Pandemija koronavirusa je ostavila nesagledive posljedice na brojne gospodarske grane, a u brodarskoj industriji dodatno potaknula zabrinjavajuću praksu napuštanja brodova, tereta i pomoraca. Napuštanje brodova od strane njihovih vlasnika uzrokuje ogromne logističke probleme, opasnost je za okoliš, a da ne govorimo o ljudskoj patnji. Ipak, kako piše Bloomberg, vlasnici rijetko snose odgovornost.
Procjenjuje se da su u 2020. godini slučajevi napuštenih brodova porasli za gotovo 90 posto. Ono što je trenutno stvarnost tisućama pomoraca, za ljude koji rade na kopnu je nezamislivo. To je kao da poslodavac bankrotira i ostavi radnike zatvorene u uredu. Zgrada ubrzano propada, a oni nemaju načina za napustiti je i otići kući.
Neka napuštena plovila vrijede više milijuna dolara, ali što duže "sjede", to više propadaju. Nema nikoga da preuzme financijsku odgovornost za održavanje ili eventualno sigurno uništavanje broda, pa neki od njih godinama zauzimaju prostor u lukama i prijete curenjem goriva i otpadnih voda. Znalo se događati i da nakon nekog vremena oštećeni brodovi potonu na dno na mjestu gdje su usidreni.
U većini razvijenih zemalja, kada posao propadne, postoje načini da se zaštite prava radnika, kao i uhodani postupci za rješavanje problema napuštanja imovine i naplate vjerovnika. U slučaju potrebe, vlasti se mogu umiješati i rješavati ova pitanja. Ista bi se pravila trebala primjenjivati i na brodarske tvrtke, ali zbog njihova načina poslovanja, gotovo ih je nemoguće provesti.
Na primjer, vlasnik broda može živjeti u jednoj zemlji, otvoriti tvrtku u drugoj, a brod registrirati pod zastavom treće. Ako ga napusti u luci koja nije podložna globalnoj zaštiti radnih prava pomoraca, imat će prednost slabijeg nadzora i vjerojatno povoljniji pravni ishod.
- Odluka vlasnika koji napuštaju brodove nije nimalo kaotična. U brojnim slučajevima se radi o organiziranim radnjama, oni točno znaju što time dobivaju - upozorava Jan Engel de Boer, viši pravni službenik Međunarodne pomorske organizacije koji se bavi problemom napuštanja brodova.
Pandemija koronavirusa je, očekivano, pogoršala ovaj problem. Pored slučajeva pomoraca koji su, zahvaćeni restrikcijskim mjerama i odlukama uprave, na brodovima ostali i nakon isteka ugovora, Međunarodna organizacija rada (MOR) pri UN-u u 2020. godini zabilježila je više od tisuću pomoraca koji su napušteni zajedno s brodovima. Radi se o duplo većem broju napuštenih članova posade u odnosu na prethodnu godinu.
Procjenjuje se da postoji barem još toliko neprijavljenih slučajeva. MV Rhosus, napušteni brod povezan s eksplozijom u Bejrutu, nikada nije ušao u bazu podataka MOR-a. Mohamed Arrachedi, koordinator Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF, International Transport Workers Federation) zadužen za arapske zemlje i Iran, kazao je da je u 2020. godini intervenirao u 170 slučajeva kako bi pomorcima pomogao da dođu do gotovo šest milijuna dolara neisplaćenih plaća. Ukoliko bi slučajeve brzo riješio, izravnim pregovorima s vlasnikom broda, nije ih niti prijavljivao MOR-u.
Novinar Bloomberga je razgovarao sa Samigom Nabiyevim, kapetanom koji radi za Palmali Shipping, tursku tvrtku u vlasništvu tajkuna Mübariza Mansimova Gurbanoglua.
- U Azerbajdžanu svi znaju za Mansimova i koliko je bogat i slavan. Mislio sam da dolazim raditi u dobru tvrtku, ali ispostavilo se da nije baš tako. Čim sam došao na brod saznao sam da nekim članovima posade mjesecima nisu isplaćene plaće - priča Nabiyev, koji od studenog prošle godine nije dobio plaću, a tijekom 2020. je napušten zajedno s 11 članova posade. Usidreni su u Bejrutu, nedaleko luke u kojoj je u kolovozu eksplodiralo više tona amonijeva nitrata.
Nabiyev do svibnja ove godine, kada je brod ušao u Bejrut, nije ni znao da su napušteni. Tvrtka koja im inače puni gorivo tražila je podmirenje računa od 250 tisuća američkih dolara, no Palmali Shipping je odbio platiti. Kontaktirali su kapetana Nabiyeva i naredili mu da istovari teret, a zatim prestali odgovarati na e-poštu i telefonske pozive. Lokalne vlasti su tanker premjestile na pristanište u luci, a posadi je zabranjeno iskrcavanje.
Do rujna im je ponestalo hrane i vode za piće, a uskoro su potrošili i gorivo koje im je omogućavalo električnu energiju. Apelirali su na vlasti Malte, pod čijom zastavom plove, na luku u Bejrutu i tri osiguravatelja sa sjedištem u Rusiji, no bez uspjeha. Na kraju je ITF poslao tri isporuke vode i hrane, a zatim i gorivo.
- Živimo poput životinja. Svi smo depresivni, svi smo pod stresom i imamo zdravstvenih problema. Neki pričaju da će se ubiti ako duže ostanemo ovdje - kazao je Nabiyev za Bloomberg.
Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, libanonske lučke i pomorske vlasti dopustile su da osam članova posade ode kući, ali inzistirali su da ostali ostanu na brodu. Nisu imali druge opcije nego poslušati, jer luka je ujedno i granica, a pomorci ne mogu ući bez valjanih imigracijskih i putnih isprava. Čak i kada član posade uspije sići s broda, kao prepreka ostaju skupe cijene karata i ograničenje putovanja zbog koronavirusa, pa bez odobrenja i financijske potpore lokalnih vlasti odlazak nije moguć.
Međunarodna organizacija rada prati najmanje pet drugih brodova Palmali Shippinga koji su napušteni u Italiji i Istanbulu. Prema njihovim procjenama, pomorcima ova tvrtka duguje ukupno 1,5 milijuna dolara, a neki plaću nisu vidjeli više od godinu dana.
- Za vlasnike i rukovoditelje brodarskih tvrtki odluka o napuštanju broda, tereta i posade svodi se na osnovnu matematiku. Kad tvrtka duguje više nego što brod i teret vrijede, financijski se više isplati otići - govori Anil Devli, izvršni direktor Indijskog nacionalnog udruženja brodara sa sjedištem u Mumbaju koje s indijskim vlastima surađuje na rješavanju napuštanja indijskih pomoraca koji čine treću najveću populaciju mornara.
- Nova plovila koja koštaju desetke milijuna dolara se ne napuštaju. Ostavljaju se uglavnom brodovi stari najmanje 15 godina, vrijedni do pet milijuna dolara, obično u vlasništvu malih privatnih tvrtki. Ponekad postoji spor oko samog tereta - u brodu se vozi zabranjeni teret i vlasnicima prijete velike novčane kazne, ili su u dugovima, duguju plaće posadi i slično - objašnjava.
Neke luke vlasnicima koji napuštaju brodove taj proces olakšavaju, poput onih na Bliskom istoku, a posebno u Ujedinjenim arapskim emiratima, koji nisu prihvatili i ne provode Konvenciju o radu pomoraca koja štiti njihova prava. U lukama koje agresivnije provode međunarodno pravo, poput Singapura, rjeđe dolazi do napuštanja brodova. Tamo su od 2018. godine napuštena tek tri broda.
Podsjetimo, u kolovozu 2020. godine se u Bejrutu dogodila tragedija koja je pokazala do kakvih posljedica može doći ukoliko se ignorira ova nesavjesna praksa brodara.
Libanonske lučke vlasti su 2013. godine zaplijenile MV Rhosus, brod u vlasništvu ruskog poduzetnika. Lučke pristojbe nisu plaćene, a inspektori su pronašli nedostatke na brodu. Umjesto da plati dugove i popravi plovilo, vlasnik se udaljio, ostavivši kapetana i tri člana posade na brodu 11 mjeseci. Na kraju je kapetan prodao dio preostalog goriva za odvjetnike koji su se izborili za puštanje posade.
Godinu dana kasnije, oko 2.750 tona amonijevog nitrata je izvučeno s MV Rhosusa i uskladišteno u lučkom skladištu, a oronuli brod je ostao na vezu sve dok nije potonuo 2018. godine. Dvije godine kasnije, 4. kolovoza 2020., skladište je zahvatila vatra, a u eksploziji amonijevog nitrata je potpuno uništena luka, poginulo je 200 osoba, a još 6000 je ozlijeđeno.
Grad Bejrut je pretrpio 4,6 milijardi dolara materijalne štete. Prosvjedi i optužbe za korupciju i loše upravljanje doveli su do ostavke libanonske vlade. Početkom prosinca za nebrigu zbog eksplozije optuženi su premijer Hassan Diab i trojica bivših ministara, dok je nekoliko dužnosnika uhićeno. Za vlasnikom broda MV Rhosus i kapetanom je raspisana tjeralica, piše Bloomberg.