Šibensko-kninska županija, od Dinare pa do Kornata, ima najveću mrežu suhozidnih građevina u Hrvatskoj; čak 51 posto naše županije, u prosjeku, pokriveno je mrežom suhozida, odnosno ovo je kraj s najviše kamenih krajolika i kamenih građevina na istočnoj obali Jadrana. To u matematičkoj, odnosno statističkoj, svakako znanstvenoj, obradi znači: gdje god da ugazite u našoj županiji, niste dalje od 100 metara do najbližeg suhozida! Napominjemo, to je tako u znanstvenoj obradi i statistici, jer kad stanete nasred šibenske Poljane, reći ćete: pa gdje je tu suhozid? Tu nema nikakve suhozidne gradnje!
A možda i nije tako?
Prvo, ostatke suhozida naći ćete u Mimincu na strani do “Partizana”.
’Plemenitaški’ rod
Potom, šibenska katedrala, e pa njena kupola, složena od kamenih ploča, nije ništa doli stariji i “plemenitaški” rod naših kasnijih, pučkih suhozidnih pseudokupola koje su nastajale u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Prva je “krasotica”, reći će dr. Jadran Kale, nastala rukom protomajstora i po narudžbi biskupa, a potonje, rukom pučkih graditelja i po narudžbi – sušte, a često i ljute, egzistencijalne potrebe i povijesnog nasljeđa vinogradarstva, maslinarstva i ovčarstva.
Ne znači da graditelji “krasotice” u svoje vrijeme, i u svom okruženju, nisu imali priliku vidjeti slične potpuno kamene prostorije, piše Kale, a zanimljivo je da par stoljeća mlađa Šuplja gromila u Bilicama i rečena kupola katedrale svetog Jakova, imaju pokrov od kamenih ploča – iste debljine.
Podatak koji navodimo u početku teksta, a odnosi se na našu županiju, nalazi se u doktorskoj disertaciji Filipa Šrajera, arhitekta i prvog, uz Tanju Kremenić, hrvatskog suhozidnog doktora znanosti. Osnivača Udruge Dragodid, istraživača suhozidne gradnje i osnivača dragocjenog portala suhozid.hr.
Sve to u vezi je s temom naše priče, a ona glasi Vodič kroz suhozidnu baštinu Šibensko-kninske županije koji je napisao, odnosno napravio dr. Jadran Kale, etnolog u Muzeju grada Šibenika i nastavnik Sveučilišta u Zadru.
Muzejsko izdanje
Tako je, eto, u istoj ustanovi, Muzeju grada Šibenika (jer knjiga ovoga naslova je muzejsko izdanje), nakon pradavnog Vodiča o Krki don Krste Stošića, davnog Vodiča kroz Šibenik Slave Grubišića, osvanuo, evo, i suvremeni Vodič kroz suhozidnu gradnju Jadrana Kale.
Kalu smo na ovim stranicama predstavili već bezbroj puta jer da nije bilo njega teško da bi danas bilo i istraživanja i valoriziranja šibenske tradicijske suhozidne gradnje. Da ne govorimo o zaštiti! – uvrštenju žirajskog Samograda, biličke Šuplje gromile i (u obnovi zlosretne...) vodičke Rašine bunje, potom i srimske Čačine gomile, u Registar kulturnih dobara RH.
Značaj Registra spomenut ćemo, evo, na primjer, u kontekstu izrade turističke zone na Srimi, gdje je Čačina gomila danas pod zaštitom. Jednoga dana rečena turistička zona neće moći ugroziti Čačinu gomilu – a što je sve u stanju napraviti invazivna turistifikacija obalnog prostora, ne treba govoriti. Samo se okrenuti oko sebe.
Štoviše, Čačina gomila ima šansu jednom zaživjeti kao turistička atrakcija, turistička ponuda (npr. vlasnika) i to drugim načinom: da turisti dolaze vidjeti nešto autentično i učiti o kraju u koji dolaze in situ, na licu mjesta, tamo gdje je vrednota ljudskih ruku nastala i – zahvaljujući zaštiti države – opstala. A možda još i postala – samoodrživa. Kako je to, uostalom, svaka apartmanska kuća. Čačina gomila je najveća po opsegu krčevinska gomila, s prostorijom i osmatračnicom na vrhu (poput Pudarice u Jezerima), ima i cik-cak stepenište i krak koji tvori najveću plohu za sušenje smokava u ovom dijelu Dalmacije – eto podatka o kulturi kojom je Srima, iskrčena zbog vinograda, obilovala.
A Srimu, krčili su i obrađivali ljudi iz mnogo naših mjesta: Zlarina, Prvić Luke i Šepurine, Vodica, Zatona, šibenskog Doca. Dolazili svaki sa svoje strane i kultivirali isti kraj koji je rekorder po suhozidnim kilometrima: karta koju je dao izraditi LAG More 249 kaže da ih je na Srimi tisuću kilometara!
Vodič kroz suhozidnu baštinu Šibensko-kninske županije Jadrana Kale objavljen je ljetos, a kad se godina malo smirila, od ove zime, počela je i njegova svojevrsna mala turneja pa je predstavljen u Šibeniku, Vodicama, predstoji predstavljanje u Drnišu (idući četvrtak 18. siječnja), vjerojatno Kninu pa Murteru, sigurno neće mimoići primoštenski kraj, i šibenske otoke.
A ni izvanžupanijske kulturne centre.
Jer, kako smo rekli, ovo je knjiga koja govori o suhozidnoj gradnji na prostoru od planina do mora, od Kornata do Dinare s njenim serpentinastim stočarskim planinskim stazama građenima zbog ispaše na visokim planinskim pašnjacima.
Iziđite na teren
U njenu zanimljivu uvodu saznat ćete i kako oni gore spominjani krčitelji i graditelji iz naših raznih mjesta svoje slične građevine nazivaju različitim nazivima, pa u samom Šibeniku Dolačani su gradili bunje, a susjedi Crničani ćemere.
Na otocima su živjele i bunje i kućice – poput Vladićeve kućice na Orutu, dočim su kaprijske kujice. U kontinentu, u Vinovu je kućara, u Gaćelezima kužara ili kažela, na Moseću kućera, u Žitniću i Sedramiću također i kol’ba. A ona naša notorna i univerzalna, bunja... ona se dade pročitati na više načina, ovisno o kraju županije.
Vrste građevina po temama vrlo su pregledno raspoređene na stranicama knjige i sjajno ilustrirane. Neke su spomenute i prvi put, a autor napominje da to, inače, nije popis svih većih suhozidnih građevina nego izbor najvrsnijih i to s najvažnijim podacima i mjerama. Tu su i karte i abecedno kazalo pa i kronološka vrpca. Vodič je neizmjerno korisno štivo, a ono što knjiga ne može, a možda je isprovocirala nečiji odlazak na teren, nalazi se na portalu suhozid.hr.
On će namjernika, istraživača, vlasnika, ili znatiželjnika, dovesti do na metar od građevine čak i ako je trenutno – zarasla u korov. To se u papirnatom Vodiču ne da vidjeti i utoliko se knjiga i portal sjajno nadopunjuju. Jer, svaka čast internetu ali – nema do papira!
Na kraju Vodiča, reć’ bi zbog bontona, ide autorova zahvala.
No kad je pročitate, vidjet ćete da to nije samo obični bonton nego tekst koji uključuje široku lepezu onih koji, svaki na svoj način i iz svog kuta, daju doprinos i obol ovom dijelu baštine i našeg kulturnog krajolika. Na čelu su oni bez kojih, govori Kale, Vodiča ne bi bilo: bez današnjih vlasnika, nasljednika graditelja, mnogih obitelji koje su otvarale pristup u svoje posjede, prevozile, ugošćavale i, što je najvažnije, prisjećale se pojedinosti kakve se znaju samo doma...
Ostale – ili sami sebe – pronađite ili u toj zahvali ili u toj knjizi koja je knjiga našeg zavičaja – dakle naša.
Hvala didu Mikuli
Recenzenti su Filip Šrajer i Tanja Kremenić.
Šrajer čestita autoru i nakladniku na prvom regionalnom suhozidnom vodiču u Hrvatskoj i napominje da Šibensko-kninska županija zbog brojnosti i raznolikosti suhozidne baštine zaslužuje biti prva. A Tanja Kremenić za Jadrana Kalu kaže da je jedan od vodećih stručnjaka za temu suhozidne baštine jadranske Hrvatske, koju već desetljećima obrađuje kroz mnogobrojne znanstvene članke i stručne publikacije...
Netko je spomenuo i osobni osjećaj pripadnosti autora Jadrana Kale ovoj tematici. Možda da nije bilo dida Mikule s kojim je prolazio Žirjem od sela do kaića koji su jedino oni držali u Stupici, a pored toga nevjerojatnog i danas “registriranog” suhozidnog kompleksa Samograd... tko zna bi li neki drugi snažni interes za okolni svijet vezao Jadrana Kalu?
Možda i bi, ali tako snažno kao ovaj zavičajni – teško.