StoryEditorOCM
Govoreći otvorenoGOVOREĆI OTVORENO

Ivana Guberina - žena koja je filmom ‘Naš mali‘ rasplakala Šibenčane

Piše Zdravko Pilić
19. siječnja 2024. - 17:07

Šibenik se isplakao. Bila je to kolektivna katarza koju je Krešimirovu gradu, u ponedjeljak navečer donio film Ivane Guberine ”Naš mali”, prikazan u “prime timeu”, na prvom programu nacionalne televizije u 20.15 sati. I to baš, tako se poklopilo, na obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, u siječnju 1992. godine.

Film koji je, kao da je korona još u điru i na snazi, ispraznio šibenske ulice, i nakon kojeg su eksplodirale društvene mreže, a Facebook se užario porukama Šibenčana, koji su se javljali – kao nekad branitelji u pozdravu na kraju ratnog Dnevnika pokojnog Branimira Dopuđe – “ma gdje bili”. Od doma i sa svih strana svijeta.

Emocije stare garde

I svima je njima, ili barem velikoj većini njih, prva misao bila – “Oplakah!”. S istim su se emocijama hrvali i javljali i znani i neznani. Ili su im se one, kao Goranu Šimiću, poznatom ekološkom aktivistu i (kratkotrajnom) županijskom vijećniku, miješale – “Nekih 80 posto filma sam se smija, i u isto vrime plaka... Posebno slušajući tu emociju stare garde... Fala teta Ivana Guberina na ovome... Ljubav prema svom gradu je nezamisliva, neutaživa i nepresušiva”.

S istim se kolopletom emocija borio i Tome Ninić, nekadašnji šibenski dogradonačelnik, a danas ravnatelj šibenskog Cvjetnog doma, koji je odmah nakon filma, još za vruće rane napisao “Draga moja Ivana Guberina, pogledavši ovaj tvoj dokumentarac o Draženu, moram priznati da sam pustija suzu, suzu ponosa na našeg Dražena i naš Šibenik. Ka i svi moji u kući! A i javila mi se ćer iz Zagreba, osjećaj isti… A i naš je cili Šibenik i sjetan i sretan i tužan večeras, jer nam fali kapetan naš…”.

Bujicu istih ili sličnih emocija, izbacio je iz sebe i Franko Vidović, aktualni saborski zastupnik i još jedan bivši šibenski dogradonačelnik, za čijeg je mandata i realiziran Draženov spomenik s igralištem na Baldekinu.

– Evo večeras sam prvi put pogledao dokumentarni film “Naš mali”... izbjegavao sam to jer sam znao što će se dogoditi u mojoj glavi... ufff, koliko emocija u tih 50 i koju minutu filma, koliko spremljenih sjećanja opet ispred očiju... oživile su uspomene i opet je rijeka ljudi isprid mojih očiju išla od dvorane do trga isprid vijećnice, opet je Šibenik slavio titulu i opet je Dražen dizao pehar, Cibona je opet bila prvak Europe, Hrvatska na Olimpijadi sa srebrom zlatnog sjaja... Šibenik je stvarno volio i voli Dražena i Dražen je volio Šibenik!

Ljudi koji su govorili u filmu pogođeni sto posto, sve s miron i kako triba... i sad, evo 31 godinu od kad je Dražen otišao još uvik suza krene na oko, još uvik je ona ista emocija i istovremeno se radujem i tugujem... radujem jer san ima sriću gledati ga i veseliti se njegovim uspjesima koji su bili i naši i tuga jer ga više nema. Za mene je bija i osta Bog košarke, najbolji ikada koji je hoda ovom planetom. A virujen da tako osjećaju svi ljudi moga grada Šibenika! – rekao je Vidović.

Tako se, kroz ove znane i one neznane, sve koji su ga gledali i tu večer, i sutradan na HTV-u reprizu, u 15.30 sati, sve one koje je takao u šuštu, film o Draženu pretvorio u ono što zapravo i jest, u film o Šibeniku. Ondašnjem i sadašnjem, koji se u ondašnjem pripoznaje. Jer je ostao isti.

Kud ćemo jadni bez njega?

I Šibenčani su u njemu ostali isti, ma koliko da ih je zub vremena izglođao, pa čak i pojeo. Isti su čak ako se nisu tada ni rodili, nego tek poslije, jer bi svi oni učinili isto što su prije 40 godina, u vrijeme ukradene titule, radili njihovi stariji, rođaci, braća, ćaće i matere.

I Dražen je u ovom filmu, 30-ak godina nakon pogibije – za koju nam se i onda i sada činilo da nije moguća, nego kao da nam ga je netko zao i zavidan, ukrao, odnio – ostao isti kakav je i bio i kakvog ćemo ga vječno pamtiti. Naš mali. Koji je sve nas, u tih svojih deset godina, od 1983. do 1993. učinio, ako ne velikima, kao što je on sam bio, a onda barem malo i većima i boljima nego što jesmo. Ili od onog što smo sami o sebi mislili.

Ako ne vjerujete, ako još lažete sami sebi, dovoljno je pogledati ne samo Šibenik i Šibenku, nego i Zagreb i Cibonu, Hrvatsku i hrvatsku, da ne kažemo čak i europsku košarku, pa vidjeti, usporediti, neopterećeni varavim emocijama, uz ovu dugu i predugu vremensku distancu – gdje smo bili s njim, a gdje smo sad, bez njega?

18. lipanj 2024 08:28