StoryEditor
SpektarMUZEJSKI SAVJETNIK

Božo Majstorović: Nevjerojatno mi je da netko u 21. stoljeću želi postaviti kičastu Bajamontušu i vratiti nas u 1880. godinu! Imam bolji prijedlog...

23. studenog 2020. - 14:23
Jakov Prkić/Cropix

Umjetnost je, nažalost, prečesto žrtva politike, pogotovo na našim prostorima. O tome smo razgovarali s muzejskim savjetnikom splitske Galerije umjetnina Božom Majstorovićem, koautorom izložbenog projekta posvećenog umjetničkom životu u Splitu između dva svjetska rata, koji je prezentiran na dvjema izložbama ("U raskoraku između mita i zbilje", "U sjeni diktature") i dvosveščanog kataloga. I razgovor počinjemo aktualnom temom – povratkom tzv. Bajamontuše na trg ispred Svetog Frane.

Čini mi se nevjerojatnom želja da se skoro na polovini 21. stoljeća želi postaviti kičasti spomenik koji nas vraća u 19. stoljeće. Još prije stotinu godina mnogi su ljudi od struke tražili da se spomenik vodi zbog svoje nekvalitete izmjesti iz Splita, primjerice u Solin, a Meštrović je tridesetih godina prošlog stoljeća, izgubivši valjda volju za daljnjim prosvjedima, poručio: "Ako vam je lipa, neka vam stoji."

Politici, današnjoj, izgleda je "opet lipa". Otkud to nasilje nad strukom, i što će nam Bajamontuša na najboljoj poziciji u gradu?

– Ni politika, ni umjetnost, ni famozna struka ne govore jednim glasom. Niti unutar njih vlada suglasje, niti je uloga nevine i naivne žrtve unaprijed rezervirana. Nije sporna asimetrija moći, no odnosi su puno složeniji i dinamičniji, a sličnost, zvuči paradoksalno, sve veća.

Tko je kada lonac, a tko poklopac, nije uvijek jasno, pogotovo u našem ortačkom posvajanju svih vrsta kapitala, od materijalnog do simboličkog. Osim toga, odavno već, pa i po sili zakona, iza naših zgrada i urbanističkih planova, slika i kipova, naravno i izložbi, stoji struka, kojoj legitimitet daju diplome, ovlaštenja i namještenja.

Među zagovornicima Bajamontuše također su stručnjaci. Štoviše, politika i struka trenutno su u personalnoj uniji budući da su se u osobi gradonačelnika spojila oba autoriteta.

Ako me sjećanje ne vara, onaj konzervatorski evoluirao je u smjeru obnove, a zanimljiv je i kreativni pristup proceduri.

Osobno mišljenje sažeo bih u tri negacije. Prvo, onako bezlična, konfekcijska fontana nije trebala biti ni podignuta. Drugo, kad je već bila tu, nije ju trebalo rušiti. Treće, bez obzira na drugo, a s obzirom na prvo, ne treba je obnavljati. Budući da u izvorniku likovne vrijednosti i originalnosti nema ni u tragovima, rezultat faksimilske obnove u izvornom obliku, kako se predlaže, bio bi jedinstveni neoriginalni multipl. Što se tiče urbanističkog argumenta, demantiraju ga prostorne promjene koje su se u međuvremenu dogodile.

Kako one mogu djelovati i kad se radi o likovno i prostorno promišljenom radu, zoran je primjer skulptura "Pusti me proći" na Matejušci.

S druge strane, iako je Peristil bez sumnje najbolje mjesto za Meštrovićeva Grgura, nadam se da nikome neće pasti na pamet da opet žrtvuje najvrjedniji prostor u ovoj državi kako bi skrio sve kiparske manjkavosti spomeničke grdosije.

Fontana nije bila "plod umjetnikova kaprica", ali jest Bajamontijeva.

Iako umjetnički nijema, itekako je ideološki elokventna kao simbol prijelaza kulturnog nacionalizma u politički, koji već sanja mokre imperijalističke snove, a od iredentizma je udaljen tek pola koraka.

Hoću reći da posezanje za motivima iz antičke umjetnosti nije imalo za cilj pokazati Bajamontijevu klasičnu naobrazbu ili jednom komunalnom pothvatu dati "univerzalno simboličko-civilizacijsko značenje". U svojoj biti ikonografski program fontane je izraz "liberalnog paternalizma", kako ga tumači ugledni povjesničar Josip Vrandečić, koji talijanskom elementu u Dalmaciji, kao samoproglašenom nasljedniku Rimljana, daje ulogu vladajuće nacije.

Misija superiorne nacije je civilizirati balkanske slavenske mase, a civilizirati je podrazumijevalo talijanizirati. Stoga Bajamontušu, osim po oblikovnoj bezizražajnosti, ne možemo svoditi na neutralnu komunalnu opremu. Bez obzira na sve te slojeve, fontanu nije trebalo srušiti, kao što ne treba ni Prokurative, Bajamontijev špekulantski nekretninski projekt podignut na Marmontovu perivoju.

Ostaje nam samo zamišljati kako bi Split izgledao da je umjesto dosadnog provincijskog historicizma s gotovo neiskoristivim trgom, dobio svoju zelenu potkovu.

Da rezimiram, ako dođe do postavljanja replike Monumentalne fontane, skoro 150 godine splitske povijesti bit će bačeno u vjetar. Sretna Nova 1880.!

image
"Grop" Slavomira Drinkovića - po uzoru na okoliš skulptura tovara po primorskim rivama, oko postamenta je posađeno cvijeće
Jakov Prkić/Cropix

Kraljevi, političari, prelati,...ajme

Što bi bilo idealno rješenje za to mjesto?

– Kazati da nam treba nešto novo i dobro nije neka mudrost. Kako doći do toga, drugo je pitanje. Natječajna procedura i veći utjecaj struke ne moraju biti garancija. Da struka, sama od sebe i ničim prisiljena, može devastirati umjetničku ideju i rad, imali smo prigodu vidjeti prošle godine kada su skulpture "Hefestov stup" Koste Bogdanovića, "Grop" Slavomira Drinkovića i "U ime Ja" Gorkog Žuvele "vraćene u javni prostor".

Poput vrtnih patuljaka, postavljene su iza zida i ograde Galerije umjetnina, tako da im se ne može ni prići niti ih obići. Ništa manji gaf nije napenaliti modernističku skulpturu na postament i pretvoriti je u spomenik. Kao šlag na tortu, po uzoru na okoliš skulptura tovara po primorskim rivama, oko postamenta je posađeno cvijeće.

Ipak, vrhunac je ove akcije postavljanje sakatog Žuvelina rada, kojemu nedostaju bitni dijelovi bez kojih je besmislen.

Stoga, ne kao idealno rješenje, nego kao optimalni prijedlog za provjeru koji već uključuje potvrđeno dobar rad, nominiram Lipovčeve bicikliste.

Zamislimo one šarene buhtlaste likove na bičikletama oko kojih veselo prska voda (dovoljan podsjetnik na prošlost), a sve riješeno parterno, u ljudskoj vizuri. Umjesto spomeničkih mastodonata, kraljeva, političara ili prelata, dobili bismo sadržaj s kojim će sigurno biti sretni ljudi i njihova djeca.

Kad je riječ o nasilju nad poviješću i umjetnosti, onda i Meštrović ima svojih "uspjeha", a riječ je prvenstveno o Grguru Ninskom na Peristilu. Postavljanje kipa krajem rujna 1929. godine prošlo je u slavljenju nove države i dinastije Karađorđevića, klicalo se kralju Aleksandru, ali i samom Meštroviću.

Kao što je Meštrović bio kontra Bajamontuše, don Frane Bulić grozio se Grgura na Peristilu i odbio je doći na postavljanje spomenika. Što sve to govori o Meštroviću i podložnosti umjetnika politici?

– Meštrović je slučaj za sebe i kao takav nepodesan za generalizaciju. Činjenica da je bio istaknuta politička osoba vodi nas zaključku da je pri punoj svijesti i proračunato stavio na raspolaganje svoj nesumnjivi umjetnički talent srbijanskim imperijalnim aspiracijama, a zauzvrat je itekako karijerno i materijalno profitirao.

Kao kraljev intimus sudjelovao je u stvaranju i vizualiziranju svih inačica jugoslavenstva, a politički background ima i dobar dio njegovih izložbi, narudžbi i nagrada, podjednako u zemlji i inozemstvu. Nezgodna je činjenica da je s rastom životnog standarda padao onaj umjetnički.

Današnjim rječnikom rečeno, Meštrović je bio angažirani umjetnik, ali uvijek na strani režima. Politizacija umjetnosti niti završava na Meštroviću niti je uvijek prorežimska. Sjetimo se Krste Hegedušića i "Zemlje".

Vlast je, međutim, imala dosta efikasna sredstva da osigura lojalnost ili u najmanju ruku pacificira umjetničku svojeglavost, od namještenja do narudžbi i otkupa, gdje su se preferirali oni koji su "svojom rađom i kao umetnici i kao privatni ljudi" odani vlasti.

Od kralja do partizana

Vrhuncem se čini ideja da se Vestibul Dioklecijanove palače pretvori u Mauzolej prvoboraca. Dakle, to je ideja nove Jugoslavije, odnosno Marina Studina, koju je podržao sveprisutni Meštrović, koji je od srbofilstva i ljubavi za dinastijom Karađorđevića postao opet "good guy", ali u novoj državi i novom sustavu.

Tako je Meštrović prošao put od kralja Aleksandra do partizana. Vestibul je trebao biti usputnom žrtvom. Srećom, ideja nije prošla.

– Studin je očito posegnuo za formulom svoga šurjaka, pa ne čudi da Meštrović ideju nije smatrao hrđavom, samo je bio sumnjičav u zetove sposobnosti.

U svojim rješenjima, od Peristila preko Avale do Lovćena, Meštrović nije pokazivao prevelik obzir prema zatečenom stanju, kao što ga nije pokazao ni u "Spomeniku oslobođenju" ("Kraljev kamen") koji je trebao biti postavljen po sredini splitske Rive. Njegovo podizanje spriječila je besparica, a koja je fortuna osujetila borbeno tapeciranje Vestibula, nije poznato.

image
Lipovčevi 'Biciklisti' prigodno su bili postavljeni na splitsku Zapadnu obalu
Josko Ponoš/Cropix

Ta nam bizarna priča otkriva da je Meštrović bio spreman sudjelovati u spomeničkoj reprezentaciji komunističke vlasti i njezina oslobodilačkog narativa. Ideološka nekompatibilnost s režimom i identitetski zaokret ka hrvatstvu nisu bili prepreka da se prihvati projekta Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i još jednom redigira jugoslavensku ideju.

Tom deklariranom antikomunizmu, koji je u međuvremenu postao presudni kriterij u procjeni nečije biografije, može zahvaliti da je i u današnjoj antijugoslavenskoj klimi ostao, kako kažete, good guy.

Znam da će izgledati kao prekomjerno granatiranje po Meštroviću, ali fotografija njegova spomenika Luki Botiću na Prokurativama u rangu je onog zjoga za balote početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Gdje je inače završio taj spomenik?

– Za razliku od okoliša na koji ciljate, "prekomjernom granatiranju" bio je izložen taj prvi Meštrovićev javni spomenik u Splitu postavljen 1905. godine.

Prikaz gole Bijedne Mare na postamentu, u nimalo dostojanstvenoj pozi, nije legao bogobojaznim Splićanima, pogotovo što golotinji nije dano nikakvo alegorijsko i simboličko opravdanje u mitološkom ili religijskom ključu. Spomenik je zajedno s "gologuzom" Marom prvo premješten na Marjan, pa vraćen u grad, ispred HNK, da bi se opet našao na Marjanu, signifikantnom ambijentu Botićeva pjesništva i splitske putenosti.

Vrlo je važna uloga Društva hrvatskih umjetnika "Medulić", koje je osnovano 1908. godine. Čelni ljudi tog regionalnog Društva – Ivan Meštrović i Ivo Tartaglia – poslije su postali miljenici kraljevskog dvora u Beogradu. Kolika je zapravo kulturološka važnost Društva, i koliko je ono bilo u sjeni politike?

– U debeloj sjeni. Medulić je školski primjer radikalne ideologizacije i političke instrumentalizacije umjetnosti.

Osnivanje antagonističkog umjetničkog društva u odnosu na Zagreb i kasnije izložbe govore u prilog sustavno razrađenog i vođenog plana.

Neki članovi bili su privučeni snažnom Meštrovićevom ličnošću i imali su slične političke poglede, drugi su šansu vidjeli u proširenom tržištu, a neki su zacijelo bili na platnom popisu Kraljevine Srbije i njezinih tajnih državnih fondova namijenjenih za propagandu i pridobivanje prečanskih umjetnika i intelektualaca.

Srećom, kod većine sljedbenika inspiracija narodnim pjesmama i secesijska stilizacija bili su tek bučna dionica.

Nakon osnivačkog oduševljenja slijedila je tipična splitska sičimica od euforije do antiklimaksa, tako da je umjetničko društvo sa splitskom adresom prvu izložbu u Splitu organiziralo tek 1919.

Kao pripadnici pobjedničke opcije nakon Prvog svjetskog rata, medulićevci su promptno promarširali kroz institucije. Između ostalog, preuzeli su upravu nad neprijateljskim zagrebačkim Društvom umjetnosti. Najveća žrtva promocije vlastitih članova ispalo je na kraju Društvo "Medulić", koje je uskoro utrnulo. Teško je u takvom razvoju događaja ne vidjeti argument za tvrdnju da se od početka radilo više o političko-ideološkom nego o cehovsko-umjetničkom projektu.

Slika Ive Tartaglie

Puno se pisalo o važnosti upravljanja gradom Ive Tartaglie, ali u umjetničkom području iza njegova upravljanja nije ostao niti jedan kapitalan objekt u kulturi. S druge strane, njegova privatna kolekcija imala je gotovo sedam puta više umjetnina od Gradske galerije umjetnina! Kako je onda, stoljeće kasnije, slika o djelu Ive Tartaglie tako oprečna od stvarnosti?

– Split je uistinu osebujan grad, pun paradoksa. Lokalna povjesnica vrvi velikim i zaslužnim načelnicima i gradonačelnicima, a kada podvučemo crtu, imamo grad pred kolapsom.

Primijetit ću da se aktualna slika o Tartaglii uglavnom preklapa s onom koju je on sam oblikovao, što i ne treba čuditi s obzirom na to da se (re)valorizacije prihvatila obitelj. Slika Hrvatske temeljena na Glasniku HDZ-a ili Jugoslavije na tekstovima iz partijskih biltena zacijelo bi bila jednako afirmativna.

Ima jedna navada koja ide na štetu današnjih gradonačelnika.

U aktivu njihovih prethodnika ulaze pionirske geste, realizirano i nerealizirano, tek planirano i ono ostvareno, čak i državne investicije uključujući (ne)gradnju željeznice, sve u personaliziranoj formi. Kada bi se nasljednicima računala predizborna obećanja, rang-lista bi se itekako promijenila. Logičnim se čini pitanje zašto ih ne mjerimo istim metrom. Zašto zbog sličnih i istih stvari jedne aboliramo, a druge razapinjemo?

Našim suvremenicima ostaje "nada" da će nostalgična suza jednog dana akvarelirati i njihovu sliku.

Još je jedan čovjek zaslužio da ga se spomene, to je Ivan Galić. Zapravo je njegova galerija bila jedino stalno mjesto za splitske i druge umjetnike. Zanimljivo, sam Galić uopće nije bio slikar ni kipar...

– Moglo bi se zaključiti da je više od namjesnika i načelnika, banova, ministara i senatora, za splitsku umjetnost i pogotovo umjetnike na kraju učinio jedan dotepenac, štoviše vlaj, bez ikakvog formalnog obrazovanja.

Dovoljno je reći da je u njegovu Umjetničkom salonu od otvaranja 1924. do početka Drugog svjetskog rata 1941. priređeno gotovo 90 izložbi, odnosno dvije trećine svih međuratnih izložbi.

Kao jedini ozbiljni izložbeni prostor, Salon je bio umjetničko središte Splita gdje su se afirmirali lokalni umjetnici i gostovali relevantni autori iz drugih sredina. Jednako važna bila je materijalna satisfakcija, budući da su se umjetnine relativno dobro prodavale, a vlasnik je zadržavao tek 10 posto od cijene prodanih radova.

image
"Grop" Slavomira Drinkovića - po uzoru na okoliš skulptura tovara po primorskim rivama, oko postamenta je posađeno cvijeće
Jakov Prkić/Cropix

Iako ga je Ujević titulirao splitskim šefom ukusa, Galić je, da bi poslovno preživio, morao voditi računa o željama i mogućnostima sugrađana.

Simptomatično je, međutim, da osnivanje i rad Galerije umjetnina Primorske banovine nisu osobito utjecali ni na umjetnički standard ni na standard umjetnika u Splitu.

Uvijek je teško biti umjetnik, ali u tom razdoblju od umjetnosti se definitivno nije moglo živjeti. Izložbenih prostora nema, otkup je mali, nikakav. Kakva je bila politika kupnje umjetničkih djela, i koliko je bilo privatnih kupaca? Što se kupovalo i za koje namjene? Koliko smo tu ostali isti?

– Prema podacima koje nam je Galić ostavio u Registru izložbi, u Salonu je prodano nešto više od 2000 umjetnina za oko 1.200.000 dinara. Kupci su uglavnom bili iz redova obrazovanijeg i financijski potkoženog građanstva.

Prednjače inženjeri/arhitekti (194) i poduzetnici (170), slijede pravnici/advokati (156), trgovci (145) i liječnici (113). Najviše novca u umjetnost su uložili pravnici/advokati (113.670), inženjeri/arhitekti (101.790) i poduzetnici (100.210). Premda se radilo o skromnijim iznosima (63 rada za 18.100 dinara), treba istaknuti 40 ljubiteljica umjetnosti.

Od oko 400 imena zabilježenih u Registru, deset i više puta, osim Ive Tartaglie (45), spominje se njih šesnaest. Gotovo polovina radova koje su kupili ti "kolekcionari" djela su Angjela Uvodića (61) i Petra Bibića (32). Pada u oči slabija zastupljenost kvalitetnijih umjetnika.

Osim Ive Tartaglie, s rekordnih 39.020 dinara, još dvadeset i troje kupaca uložilo je više od 5000 dinara u nabavu umjetničkih djela.

Za usporedbu, činovničke su plaće bile od 1275 do 2450 za niže kategorije činovništva, odnosno od 4940 do 7500 dinara za više kategorije. S obzirom na to da je banska plaća bila 14.000 dinara, Ivo Tartaglia je za kupnju 45 radova u Salonu izdvojio nepune tri plaće.

Najviše prometa učinio je Uvodić, koji je na osam izložbi kod Galića prodao 556 radova za 217.250 dinara, uglavnom grafika i karikatura.

Kada se ta, na prvi pogled impresivna zarada podijeli s vremensko-egzistencijalnom jedinicom, dolazimo do prosječnog mjesečnog prihoda malo većeg od 1000 dinara.

Da nije bilo carinske službe, u kojoj je zaslužio mirovinu, i kustoskog honorara Banovinske Galerije umjetnina, teško bi preživio od umjetnosti. Gledajući cijene pojedinih radova, Mišina "Djevojčica slika" prodana je za 8000 dinara, dvije Plančićeve slike kupljene su za po 5000, Vidović je dosezao 6000, dok je Jobu plafon bio 3000 dinara.

"Portret Side Krklec" Petra Dobrovića prodan je za 10.000 dinara, "Masline i borovi" istog autora za 8000, kao i "Ilica" Ljube Babića i "Maje" Francea Kralja. Cijenu od 7000 dinara dosegnula je slika Marina Tartaglie "Idila/Pastir".

Za odgovor na pitanje koliko smo ostali isti trebao bi nam uvid u današnje registre. Za razliku od Galića, transparentost nije odlika ni jednog aktera na umjetničkom tržištu, koje i tako, po onome što se da čuti, ne postoji.

Kazalište u rukama Orjune

Zanimljivo je da je Split kazališnu zgradu dobio još 1893., ali nije imao svoj kazališni ansambl. Je li to još jedan sindrom malog mista koje je poželjelo imati sve što i velo misto, pa kad je dobilo i teatar, shvatilo je da ga nema čime ispuniti?

– Možda su bili zatečeni za Split netipičnom brzom izgradnjom. U kampanji da Split dobije stalni kazališni ansambl posebno se isticala potreba suzbijanja talijanskih kulturnih utjecaja.

S ciljem jačanja nacionalne svijesti, kazalište je dano na upravu i ideološku skrb istaknutim orjunašima Niki Bartuloviću i Mirku Koroliji. Splićanima nije leglo ni inzistiranje na odgojnom dramskom programu ni zanemarivanje glazbenih sadržaja, kojih se nisu htjeli odreći ni zbog kakvih patriotskih razloga. Narodno pozorište za Dalmaciju zbog financijskih je dubioza prestalo s radom 1928., a još 1933. spominju se dugovi prema 56 fizičkih i pravnih osoba.

Zvuči kao vijest iz budućnosti. Profesionalno kazalište sa stalnim ansamblom u Splitu će ponovno početi djelovati nakon desetak godina, kada je u novom političkom okviru Banovine Hrvatske osnovano Hrvatsko narodno kazalište s Ivom Tijardovićem na čelu.

I uništavanje spomenika je naša specijalnost. Kao što su prije 30 godina letjeli jedni, tako su prije 80 letjeli neki drugi spomenici, a u prvoj Jugoslaviji stradali su mletački lavovi. Temeljito su očišćeni s ovih prostora. Koliko je tih umjetničkih djela stradalo pod čekićima i tko su bili udarnici?

– Danas bismo rekli pojedinci radikalizirani na ekskluzivističkim programima. U ratu simbolima s jednakom se strašću i arogancijom ruši i podiže.

Uzalud je don Frane Bulić dizao glas protiv Grgura na Peristilu i uništavanja mletačkih lavova. Gurnuli su ga u stranu, kao i nedavno njegov solinski kip.

Oko dvije stotine poprsja, spomen-ploča, reljefnih kompozicija, konjaničkih i samostojećih figura posvećenih Petru I. i Aleksandru I. Karađorđeviću posijano je širom kraljevine s ciljem "obilježavanja teritorija" i stvaranja dinastičkog kulta.

image
Jakov Prkić/Cropix

O važnosti koja je pridavana tom segmentu državne propagande govore imena angažiranih umjetnika, od Ivana Meštrovića i Frane Kršinića do Antuna Augustinčića.

Rađeni za vječnost, na kraju su podijelili sudbinu mletačkih lavova, austrijskih slavoluka i dinastije u čiju su slavu postavljani. Brzom i sustavnom akcijom uništeni su ili uklonjeni do kraja 1941. I što se naučilo? Na jednom Žuvelinu radu stoji rečenica: "Neki ljudi čitaju da bi zaspali."

Ima jedan dio koji bi se, samo treba promijeniti imena, i danas našla u novinama. Sve je ostalo isto. Dakle, vlast je Amerikancima, za zabavu njihovih pomoraca koji su dolazili ratnim brodovima u Split, iznajmila Arheološki muzej. Pa su tamo napravili teniske terene, organizirali koncerte i balove. Uzalud je don Frane Bulić protestirao i na kraju je samo rekao: "Dao sam tim Amerikancima obnovljenu zgradu Muzeja, a oni su mi vratili štalu." Danas se stara Salona i Galerija Meštrović iznajmljuju za pireve. Možda i koji Amerikanac tamo kaže ono "sudbonosno da". Stoljeće razmaka, a ostali smo isti?

– A što bi tek rekao Dioklecijan?

Unatoč svim "diskontinuitetima", sličnost s formativnim razdobljem lokalne moderne povijesti više je nego očita. Kako onda, i tako i danas obnašatelji vlasti posvajaju grad i sve njegove resurse, pa ne čudi da je politika bila i ostala zamašnjak osobnog blagostanja.

Što se tiče prosperiteta grada, stvari su uglavnom štekale. Splitu nikada nije manjkalo ambicija. Planiralo se, iniciralo i osnivalo i onda i danas. Međutim, i onda, kao i danas svjedočimo sporosti, neostvarenim ili poluostvarenim projektima i raznim privremenim rješenjima. Dobiti ozbiljnu količinu električne energije 1927. jednako je za pohvalu kao i dovršiti brzu cestu nakon 26 godina.

Možda razlog leži u nekoj Dioklecijanovoj kletvi, zbog koje, zato što nismo gradili katedralu, nego smo se uselili u tuđi hram, velike i male projekte rastežemo kao gradnju katedrala. Za ilustraciju ne moram ići daleko.

Ideja o osnivanju umjetničkog muzeja u Splitu datira u 1908. Prije nego što je u unajmljenoj stambenoj zgradi otvorena Galerija umjetnina Primorske banovine 1931., umjetnine u vlasništvu Grada bile su "provizorno" smještene u jednoj dvorani Općinskog doma. Konačno 2009. za potrebe Galerije adaptirana je i nadograđena Stara bolnica. U tom trenutku bila je programski definirana i u prostornoplansku dokumentaciju uvrštena dogradnja unutar bedema Cornaro.

Od tada do danas ne samo da se nije krenulo u realizaciju, nego je sam projekt doslovno prepolovljen, izgubivši cijelu etažu planiranu za depoe. Štoviše, u investicijskom programu Galerije umjetnina za 2021. ne postoji ništa vezano uz bedem.

Što se tiče upravljanja postojećim resursima, galerijski kafić je u međuvremenu narastao za tri puta nauštrb zelenih površina.

U isto vrijeme u istom omjeru smanjen je prostor za povremene izložbe, tako da se danas u Galeriji mogu po svim standardima organizirati veliki pirevi, ali ne i velike i zahtjevne izložbe, unatoč tome što na raspolaganju imamo najljepši izložbeni prostor u državi.

Što Dunav Rendić ima s rebelijom?

Zaključno, što možemo reći o punini ili praznini umjetničkog života u Splitu između dva rata, i koliko se u ovih gotovo stotinu godina promijenio odnos umjetnosti i politike?

– Međuratni Split nije bio pozornica gdje su se artikulirale i promovirale suvremene umjetničke tendencije. Tin Ujević je pisao o nedostatku suvremenog ambijenta, organizacije, časopisa, predavanja, žive umjetnosti, salonskih konverzacija i društvenih sijela. Statistika koja bilježi veći broj izložbi i umjetnika koji žive u gradu, kao i probuđeno umjetničko tržište, skriva "strukturne probleme".

U tom razdoblju nije organizirana izložba ravna Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi iz 1908., Split nije privukao niti jednog značajnijeg umjetnika (Meštrović je i tu posebna priča), dok je dobar dio njih odlazio ili se nakon školovanja nije vraćao.

Planovi o izgradnji izložbenog paviljona i umjetničkih ateljea ostali su tek planovi.

Uspoređujući dva razdoblja u kontekstu vašeg pitanja, ako izuzmemo problematiku spomenika, koja je i dalje pod golemim utjecajem politike, općenito bi se moglo reći da su se ondašnji umjetnici uglavnom bavili našim motivima, a današnji, barem oni u javnosti najeksponiraniji, našim temama.

Prvi su bili u potrazi za atraktivnim prizorom, drugi za atraktivnim problemom. Prvima je umjetnost bila pitanje likovnog izraza, a drugima prostor društvenog angažmana. Nekada su publiku pozivali na estetski užitak, danas na akciju i otpor.

I u jednom i u drugom slučaju riječ je o umjetničkim žanrovima koji imaju svoje konvencije i mitove, protagoniste i trabante.

Biti angažiran danas je "in", garantira medijsku pozornost, a ne uvjetuje dosljednost, tako se uredno do podne može biti oportunist, a popodne aktivist. S druge strane, "politika" je, svjesna štete koju joj nanosi stalna konfrontacija, uvidjela benefite nekadašnjih omladinskih kulturnih centara. Rezultat te aktivne i miroljubive koegzistencije može se vidjeti na istočnom ulazu u Split.

Dva oslikana murala u stilu Dunava Rendića imaju veze s rebelskom poetikom streeta arta koliko i Papa fest s Woodstockom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. siječanj 2021 09:53