Što se dogodilo ministru Berošu? Do jučer je bio ‘Naš prijatelj Vili’, oslovljavali smo ga ka šjor Ivan Trogiranin s ‘doktore moj, spasitelju moj’.Mlade su ga glumice sanjale po noći, maštale javno da su se u njega zaljubile i tvrdile kako je ‘Uživo je puno zgodniji nego na TV-u’. Djeca su njega i ostale članove Stožera: Alenku Markotić, Krunoslava Capaka i Davora Božinovića, crtala kao super heroje, križance Batmana i Supermana, kovalo ih se u zvijezde, neumjereno hvalilo i nekritički slušalo, kao da Bog govori s televizije a ne državni činovnici u dva sata popodne. Pričalo se, valjda iz dobro obaviještenih izvora, kako Vilijeva popularnost smeta čak i Plenkoviću. U ožujku je skočio na 30 posto (!) postao daleko najpopularniji domaći političar. A onda, čim se počelo pričati o izborima, je i ‘Naš prijatelj Vili’ odmah pao na 15 posto! Prepolovila mu se popularnost! Pala mu je potpora Pokvario se! Građani su se u njemu razočarali! I u njemu, i u Capaku, i Markotićki, o Božinoviću da i ne pričamo! Mi smo mislili da su oni stručnjaci, a oni su HDZ-ovci! Zamislite, otvorili su crkve prije nego birtije! Odnosno, kazališta! Pa dobro, šta sad s tim, Hrvati se ionako deklariraju da su u 97, 98 posto katolici...
Izbori su
A, ne, to samo HDZ-ovci rade, da se dodvore crkvi. I zamislite još, proglasili su nedjelju za neradni dan. Zašto baš nedjelju? Ma, čekajte, Plenković i dodvoravanje crkvi, pa zar mu nije lakše bilo ne usvojiti Istanbulsku konvenciju, i sporazum u Marakešu, a on napravio sve suprotno, baš zato što ga nije bilo briga za crkvu. Ne zvuči mi baš logično. A zašto je onda Capak rekao da sad mogu i oni koji su u samoizolaciji ići na glasanje, a prije je Markotićka o njima govorila kao o ‘bioteroristima’. Pa zato što je onda bila drukčija epidemiološka situacija. Onda se nije moglo ni u kafiće, a sad može! Osim toga, da je rekao da ne mogu, napalo bi ga da im oduzima osnovna ljudska i demokratska prava. A ne, nije, to je zbog izbora! Fuj, HDZ-ovci! Pa čekaj, kako, ne kužim, pa ne znači da ti koji su u samoizolaciji glasuju samo za HDZ. Pa, mogu za koga hoće glasovat. Izbori su slobodni, tajni. Ma daj, zna se kome odgovaraju, HDZ-ovcima! Sad su na vrhu popularnosti, pa to idu iskoristiti, što prije, dok su brojke još dobre. Dok je malo zaraženih, dok ima novaca. Čekaj, pa ako su brojke dobre, znači da ljudi dobro rade? Zašto ih onda ne bi izabrali? - pitaš i sebe i njih. Ne, oni loše rade, misle samo na sebe, i na stranku, a brojke su dobre zato što su građani disciplinirani. ‘A tamo gdje nisu brojke dobre?’ - pitaš se, kao primjerice u Domovima za starije i nemoćne, u Splitu, ili na Braču, je li i tamo stvar do discipline, odnosno nediscipline građana? Ne, tamo su krivi HDZ-ovci!? Koji nisu za ništa dobro zaslužni, ali su za sve loše odgovorni.
Ništa se, dakle, nije dogodilo Berošu, on je isti onaj koji je bio i prije mjesec dana, obični Plenkovićev i HDZ-ov ‘no name’ aparatčik iz ministarstva zdravstva, Kujundžićev pomoćnik s dva posto potpore građana, kojeg je premijer stavio da ‘začepi rupu’, nakon Kujundžićevog naprasnog odlaska, ali se dogodilo nama. Mi smo prije mjesec dana bili u smrtnom strahu od korone i kolapsa zdravstvenog sustava, strahu da neće biti za nas dovoljno respiratora i da ćemo umrijeti ako ne od zaraze, a on barem od gladi, jer smo kao termiti praznili samoposluge, skladištili brašno, zazivali streljačke vodove za one koji dižu cijene i stupove srama za one koji kupuju više od jednog pakovanja kvasa, pa smo slušali. Ali sada, kada je jasno da nešto treba početi i raditi, da s virusom treba živjeti, jer to nije nešto što će nestati preko noći, mi sada očekujemo da nam netko s vrha, tko misli umjesto nas i dalje kaže kako ćemo živjeti, što ćemo raditi i kako ćemo se ponašati. A to nadilazi moći lijepe priče ministra Beroša i uputa Stožera koji je do jučer imao odgovore na sva pitanja. A mi ih slušali ko sveto ufanje, misleći valjda kako će svi problemi nestati ako mi ostanemo kući. Kao mala djeca kad se pokriju preko glave. Sad kad je jasno da neće, opet su nam drugi krivi. To je lakše nego preuzeti odgovornost. Kratak je u nas put od šišmiša do Batmana i nazad, nama ni Marvel ne bi nacrtao onoliko superheroja koliko smo ih mi u stanju za samo mjesec dana sastaviti i rastaviti. Dok se ne oduševimo nekom novom igračkom. Eto, sada je u djiru filozof Marko Vučetić. Kako on lipo govori...