Meravigliosa! Predivna, čudesna! Tako su šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole izgrađenoj sredinom 16. stoljeća na ulazu u šibensku luku tepali mletački providuri i šibenski knezovi! A kako i ne bi, tvrđava je, potvrđuju to mnoga onodobna venecijanska inspekcijska izvješća bila, uz Zadar i Kotor, jedina snažna utvrda na Jadranu za obranu od Osmanlija.
Beneditktinski samostan
Malena po veličini, ali impresivna i moćna gledana s mora, Tvrđava sv. Nikole i danas ima svoje obožavatelje. Prema vlastitom priznanju među njima je i dr. sc. Andrej Žemegač, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za jadranske fortifikacije. Na predavanju održanom lani u Šibeniku, istaknuo kako je riječ o jednoj od najvažnijih i najboljih utvrda u Hrvatskoj. Priča o hrvatskom kulturno-povijesnom nasljeđu 16. stoljeća nezamisliva je, kaže, bez te šibenske tvrđave, a njezina je važnost nezaobilazna i kada je riječ o europskoj fortifikacijskoj baštini, ali i šire.
Naime, Tvrđava sv. Nikole, kao dio obrambenog sustava Mletačke Republike na Jadranu, uz zadarske bedeme u Hrvatskoj te talijanske gradove Bergamo, Palmanova i Paschiera del Garda i Kotor u Crnoj Gori, na korak je od uvrštenja na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine, a sretan događaj iščekuje se početkom srpnja u Krakovu.
Podignuta je 1540. godine na mjestu gdje je bila crkvica i benediktinski samostan koji je u vrijeme gradnje tvrđave već bio napušten. Za to vrijeme neuobičajenog, trokutastog oblika, odnosno poput kakve ključanice, kako se danas doima na snimkama iz zraka, s tzv. kliještima na jugoistoku i polukružnim dijelom, rotondom, prilagođenim Kanalu sv. Ante, tvrđava se smjestila na otočiću Ljuljevcu i uskim putićem povezana je s kopnom.
Strah od Osmanlija
Izgrađena je zbog straha Venecije od širenja Osmanskog Carstva, osobito jačanjem njihove pomorske flote koja se, reći će šibenski povjesničar Josip Pavić zalijetala čak i do Islanda. Nakon što je Skradin pao u turske ruke 1522., šibenski knezovi sve češće traže od mletačkog Senata da se čuva Kanal sv. Ante. No, odgovora iz Venecije nije bilo sve dok u bitci u Jonskom moru najuspješniji osmanski admiral Hajreddin Barbarossa nije do koljena potukao Veneciju! Tri godine kasnije počela je gradnja Tvrđave sv. Nikole.
Bio je to vrlo skupa investicija. Gradnja je, reći Pavić, koštala 40.000 dukata, a ako se ima na umu da je Ladislav Napuljski Dalmaciju prodao Veneciji za 100.000 dukata, jasno je o koliko mnogo novca je riječ. S druge strane tvrđava baš i nije osjetila vojne vatre, odnosno s obzirom na funkciju za koju je građena i koliko je bila u "upotrebi" njezinu gradnju danas neki hrvatski stručnjaci uspoređuju s arenama izgrađenim po Hrvatskoj prije desetak godina za Svjetsko rukometno prvenstvo.
- Zabilježeno je da u vrijeme kada se vodio Ciparski rat 1570.-1573., tvrđava nije uspjela spriječiti da u kanal uđe omanja osmanska flota brodova koja je spriječila dostavu vode iz Vodica - kaže Pavić i dodaje kako je taj događaj izazvao negodovanje dijela šibenskih knezova koji baš i nisu bili uvjereni u veličanstvenost utvrde na ulazu u šibenski zaljev.
Muke s vlagom
Izvori bilježe i svojevrsnu anegdotu kada se u blizini Zlarina pojavila nepobjediva Španjolska armada. Odgovor koji je dobila s tvrđave bio je sve samo ne slavan! Ispaljena topovska kugla završila je u moru samo nekoliko metara od tvrđave, jer se drveno postolje zbog velike vlage navodno raspalo čim je top opalio!
Ipak nisu sve vojne operacije završile tako neslavno.
- Tijekom Kandijskog rata u 17. stoljeću, manja skupina osmanlijskih vojnika i konjanika tvrđavi se pokušala približiti s kopna iz pravca Zablaća. Nakon nekoliko ispaljenih topovskih hitaca brzo su se povukli - rekao je Pavić.
No, nije vlaga smetala samo topovima. S njom je muku mučila i vojna posada tvrđave, koja je brojila od 25 do najviše 40 vojnika na čelu s kaštelanom koji tijekom svog dvogodišnjeg mandata pod prijetnjom smrću nije smio napustiti tvrđavu.
Vojnici koji u pravilu nisu mogli bili Hrvati, a pogotovo Šibenčani, kako bi se spriječilo da u slučaju kakve pobune ne stanu na stranu domaćeg stanovništva, imali su i drugih problema. Plaće su im kasnile i po nekoliko mjeseci, a osim, baškota i vina, koji su im bili osigurani, jeli su malo i jednolično.
S druge strane, posada se mogla pohvaliti da vodu za piće u cisterni mogu dugo čuvati, za razliku od drugih tvrđava, primjerice sv. Mihovila, gdje se voda brzo kvarila.
Graditelji Sanmicheli
Graditelj tvrđave je bio Gian-Girolamo Sanmicheli, nećak slavnog talijanskog arhitekta Michela, no s tom tvrdnjom ne slaže se šibenski konzervator dr. sc. Ivo Glavaš koji je tijekom izrade dokumentacije za kandidaturu s hrvatskim i europskim stručnjacima redovito obilazio teren. Riječ je o utvrdi previše značajnoj za Veneciju da bi je gradio mlađahni Gian-Girolamo koji je, kaže Glavaš, tada imao oko 16 godina.
- Projektant tvrđave vjerojatno je bio slavni Michele Sanmicheli, dok je Gian-Girolamo bio ono što bismo danas rekli nadzorni inženjer. Gian-Girolamov otac Paolo, prvi Michelov rođak, autor je skulpture lava koja se nalazila iznad ulaza u tvrđavu, a ne kako se do sada smatralo da je to djelo splitskog kipara Duje Rudičića. U Italiji se to zna već 150 godina, a kod nas od prije dvije godine - tvrdi Glavaš i dodaje kako je još jednu zabludu o Tvrđavi sv. Nikole razotkrio.
- Tvrđava nije imala zatvor, kako se do sada govorilo. Možda neki mali za neposlušne vojnike, za internu upotrebu, a ono što se za prostor u unutrašnjosti utvrde mislilo da je bio zatvor, zapravo je bila barutana - zaključuje Glavaš.
