StoryEditor
Spektarnova knjiga

Thomas Piketty, svjetska ekonomska zvijezda, opet izaziva polemike: Participativni socijalizam spas je za čovječanstvo. A temelj svega je obrazovanje

Piše Marija Mlačić
9. studenog 2020. - 19:36
Najvažniji korak ka ostvarenju pravednijeg društva je stvaranje egalitarnog sustava obrazovanja, kaže PikettyBoris Kovačev/Cropix

Prije sedam godina Thomas Piketty napisao je knjigu "Kapital u 21. stoljeću", u kojoj je načinio empirijsku analizu različitih poreznih sustava kroz povijest u svrhu argumentacije protiv rastuće nejednakosti. Knjiga je postala svjetski bestseler, a Piketty najveća zvijezda ekonomije i jedan od najcitiranijih publicista našeg vremena. Nova knjiga "Kapital i ideologija", koja je upravo izišla u hrvatskom prijevodu, tematski se nadovezuje na prošlu, a u njoj se autor koristi istom metodom historijskog istraživanja, ovaj put povijesti neegalitarnih režima uz doprinos u promišljanjima o uspostavi novog ekonomskog modela koji bi bio pošteniji i održiviji.

Često se u politici govori o ideološkim i ekonomskim pitanjima kao o posve odvojenim entitetima. Piketty, kao što i sam naslov knjige sugerira, prvenstveno objašnjava da nejednakost nije isključivo ekonomska i tehnološka, nego ideološka i politička.

Neegalitarna društva oduvijek su težila stvaranju diskursa i institucionalnih okvira koji bi opravdali postojeće stanje i njihovim se proučavanjem, smatra, najlakše može parirati konzervativnim pokušajima održavanja statusa quo, isto kao i pasivnosti revolucionarne ideologije koja čeka veliki događaj koji bi doveo do radikalnih promjena u društvenom uređenju.

Specifičnost je sadašnjeg ekonomskog sustava, koji postaje sve neizdrživiji za najveći dio svjetske populacije, postojanje ogromnog jaza između proklamiranja jednakih šansi za sve i ograničenja u pristupu bogatstvu najsiromašnijih slojeva društva.

Tko im je kriv kad nisu sposobni

– Meritokratski i poduzetnički diskurs često izgleda kao zgodan način da dobitnici sadašnjeg ekonomskog sustava opravdaju svaku razinu nejednakosti i da stigmatiziraju gubitnike zbog nedostatka zasluga, sposobnosti i marljivosti.

Takvo okrivljavanje najsiromašnijih nije postojalo, bar ne u tolikoj mjeri, u prethodnim neegalitarnim režimima, koji su više isticali funkcionalnu komplementarnost među različitim društvenim slojevima – piše Piketty.

image
Pikettyjeva nova knjiga 'Kapital i ideologija' upravo je izišla u hrvatskom prijevodu
Boris Kovačev/Cropix

U odnosu na svoju prošlu knjigu, u "Kapitalu i ideologiji" autor pokušava istaknuti važnost socijalno-političkih logika, a relativizirati važnosti kulturnih i civilizacijskih determinizama u postojanju nejednakosti donoseći širi pregled društvenih uređenja većeg broja zemalja izvan zapadnog svijeta. Ipak, kada bira koje od njih uspoređivati unutar Europe, i dalje se drži Francuske uz uglavnom Veliku Britaniju i Švedsku, izbor koji se u nekoj mjeri čini nelogičnim s obzirom na to da nijedna od tih zemalja nije imala komunističko iskustvo, a kada govori o starim troslojnim društvima, plemstvo tih zemalja donekle je slično strukturirano.

Nakon analize troslojnih društava detaljno se posvećuje Francuskoj revoluciji, koja je u vidu korjenitih ispravljanja nejednakosti bila nedostatna. Jedna od njegovih glavnih metoda je osmišljavanje alternativa kako su se mogli odvijati povijesni događaji na bolji način. Time pokazuje da je danas potrebno posegnuti za "smionom kreativnošću" u stvaranju novih scenarija za budućnost, ali kada tako pristupa prošlosti, povjesničari bi ga mogli opisati naivnim.

Istom metodom mogao bi se vratiti u vrijeme onog Rousseauova čovjeka koji je prvi zabio kolac u zemlju i rekao da je taj dio njegov i zamoliti ga da to ne učini pa nejednakosti uopće ne bi ni bilo.

Pogrešna pretpostavka revolucionara da je "dovoljno ukinuti povlastice i uspostaviti jednak pristup svim zanimanjima i pravu na vlasništvo pa da stare nejednakosti naglo nestanu" dovelo je do toga da je u periodu prije Prvog svjetskog rata koncentracija bogatstva u Francuskoj bila veća nego sto godina prije, kada se odvila Revolucija. To dovodi do paradoksa belle epoquea, perioda između 1871. i 1914. koji je bio lijep samo za mali dio društva.

Pravo na slobodu vlasništva bilo je emancipatorsko, ali samo za najviše slojeve jer dobar dio ljudi tijekom cijelog života nije posjedovao ništa. Samozadovoljstvo postignutim ostavilo je Francusku bez ambicije u traženju daljnjih rješenja nadilaženja nejednakosti koje su se promatrale kao opravdane dok se u ostatku Europe i u SAD-u počinju uvoditi novi progresivni porezi.

Odšteta robovlasnicima, a ne robovima

Taj fenomen Piketty naziva kvazisakralizacijom privatnog vlasništva, a upravo u tom periodu vidljiva je na još eksplicitniji način u odnosu spram ropstva u trenutku njegove abolicije. Ukidanjem ropstva u britanskim i francuskim kolonijama dogovoreno je da će bivšim vlasnicima, a ne robovima, biti isplaćene odštete.

Velika Britanija je za nadoknade četiri tisuće bivših robovlasnika potrošila pet posto BDP-a, što je u to vrijeme bio desetogodišnji iznos ulaganja u obrazovanje. Teret toga troška pao je na porezne obveznike, koji su zbog regresivne porezne politike bili uglavnom siromašni građani.

Još veći apsurd odvio se nakon što je država Haiti 1804. stekla neovisnost i oslobodila sve robove, zbog čega je morala plaćati reparacije Francuskoj, a s obzirom na to da su iznosile trogodišnju vrijednost BDP-a, nije ih se moglo isplatiti odjednom. Zahvaljujući odgodi i kamatama koje su se nagomilavale, otplaćivali su ih sve do sredine XX. stoljeća. Bivši robovi su kroz državne poreze isplaćivali nadoknadu svojim bivšim ugnjetavačima.

U suvremenom kontekstu Piketty to povezuje s privatizacijom u postkomunističkim zemljama koja se pretvorila u pljačku, za što znamo da je Hrvatska konkretan primjer. Ipak, bez obzira na povremeno negodovanje, nitko to ne dovodi u pitanje i traži da se ukradena imovina vrati te se vodimo kultnom krilaticom saborskog zastupnika Ljube Ćesića Rojsa "tko je jamio, jamio je", koja se pokazuje čak i optimističnom s obzirom na to da je još prerano da se kod nas o pljački govori u perfektu.

– Općenito je problem u tome što, neovisno je li početno prisvajanje bilo nasilno ili nelegitimno, goleme, trajne i naširoko proizvoljne nejednakosti u bogatstvu pokazuju tendenciju da se u suvremenim hiperkapitalističkim društvima permanentno uspostave, kao i u starim društvima – piše u knjizi.

Sakralizacija vlasništva i proizvodnja nejednakosti "fin de siecla" dovela je do urušavanja postojećeg sustava i pokazala suicidalnu stranu kapitalizma te dolazi do uvođenja velikih progresivnih poreza i jačanja države. Godine poslije Drugog svjetskog rata nazivaju se zlatnim dobom i traju sve do 80-ih. Obilježene su gotovo potpunom zaposlenošću i padom nejednakosti te ulaganjem u obrazovanje.

Kraj vlasničkih društava

Piketty kaže da se u ovom periodu nazire kraj vlasničkih društava, a obilježen je općim ekonomskim razvojem i povijesnim poboljšanjem uvjeta života te uspostavom raznih oblika socijaldemokratskih društava.

Taj proces naglo je prekinut konzervativnom revolucijom koju provode Margaret Thatcher, britanska premijerka izabrana 1979., i Ronald Reagan, američki predsjednik izabran 1981., nakon čega se vlasništvo opet počinje koncentrirati u malom postotku stanovništva. Odluka o potrebi prestanka progresivnog oporezivanja u mjeri u kojoj se to do tada radilo proizišla je iz toga što su im se zemlje koje su do tada zaostajale za Velikom Britanijom i SAD-om počele približavati. Piketty objašnjava da cilj nije postignut jer nije došlo do većeg rasta nego što je bio u godinama koje su prethodile toj revoluciji, dok se razlike u rastu BDP-a i profita najbogatijeg dijela stanovništva otada kontinuirano razilaze.

Između 1932. i 1980. najviša stopa poreza znala je dosezati i 90 posto, brojke koje se u slučaju da se zahtijevaju danas diskreditiraju kao radikalno socijalističke. Nakon 80-ih najviša stopa se prepolovila i oscilira na razini od 30 posto u SAD-u do 45 posto u Velikoj Britaniji. Posljedice ovih poreznih politika Piketty objašnjava krivuljom slona.

Od 1980-ih naovamo najsiromašnijih 50 posto stanovništva je profitiralo i približilo se srednjem sloju društva, kojeg čini 40 posto, međutim, ovi potonji nisu se uspjeli također približiti najbogatijem decilu (10 posto najbogatijih), a napose centilu (jedan posto najbogatijih) koji izdvaja krivulja.

Tako leđa slona čini ekonomski najugroženija skupina, zatim bilježimo smanjenje rasta dohotka srednjeg društvenog sloja, da bi sam vrh surle činio jedan posto čiji se prihodi ubrzano povećavaju. Da je svjetska raspodjela dohodaka uravnotežena, ta linija bila bi ravna, pojašnjava Piketty. Moglo bi se reći da sve to i nije toliko važno s obzirom na to da se radi o vrlo malom broju ljudi (ponekad nije riječ ni o 1, nego o 0,1 posto), međutim, oni u svojem posjedu imaju istu količinu kapitala kao ovih 3,5 milijardi najsiromašnijih.

Kada bi se dogodila pravednija preraspodjela bogatstva, ne bi se to negativno odrazilo na srednju klasu, kako je se često plaši, nego na najbogatije, koji bi i dalje bili bogatiji od svih ostalih, ali bi se posredno ubrzalo rješavanje problema svjetskog siromaštva.

Sovjetska katastrofa

– Od kraja XX. stoljeća sve više jača neoproprijetaristička ideologija. Za nju je djelomice odgovoran katastrofalan neuspjeh sovjetskog komunizma. Ali ona se može objasniti i povijesnim zaboravom te razdvajanjem ekonomskog i povijesnog znanja, a jednako i insuficijentnošću socijaldemokratskih rješenja sredinom XX. stoljeća, koja danas što prije treba podvrgnuti inventuri.

Proprijetističku ideologiju Piketty uvodi kao novi pojam, koji definira kao političku ideologiju čiji je cilj apsolutna zaštita prava na vlasništvo, a za njezin uspjeh dijelom okrivljava socijaldemokraciju koja je iznevjerila radništvo, oko čega postoji generalni društveni konsenzus. Prije je podjela glasačkog tijela bila uglavnom jednostavna, siromašniji, radnički slojevi glasali su za lijeve opcije koje su se bavile njihovim pravima, dok su za konzervativne desnije stranke glasali bogati i uglavnom bolje obrazovani.

Danas se situacija bitno promijenila pa za socijaldemokrate glasaju obrazovani građani, a ona shodno odgovara njihovim potrebama, zbog čega je se optužuje da se akademizirala.

Povremeno se događa da njezini birači postaju ne samo najobrazovaniji članovi društva, nego i oni s najvećim prihodima, što samo pokazuje koliko je podbacila u osmišljavanju programa koji bi se bavili poreznim i obrazovnim egalitarizmom.

Posljednjih 30 godina politički sukob autor opisuje kao sustav višestrukih elita u kojem se jedna dominantna struja oslanja na najbogatije, a druga na najobrazovanije, dok ostali ostaju bez svojih političkih predstavnika pa se često priklanjaju populističkim strankama (autor je ambivalentan prema pojmu populizma, ali u ovom kontekstu odabiremo njegovo pejorativno značenje).

U nedostatku reprezentacije i najsiromašniji se često okreću protiv onih za koje misle da im kradu poslove ili nameću svoj, drugačiji način života i tako se okreću rasnom, nacionalnom i inom šovinizmu.

– Prije svega, politički sukob je prvenstveno ideološki, a ne "klasni". U njemu se suprotstavljaju vizije svijeta, sustava vjerovanja u vezi s pravednim društvom, procesi kolektivne mobilizacije, koji se ne mogu svesti na osobne društveno-ekonomske karakteristike ili na pripadnost društvenoj klasi.

Osim što rečeno uklanja svaku poveznicu s Marxom, na koju inače navodi njegovo donekle provokativno poigravanje riječju "kapital" u djelima o neegalitarnim društvima, on ne ide dalje u analizu ove spoznaje. Štoviše, sugerira kako bi niži slojevi različitog podrijetla trebali nadići etnoreligijske i nacionalne podjele i ujediniti se u zajedničkom ciljevima te se tako suprotstaviti nejednakostima.

Ovakav je diskurs, osim što je naivan, i pokroviteljski, pa i elitistički, za što se prethodno opravdano optužuje socijaldemokraciju. Ljudi sa sobom nose sustav vrijednosti koji im može biti važniji od ekonomskog boljitka. Na trenutnim izborima u SAD-u rečeno je da su Latinoamerikanci, koji su često lošijeg imovinskog statusa, glasali uglavnom za republikanskog kandidata Donalda Trumpa, koji, osim što se protivi ikakvom progresivnom oporezivanju, provodi i oštru politiku upravo prema latinoameričkim imigrantima. Za njih je to ipak palo na drugo mjesto prioriteta zbog svjetonazora demokrata s kojima se nikako ne mogu poistovjetiti.

Što je participativni socijalizam

Zato se postavlja pitanje tko bi bili nositelji promjena za koje Piketty vjeruje da bi se trebale događati nenasilno.

U intervjuu u povodu izlaska knjige rekao je da se bogati neće složiti s promjenom, ali mi ih ne moramo ni pitati. Međutim, bogatstvo ne postoji kao individualna kategorija, nego za sobom donosi snažan politički i medijski utjecaj. Uostalom, tko smo to mi, intelektualna elita koja piše knjige od 1200 stranica, studentski radnici u call centru ili zaposlenici tvornice u Indiji?

Njegovi odgovori na te probleme, premda ne do kraja konkretizirani, postaju dio šireg prijedloga za temeljite promjene društvenog uređenja koje naziva participativni socijalizam.

Riječ je o rješenju u kojem se kapitalizam postupno ukida progresivnim porezima i porezima na imovinu, koje smatra prikladnijima od poreza na nasljeđivanje, čime bi se financirali osnovni dohodci i početni kapital za sve građane, što bi značajno pomladilo imovinu. Autor pokazuje kako bi uz stope poreza na dohodak i imovinu najbogatijih od oko 60 do 70 posto bilo moguće ostvariti egalitarnu ekonomiju i vlasništvo nad kapitalom učiniti privremenim.

Kako bi se to postiglo, trebalo bi razmišljati u smjeru globalnog socijalfederalizma i uvođenja istih poreza svugdje u svijetu. Jednakost između država s različitim razvojnim putevima mogla bi se uvesti i uvođenjem poreza na CO2, kojim bi profitirale siromašnije zemlje, a i potencijalno bi se rješavao problem klimatskih promjena kao najveći svjetski izazov današnjice.

Participativni socijalizam trebao bi biti cirkulatorna ekonomija miješanog vlasništva, društvenog i privatnog, unutar kojeg bi se trebala podijeliti moć upravljanja s radnicima kompanija.

Piketty se hvata ukoštac s brojnim izazovima, a rješenja uvijek gradi na dubokoj vjeri u demokraciju. Misli da bi se demokratski procesi mogli osnažiti kada bi glasači, osim jednakog utjecaja na rezultate izbora, kroz glasanje imali i isti ekonomski utjecaj.

Predlaže regulaciju "filantropskih" donacija medijima i sveučilištima te uvođenje bonova za demokratsku jednakost. Njima bi svaki građanin i financijski podržavao kandidate za koje misli da to najviše zaslužuju.

Temelj svega je obrazovanje

Međutim, najvažniji korak ka ostvarenju pravednijeg društva je stvaranje egalitarnog sustava obrazovanja. Velikim dijelom se čitav narativ o meritokraciji rasplinjuje kada se pogledaju statistički podaci o broju studenata iz najbogatijih obitelji, od kojih studira čak 90 posto, i onih iz najsiromašnije polovine, od kojih visoko obrazovanje dobije tek pet do 10 posto.

Često se misli kako je u Hrvatskoj stanje bolje, međutim, na začelju smo europskih zemalja po broju studenata čiji roditelji također nisu završili fakultet.

Piketty donosi i priloge tezi o tome kako ulaganje u solidarno visoko obrazovanje koristi ne samo kvaliteti života, nego i ekonomskom progresu. Svima koji neće pročitati ovo kapitalno djelo preporučuje se da se posvete barem dijelu o obrazovanju i shvate dubinsku prirodu nejednakosti i prepreka u socijalnoj mobilnosti unutar trenutnog društvenog uređenja.

Kritike na račun Pikettyja svakako pridonose intelektualnoj raspravi, a upravo je to njegova najveća vrijednost – stavio je egalitarizam ponovno u fokus, što ga i jest učinilo ekonomskom zvijezdom nakon njegove prve knjige.

– Nitko nikada neće dokučiti apsolutnu istinu o pravednom vlasništvu, pravednoj granici, pravednoj demokraciji, porezu ili pravednom obrazovanju. Povijest ljudskih društava možemo vidjeti kao povijest traganja za pravdom – piše Piketty u svome zaključku.

I dok je Marx povijest ljudskih društava vidio kao povijest klasne borbe, naš suvremenik nešto je optimističniji, zbog čega neki kažu i naivniji. Možda nam je pak suštinski potrebna upravo doza pozitivnog stava u promišljanju i aktualnosti i budućnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. siječanj 2021 10:36