Pidoći u Norveškoj treba tri godine da bi narasla onoliko koliko u boćatoj zatonskoj vodi – tamo gdje Krka ljubi more – naraste u samo jednoj godini, što je zapravo svojevrstan svjetski fenomen. U toj blagoslovljenoj vodi, kao u plodnoj majčinoj utorbi, u samo 365 dana, ta mala crna školjkica koja nije veća od nokta naraste do nekih sedam ili osam centimetara, do konzumne veličine, koja je čini traženom delikatesom na stolovima širom Jadrana. Istina, ne raste svima tako i toliko, s tim se mogu pohvaliti tek rijetki i iznimni, kakvi su zatonska braća Ćoran, koje slobodno možemo nazvati – šaptačima pidoća. Ili kraljevima uzgoja ove školjke o kojoj Mile i Marko znaju sve, što god ih pitate, jer su na moru i među pergolarima otkako znaju za sebe.
Tu ih je kao male vodio otac Božo, koji je zajedno s Tomom Travčićem bio pionir uzgoja ove školjke početko 80-ih godina prošlog stoljeća, kada se na školjkare u Šibeniku gledalo pomalo kao na čudake.
- Pa štaš ić gubit vrime i uzgajat pidoću, kad ona raste svugdi, sama od sebe? - mudrovali su badavani, u onim vremenima obilja, koja se danas mogu samo – spominjati. Pidoće nema, a i ono što je ima prodaje se po zlato, pet eura za kilogram, a vjerojatno će zbog potražnje i rasta turizma, biti još traženija, a i skuplja. Pa braća Ćoran, koja imaju uzgajališta u uvali Strmica, Ljuta, a i još par dalje, prema Prukljanu, razmišljaju da pored prodaje na ribarnicama u Šibeniku i Splitu, u najvećem dalmatinskom gradu otvore i svoju, malu, privatnu butik peškariju. Na kojoj će, uz ribu, svaki dan nuditi i svoje dagnje i kamenice, kojih proizvedu oko 90 tona na godinu. S 45 godina iskustva. Kada im je ćaća stradao u prometnoj prije 17 godina u Vodicama, nisu se predali, nego su obiteljski posao nastavili sami.
- Nikad manje školjki nismo imali što ovu godinu! Orada nam pravi štetu da je to strašno. Uzgajivačima iza mosta (šibenskog op.a) to je oduvijek problem, a sada je došla i kod nas. Ove nam je godine pojela sigurno sedam osam tona, cijele pergolare je pobrstila, grize velike pidoće kao od šale, drobi ih kao orase, ko da ima papagajke umjesto zubi! Ko ne vidi, ne bio vjerovao! Orade ima ko u priči, nešto pobjegne uzgajivačima iz kaveza, pa se ta uzgojna križa s ovom divljom i tamane sve ispred sebe. Izbile su nam iz džepa 30 tisuća eura sigurno, ko ništa! Kako je divlje pidoće sve manje u moru, dolaze na pergolare ko u restoran! - govore nam Ćorani, dok nam otvaraju školjke koje su stvarno odlične, pune ko oko. Ko divlje, ronjene školjke!
- Pidoća nam na šibenskoj peškariji ide standardno dobro, ali sve bolje ide i na splitskoj. I Splićani sve više traže dagnju, pa bi već ove godine otvorili i svoju privatnu peškariju, ona u Marmontovoj je vanka ruke ljudima, samo nismo uspili naći prostor. Za iduću ćemo sigurno! - veli stariji brat Marko, koji šest mjeseci godišnje živi u Splitu. Bili su radili s Metroom i Konzumom, koji su prodavali njihove školjke, ali sad će raditi sami, ne samo kao uzgajivači, nego i prodavači.
- Ovo je prva godina da su nas orade izneredile, ali izmislit ćemo mi neki sistem da i s njima iziđemo na kraj. I dosad smo uspijevali nositi se sa svim problemima. Mi, recimo, nismo nikad imali gubitaka kad Krkom naiđe slatka voda u proliće, jer smo na to pripravni, pa spustimo pergolare, na veću dubinu, ili ih dignemo, prema potrebi. Za to imamo tehniku, hidrauliku na pontonu, ali bitno je i znanje, iskustvo. Nije ovo lak posao, kao što mnogi misle, koji uzmu koncesiju pa se misle obogatiti na brzinu, preko noći. Jer, Bože moj, pidoće same rastu, ovo je područje od toga, ti samo gurneš konop u more, i one se vataju na njega, i bumbaju! I onda se razočaraju! - govore Ćorani.
Marko veli da je prošle godine bio problem i mlađi, koje jednostavno nije bilo, pa su se morali snalaziti i na drugim mjestima. Ove godine ima mlađi, pa bi mogli ići i priko stotinu tona, s proizvodnjom.
- Ovdje su kod nas izvrsni uvjeti za njih! - pričaju nam, dok uz pomoć prijatelja Mate Puće, koji im je dao ruku, spretno čiste pidoću koja raste u mrežama u moru. Odnosno, čisti ih stroj, koji izgleda poput mješalice, ili miksera, u koji ih ubacuju, a nakon toga ih ufino dorađuju ‘na raštelama‘, kao da robu peru. Dok ne iziđu čiste i uređene za pakovanje i prodaju.
A ljudi zovu. Ovaj oće kilogram, dva, pet, deset, neki dođu i sami, brodom na uzgajalište, a ima i ovih s jahti, što zovu, pa im prebacimo gliserom narudžbu. Bude tu i poznatih faca. Eto, bio je među njima i Rod Stewart, i njemu su nosili kamenice. Bio je s jahtom u posjetu Skradinu pa su mu rekli za nas, pričaju dečki koji nisu nešto posebno impresionirani poznatim facama. Mušterije, kao i svi drugi! Eto, Marko nam govori da su mu rekli za neke kojima su nosili pidoće da su bili Beyonce i Jay Z, ali nije siguran. Ima tih poznatih faca po Krki i po Skradinu, po Nacionalnom parku iz godine u godinu sve više, ko će ih sve popamtiti. On više voli na pontonu u ova litnja vrimena, kad nema posla, uživati u svom miru. Za distribuciju je više zadužen brat Mile, on je tu kad treba zaroniti.
- Ajde, još je i lako sad liti, ali zimi, kad ova boćata voda zna biti samo pet stupnjeva iznad nule, e onda je gadno. Ali, šta ćeš, to je takav posao! S tim smo se rodili, od toga živimo! - priča nam Marko. Vele momci da svaka ova pidoća sedam do deset puta prođe preko njihovih ruku dok ne dođe do kupca. Ako i nije sa sedam, kruh je to s puno kora!
