pravit glup radi oca koji je bija vojno lice pa ostat u Francuskoj, nego san se pomirija s vojnin rokon. Oproštaj sam s prijateljima slavija u "Bobisa" na Mejama, već smo malo i popili kad eto Bonačija, Radio je bija tamo blizu u to vrime.
I opet me upire: "Ajde dođi mi u emisiju!" "Ajde, ajmo!" Uša san tada prvi put na radio. I ispitiva me on: kako si snimija ovoga, kako si privarija onu, šta je i kako je bilo. I ja san priča, priča, priča. Na kraju me pita kakvi su mi planovi i ja bubnen: "Stavit sve ovo na papir." "Pišeš knjigu?" "Da!" A nikave planove nisan ima – govori Jadran, koji je vojni rok služio u Nišu, pa nakon šest mjeseci doista i počeo pisati:
Straža stvorena za pisanje
- Bio je jedan kapetan Miodrag Janković, kojeg sam stalno stavlja u vojničke novine za koje sam snima, pa je u Niškoj armijskoj oblasti posta popularan i moga san ga pitat: stavite me na stražu. "Zašto na stražu, to niko ne želi dobrovoljno." "Treba mi malo mira." Ima sam plan. Nisan se moga vratit u Split bez knjige kad san obeća, a straža je bila ka stvorena.
Sija bi na jednu kantu benzina u skladište i počeja pisat uz šteriku. Kako? Zatvorija bi oči i krenija od početka. Od dolaska u Pariz, pa sve redom. Izlazilo je iz mene ka iz špine – prisjeća se Jadran.
Nakon izlaska iz vojske gadno je nastradao u prometnoj nesreći jedne tulumaške noći u Splitu: sav polomljen, završio je na VMA u Beogradu na makscilofacijalnoj kirurgiji.
Kad je prizdravio, shvatio je: "Grobaru san uteka s lopate – vrime je da se oženim i smirim." Tako je i bilo, upoznao je Vesnu, oženio se prvi put (kasnije još dva puta), dobio dvije kćerkice (kasnije još i sina), a i našao izdavača "Jugopapir" za knjigu na kojoj mu je redaktor bio novinar Mario Bošnjak.
- Knjiga je bila veliki uspjeh i doživjela više izdanja. Zvala se "Ja paparazzo" i prodali smo je u deset tisuća komada, odma. Nakon dvi godine objavili smo drugo izdanje u pet tisuća i prodali. A onda 1985. objavio sam knjigu "Reporter", i ona se prodala u deset iljada. Već ova prva lansirala me na sve televizije, revije, magazine, časopise, izlazili su feljtoni u ciloj Jugi...
Tulumarenje, cure, piće
Počeja je opet lumperaj, priselija san se iz stana u hotel "Interkontinental", radija ka reporter za svoju SIPA Press agenciju iz Pariza... Uvatija san se tulumarenja, pića, cura i promislija san, ako se isti čas ne maknen iz Beograda, loše ću završit.
A i moj me šef iz SIPA-e potica da iden u Hollywood. Tako san se 1987. godine priselija u Los Angeles i počeja treću etapu, i profesionalnu i životnu. Snimao sam velike zvijezde u studijskim uvjetima, napravio posao koji je, čini mi se, značajan, i sad sam malo ovdje, malo tamo – kaže.
- Prošlo je puno vrimena od zadnje knjige i već desetak godina me kolege i prijatelji lagano nagovaraju da zaokružim i treću fazu. Ipak, "zazvonilo" mi je prije jedno dvi i po godine, kad mi je Silvije Hraste na jedan lip način reka: "Imaš godina, imaš karijeru, vrime je da nešto ostaviš iza sebe."
Odma san reka: "Ma ko će ponovo pisat, nema šanse!" Ali Silvije je bija uporan i onda san nazva pisca i novinara Renata Baretića bi li mi da ruke. Da bi. Okej, povukli smo se u mene u Zavalu pet, šest dana, ja san priča, a on je to posložija.
Dva su toma?
- Je. Prva knjiga je s fotografijama iz Splita, Pariza i Beograda i tekstovi su iz prve i druge knjige objavljenih osamdesetih godina, di mi je pomaga Bošnjak.
Druga je Hollywood, i tu je Renato Baretić suautor na tekstovima.
Kako ste selektirali fotografije?
- Teško, to je more fotografija i meni su sve jednako drage. Ali tribalo je izabrat oko tisuću. Moja supruga Stephanie Longmire radi u uredništvu vijesti na NBC-u i u tom smislu je bila vrlo odlučna u prvoj ruci selekcije.
A onda, pomogli su mi i kolege Matko Biljak, Tom Dubravec... Na kraju san ostavija opciju da ja odlučujen.
Nije bilo lako naći izdavača za vaš plan?
- Obišli smo ih nekoliko, ali kad su shvatili koliko je to zahtjevno, odustali su. Moj je uzor bio Taschen, najpoznatija svjetska izdavačka kuća za knjige o umjetnosti, dizajnu, fotografiji, arhitekturi... A ko ne zna za Taschen!?
Tako smo i počeli, oni koriste talijanski Fedrigoni 135-gramski papir, takav ću i ja. Platno za ekskluzivna izdanja radi se u Njemačkoj, baš takvo hoću i ja...
I svaki sljedeći korak bio je dug, kompliciran, skup i precizan?
- Točno. Počelo je s dizajnerom. Javija sam se Mirku Iliću. Kad je vidija o kolikom se poslu radi, shvatija je da ne može stić. Ali priporučija je sjajnu dizajnericu Anu Zubić iz Zagreba. Dvi godine je trajalo.
I kad smo bili pri samome kraju na jednome druženju s Feliksom Lukasom, organizatorom teniskoga turnira u Bolu, u nekom razgovoru spomenuo mi je pijanisticu Lolu Astanovu koja živi u Miamiju, porijeklom Ruskinju.
Ko je Lola? Kad mi je pokaza, pa san na guzicu: "Daj mi kontakt!" Vidija sam je ka desert na kraju knjige i sve se zaustavilo dok nismo stupili u kontakt.
Njoj se svidila ideja, ja san otputova u Miami i u listopadu lani je složena zadnja fotografija u monografiji, Lolina.
Ima i priča o omotu?
- Kod par prijatelja sam se interesira za rješenje omota. Najprije opet kod Mirka Ilića i opet ništa od toga. Onda su mi neke ideje ponudili Alen Petković, Branimir Kralj i Sasha Shatlan. I dok smo dumali šta ćemo, otiša san u Istru kod uljara Sandija Chiavalona vidit njegovu supermodernu uljaru.
Tamo smo se našli s Reinerom Opokuom, koji je došao raditi za Taschen monografiju o Brijunima, a sa Silvijem ga je upoznao u Milanu Čedo Komljenović.
Sandijev brat Tedi nam je poklonio nekoliko boca njihovog vrhunskog maslinovog ulja i odmah sam ga pitao tko im je radio etikete. Tu sam dobio ime dizajnera Mirana Tomičića. Reiner je Silviju poklonio Taschenovu monografiju umjetnika Schnabela u luksuznoj kutiji u koju sam se odmah zaljubija. To je bilo to. A ko će radit?
Našli smo u Zagrebu firmu Vladimira Markeka koji radi ekskluzivnu ambalažu, ručni rad. Vrhunski.
Zašto dva pakiranja?
Više je "pakiranja"?
- Točno, postoji luksuzno i "normalno" pakiranje, iako je i to normalno u stvari luksuzno. Ukupno je tisuću kompleta, 750 na hrvatskom i 250 na engleskom, a u luksuznim kutijama je 200 kompleta, 150 na hrvatskom i 50 na engleskom, u crnoj kutiji sa srebrenim foliotiskom.
Svaka knjiga ima svoj broj. Recimo, Vlade Divac je uzeja broj 12 jer je u "LA Lakersima" nosija dvanajsticu, a u knjizi je na fotografiji s Magicom Johnsonom.
Naslovnica je top!
- Je l da je! Naslovnicu je dizajnira Miran Tomičić, koji je godinama bio glavni dizajner kod "Brukete i Žinića". U početku san želija kombinaciju crno i srebreno, crna kutija i knjiga, a slova srebrena. Posla san par rješenja u tom stilu kod dvadeset, trideset prijatelja i pita šta misle. Urednik na HTV-u Bruno Kovačić me najžešće pokolebao, napisa mi je: "Nijedno. Tvoj život nije crno-siv, kao neki mrtvački kovčeg."
To je bilo to. Tražili smo dalje, bila je opcija tirkiznoplava, kao ono Jadran, Jadransko more. Na kraju mi je crno i crveno zapelo za oko. Vječno dostojanstvo. Tražili smo dugo i kako utisnuti slova, bez boje i obojana...
Ne pitaj, Silviju sam zakomplicira život i boja san se da će ić na inkanat. Svako novo i ekskluzivnije rješenje dizalo je cijenu u nebesa, a on je samo govorija: "Može." Ja sam smatra da lice prodaje sve. Mora bit svjetski ili ništa! A to košta.
Po Splitu se priča da je ovaj pothvat koštao sto tisuća eura?
- I više. Kad je vidio gdje sve ovo ide, dizajner Tomičić je predložio da bismo trebali imati production managera. Pazi, za knjigu menadžera! Došli smo do izvrsnog stručnjaka Gorana Roksandića, ali budžet je bija toliko nategnut da nismo imali za platit čoviku.
I to san mu iskreno reka: "Gorane, nemoj se ljutit, ali budžet više nemamo." Rastali smo se, a on me posli po ure zove: "Meni se taj projekt sviđa i bit ću vam pri ruci!"
Sve šta san mu moga reć je da će mu se ime nać u monografiji i da će dobit specijalni primjerak. Da ne bi Silvije financijski propa s ovim projektom u zadnjoj fazi, i ja sam potražio par prijatelja i tvrtki koje su nam donatori i sponzori.
Već se prodaju?
- Ovo ću ti ispričat. Bili smo u moga prijatelja Mira Jeličića, koji je nedavno otvorio super luksuzni butique hotel "Armerun" u Šibeniku. I na večeri upoznam poslovnog čovika iz Bosne, Muju. Pričali smo o knjizi i kako nešto takvo u Hrvatskoj nikad nije napravljeno. I pita mene Mujo: "Mogu li kupit?"
A ja kažen: "Prijatelju, malo je skupo, ekskluzivno izdanje je četiri tisuće kuna, a izdanje u kutiji tri tisuće..." A Mujo na to: "Pet kompleta, molim te!" A Mujo je Mujo Selimović, vlasnik "Oslobođenja", hotela, televizija...
U 200 luksuznih kompleta bit će i potpisane fotografije?
- Da, deset meni najdražih portreta: Jodie Foster, Johnnie Deep, Mila Jovovich, Elizabeth Taylor, David Bowie, Orson Welles... To je dvista fotografija koje je tribalo potpisat grafitnom olovkom, pažljivo.
E to me baš umorilo. Potpisa san originalnim potpisom 400 stranica na paus papiru za tih 200 luksuznih kompleta.