StoryEditor
Spektar78 MU JE GODINA TEK

Ivica Ivanišević: Joe Biden, kao i svi ljudi, zacijelo ima puno slabosti i mana, no samo jedna je uistinu važna. On nije star, nego upravo drevan

8. studenog 2020. - 22:01

Muhammad Ali, Eusebio, Jimi Hendrix, Muammar al-Gaddafi, Jerry Garcia, Stephen Hawking, Ronnie James Dio, Brian Jones, Lou Reed...

Što je zajedničko ovoj slavnoj gospodi? Barem dvije stvari. Svi su oni vršnjaci izabranog američkog predsjednika Joea Bidena, dakle, rođeni su 1942. godine. I svi su oni mrtvi. Jones, recimo već 51 godinu, Hendrix okruglih pola stoljeća, dok je najmlađi pokojnik (ako mi je dopušteno upotrijebiti ovako bizarnu sintagmu) među nabrojenima Stephen Hawking koji je preminuo prije samo dvije godine.

Što, međutim, želim poručiti ovim uznemirujućim nizom glasovitih mrtvaca? Ništa, samo želim podsjetiti na očigledno: da gospodi koja imaju 78 godina života podosta vršnjaka obitava pod zemljom, a ne iznad nje. Što, naravno, ne znači da nema i vitalne čeljadi koja su svijet ugledala 1942. Sačuvaj bože!

Eto, na primjer, Paul McCartney koji je čak mrvicu stariji od Joea Bidena, jer se rodio u lipnju, za razliku od mogućeg američkog predsjednika koji će 78. rođendan proslaviti tek 20. studenoga.

Dok smo vi i ja pofrajali duge dosadne mjesece prvog lockdowna prazneći smočnicu i prevrćući programe na daljinskom upravljaču, veliki se glazbenik bavio onim za što je stvoren: pisao je nove pjesme. Kako je njegov dom nešto komforniji i veći od moga ili vašega, pa je opremljen, među ostalim, i najsuvremenijom opremom za snimanje, gospodin McCartney sam samcat proizveo je cijeli album.

Od Paula nema štete...

Odsvirao je nekoliko trzajućih žičanih instrumenata (a svi mu manje ili više idu od ruke) i klavijatura (u rasponu od analognog glasovira do suvremenih digitalnih čudesa), bubnjeve i udaraljke te otpjevao sve vokalne dionice (solističke i prateće).

To mu nije bio prvi put da sam, bez ičije pomoći, kao marljiva Katica za sve snima ploču. Prije točno pola stoljeća izbacio je debitantski eponimni album. Deset godina kasnije još jednom se odvažio na sličnu pustolovinu, snimivši ploču pod naslovom „McCartney II“.

image
AFP

Friški album kršten je, predvidljivo, kao „McCartney III“ i svi fanovi starog meštra nestrpljivo odbrojavaju do njegova izlaska koji je najavljen za jedanaesti prosinca. Očekivanja su velika, kao i uvijek kad se radi o glazbeniku takvoga kalibra, iza kojeg je šezdeset godina plodne karijere, osamstotinjak autorskih pjesama i na tisuće odsviranih koncerata. Naravno, pokaže li se na koncu da album nije ispao bogzna kakav, i razočarenje će biti na visini očekivanja, dakle, veliko. No, njegova veličina moći se mjeriti samo emocijama, jer McCartney svojim fanovima neće nanijeti nikakvu štetu osim zanemarive financijske. Jer, što je nekoliko funti potrošenih na album koji je mogao biti i bolji?

Priušti li, pak, Joe Biden razočaranje svojim pristašama, račun bi mogao biti povisok, mjeriti se u desecima milijardi dolara ili, još gore, u ljudskim životima. Sve i kad bi htjeli, glazbenici nikome ne mogu nauditi, protiv njih se lako boriti. Jednostavno ih ignoriraš: ne kupuješ im albume, ne odlaziš na koncerte, mijenjaš program kad ih čuješ na radiju.

Protiv predsjednika Sjedinjenih Američkih Država to ide malo teže. Ako se on baš zajuni, nigdje nisi siguran, gdje god se skriješ, on i njegovi ćete naći. Ne kažem, naravno, da pristojan čovjek lišen terorističkih ambicija mora strepiti od gospodina kojemu je prebivalište na adresi Avenija Pennsylvania 1600. Samo podsjećam kolikom moći dotični raspolaže.

Nema nikakve sumnje, Bidenova pobjeda dobra je vijest za Ameriku, čovječanstvo i civilizaciju kao takvu. Da Trump osvoji još jedan mandat... brrr, strah me i pomisliti što bi bilo. Zato se srdačno pridružujem svima koji nazdravljaju pobjedi McCartneyeva vršnjaka.

Samo što ne bih pretjerivao sa zdravicama. Jedna je okej, može proći, ali već je druga problematična. Razlog? Joe Biden, kao i svi ljudi, zacijelo ima puno slabosti i mana, no samo jedna je uistinu važna. On, naime, nije star, nego upravo drevan. Da se, ne daj bože, razboli, pomoć bi trebao zatražiti u arheološkoj ambulanti.

Dan kad je otišao Leonid

Poodmakla životna dob i visoka politika nesukladne su varijable. Tu sam lekciju naučio još u prvim godinama svoga punoljetstva. Koji mjesec nakon što sam navršio osamnaestu, preminuo je ostarjeli, bolesni sovjetski vođa Leonid Iljič Brežnjev. Za njim nitko nije pustio previše suza, ali je taj događaj svejedno potresao planet.

Nije mala stvar kada ode čovjek koji je dva desetljeća drmao moćnim komunističkim imperijem. Njega je zamijenio bivši KGB-ovac Jurij Vladimirovič Andropov, još jedan vremešni drug načeta zdravlja. Na tome se položaju zadržao malo dulje od godinu dana, a sljedeći položaj koji je zauzeo bio je horizontalni, jer je umro od zatajenja bubrega. Andropovljeva zamjena bio je Konstantin Ustinovič Černjenko, pogađate, još jedan ostarjeli i betežni drug koji je visoku dužnost obnašao samo trinaest mjeseci, dok ga smrt nije otpravila u kremaljsku nekropolu.

Dobro pamtim kako je zapadni tisak – američki je, očekivano, u tome prednjačio - ismijavao Ruse zbog njihove duboko ukorijenjene navike da najviše partijske i državne funkcije povjeravaju fosilima koji ne mogu preživjeti ni polovicu mandata. Ma koliko tvrdoglavi bili, Sovjeti su naposljetku odustali od svoje uhodane prakse, pa su za predsjednika SSSR-a izabrali Mihaila Sergejeviča Gorbačova, takorekuć momčića koji je prilikom stupanja na dužnost imao 54 godine. Ta će im se odluka na koncu pokazati kobnom, jer je upravo Gorby zakucao zadnji čavao u lijes moćnog sovjetskog imperija, ali to je za našu priču od sasvim sporedna značaja.

image
AFP

Jedino što je važno jest notirati činjenicu da su Rusi na dulji i traumatičniji način konačno naučili kako na najviše položaje u zemlji nije mudro birati gospodu u jeseni života.

No, zanima li vas čuti koliko su godina imali drugovi koji su serijski, moglo bi se reći i rafalno, pošli u smrt s najprestižnije adrese na Crvenom trgu? Pazite sad: Brežnjev je imao 75 godina, Andropov 70, a Černjenko 74. Sva trojica bili su, dakle, mlađi od Joea Bidena. Okej, sve se to događalo u nekom drugom vremenu i podneblju. Drugovi Rusi vjerojatno su preferirali tešku, masnu spizu koju su obilato zalijevali votkom, pušili su papiroske, onaj izvorni sovjetski duhanski užas u usporedbi s kojim je balkanska krdža osvježivač zraka, a sva tjelovježba svodila im se na koračanje od kabineta do mjesta na kojemu je bila parkirana njihova službena limuzina marke ZiL. S druge strane, Biden živi zdravo, jamačno se hrani šemedekanom, pije vodu flaširanu ispod glečera i entuzijastično vježba pilates. Da, sve to stoji, ali koliko će dugo stajati, e to je majka svih pitanja.

Tu ne pomaže ni pilates

Kao humanist, želim mu dobro zdravlje, da u snazi, tjelesnoj i intelektualnoj, dugo, predano i na korist cijeloga svijeta obavlja odgovornu dužnost. Kao realist, dođe mi da krepam od smijeha.

Jer, i da je Biden čeljade u dobi pune muževne zrelosti, dakle, sredovječan kao što je onomad bio Gorbačov, svejedno bi se napatio kao sveti Lovre vodeći SAD. Ma koliko god se on bude hrabrio da ga je Amerika izabrala, to će u najboljem slučaju biti tek poluistina. Jer, izabrat će ga samo pola ljudi od onih koji su izašli na birališta.

Druga polovica zaokružila su Trumpa. To znači da će on do kraja mandata protiv sebe imati ljude čija je civilizacijska zapuštenost tako velika i strašna da su svoje simpatije oduševljeno poklonili čovjeku s ozbiljnom psihijatrijskom dijagnozom. Uz toliko (i takvih) neprijatelja njemu ne trebaju oni klasični, vanjski. A sami procijenite koliki je to teret na nejakim – svim pilatesima unatoč - plećima jednog 78-godišnjaka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. siječanj 2021 10:27