StoryEditor
ŽivotOdvojena od obitelji

Poznatu Makedonku ‘posvojio‘ klub s Pujanki. Splićani Katerinu odmah preimenovali u Katu: ‘Ma sva je naša, samo da je još udamo ovdje‘

Piše Silvana Uzinić
1. prosinca 2020. - 12:44
Ante Čizmić/Cropix

Kad je riječ o judu, mogli bismo je slobodno zvati makedonska carica Katerina. Jedina je među natjecateljima iz Makedonije koja je u toj disciplini nastupila na Olimpijskim igrama u povijesti te zemlje, a predstavit ćemo vam je jer je, eto nama sreće, ovaj biser među sportašima još prije šest godina na neki način "posvojio" splitski judo klub s Pujanki.

Katerina Nikoloska se za Olimpijske igre u Rio de Janeiru dijelom i spremala u splitskom klubu koji, kako znamo, drže otac i sinovi Preradović, i danas kod njih radi kao trenerica. Zovu je Kata, doma je Kate, trener ju je zvao Ketrin, a na Fejsbuku je poznata kao Katuška.

- Ma sva je naša, samo da je još udamo ovdje – kaže Slobodan Preradović, inače otac splitskog kluba i zaljubljenik u judo.

image
Duje Klarić/Cropix

Trenutno naša 30-godišnja Makedonka stanuje u neboderu do zgrade Slobodne Dalmacije, ali kao podstanarka je upoznala Mertojak i Mejaše. Inače je proputovala svijet i kao sportašica i kao aktivistkinja. Najviše se, kaže, voli okupati na Kašjunima ili Kašteletu, a gušt joj je i popiti kavu na Rivi ili sjesti na Matejušku i gledati u more.

Kineziološki fakultet završila je u Skoplju. Ova državna prvakinja niz godina i nositeljica crnog pojasa drugi dan, prve judo korake učinila je na strunjačama u rodnom Prilepu, koji je na sat i po vožnje od glavnog grada Republike Sjeverne Makedonije. Sport je odabrala, govori nam, zbog dijagnosticirane skolioze već u prvim razredima osnovne škole, kada zbog toga isprva upisuje korektivnu gimnastiku. Trener joj, međutim, sugerira judo.

- Jaka si, a u judu ćeš imat leđa ravna kao puška – rekao mi je. I tako je počelo.

Pred njom je bio život s puno rada i discpiline, često odvojen od obitelji, te žrtvovanja zbog čega joj, dok o svemu govori, oči lako zasuze.

image
Ante Čizmić/Cropix

- Sportaši su, znate, emotivni ljudi – opravdava nam se dok u prostorijama Kluba na Pujankama razgovaramo s njom. Očito da je uz velika htijenja i trud ostavila srce na strunjači pa nije čudno da su onda i emocije velike. Zasad je, čini se, Katerina smiraj pronašla u splitskom kvartu iz kojega stasavaju judaši europskog glasa poput Karle Prodan i sestara Barbare i Brigite Matić, no iza nje je razdoblje uspona i padova. Završila je i za međunarodnog suca s visokim bodovima, a budući da radi pod makedonskom zastavom, često je zovu na regionalna natjecanja koja traže neutralnost arbitraže.

Ovdje su ljudi suzdržani

Prvi veći uspjeh u judu ostvarila je još u trećem osnovne.
- Bilo je to na turniru u Temerinu u Srbiji, osvojila sam srebrnu medalju, i to me potaknulo da idem dalje – govori Kata, dodaje da su tada počela i putovanja po zemljama iz okruženja. Tako je stekla brojna prijateljstva, zasad jedino baš u Splitu nema veliku ekipu.

- Ovdje su ljudi, za razliku nas Makedonaca, malo suzdržani – primjećuje.

Završila je u Prilepu i srednju kemijsku školu, među ostalim i zato što su se u njoj održavali treninzi. Ljubav prema judu svaki je dan rasla. Izdvajala se u generaciji kao sportašica, ali i kao aktivistkinja. Učlanila se u školsku udrugu financiranu od USAID-a, koja je poticala vještine mladih.

- Organizirala sam radionice, što me u komunikacijskim vještinama obogatilo, naučila sam neke stvari o marketingu i menadžmentu. Imali smo mini kompaniju u našoj školi, naši profesori su sredstvima USAID-a napravili poslovni plan, otvorili smo pekarnicu uz školu, jer smo bili prehrambeno-tehnološki smjer. Učenici su dolazili ranije i radili peciva prije nastave, zatim ih prodavali, a zatim smo na sajmu gdje su bili predstavljeni brojni školski projekti osvojili prvu nagadu.

image
Duje Klarić/Cropix


A bila sam uključena i u nevladinu organizaciju koja je radila na zaštiti okoliša, uz pomoć profesorice biologije nas četvero iz različitih škola radili smo na zaštiti bivola od izumiranja. Cilj nam je bio da donesemo mušku jedinku u selo Debrešte pored Prilepa i da se vrsta održi. Da, nekada je tu bilo bivola. S tim projektom smo kasnije aplicirali na natječaj kompanije Volvo, na koji su se javili sa svih strana svijeta, i primili su nas. Otišli smo u Švedsku, mislim da je to bilo 2008. godine, i ondje osvojili drugo mjesto. Bio je to predivan tjedan... - govori Katerina.

- Uz sve to neprestano sam trenirala judo. Bili smo kasnije u Bakuu u Azerbajdžanu s tim projektom o bivolima, a potom smo preko jedne tuzlanske udruge pozvani i u Keniju. Taj naš projekt s bivolima postao je globalno prepoznat kao green economy projekt. Išli smo u sjedište UN-a u Nairobiju.

Kata je, pomalo i na majčinu sugestiju, upisala Kineziološki fakultet u Skoplju. Nastavlja naporno učiti i trenirati, slijede natjecanja, kampovi, često samoća i odvojenost od obitelji. Kao studentica postavila je za cilj nastup na Olimpijadi.

- Svi su me poznavali s ruksakom, svaki dan sam trenirala, ali često sam i s društvom poslije odlazila na piće – govori nam.

- Uf, kad se sjetim kako je ponekad bilo teško, ta menza, pa nestanak tople vode u domu, učiš, naporno treniraš, teško je bilo – ganuta je Katerina.

Ne voli buru, ali voli ribu

Priznaje da su njezin cilj i stvarnost najčešće bili u raskoraku, klub u Skoplju nije financijski moćan, a bez potpore je sportašu teško uspjeti. Uslijedila su balkanska prvenstva i redom osvaja medalje. Diplomirala je i zatim često ide na prvenstva i kampove gdje je sama sa svojim rezultatima, sama s porazima i uspjesima, sama svoj fizioterapeut, a tako mlada.

Dijelom ju je financirala Svjetska judo federacija, a uvijek dijelom i obitelj. Pružila joj se prilika da jedno vrijeme trenira i u nadaleko poznatom klubu u Celju, upoznala je čuvenog judo trenera Marjana Fabjana, ali on je tražio veliki novac od njezina kluba da bi je spremao za Olimpijadu i tako je to, nakon što je s njima trenirala tri mjeseca, propalo.

image
Duje Klarić/Cropix

Priča sa Splitom počinje na Kupu Jadrana 2014. godine, kada dobiva ponudu od kluba Student da ostane, međutim, ubrzo najbolje uvjete dobiva od obitelji Preradović. Isprva joj smještaj nalaze kod jedne gospođe iz Društva Makedonaca.

- Bila je taman Ultra i u gradu nije bilo nigdje smještaja ni za lijek – govori Kata.

- Ovdje dobivam pozivnicu za kamp u Budimpešti, odakle će se regrutirati sudionici Olimpijskih igara i uspijevam ostvariti san, odnosno otputovati u Rio s Barbarom Matić iz Kluba Pujanke. Nisam osvojila medalju, ali kako kažu, važno je sudjelovati. Čak i to da sam uopće otišla na Olimpijadu dogodilo se uz niz prepreka s obzirom na matični klub iz Skoplja – govori Nikoloska.

Momka nema, imala je vezu s dečkom iz Prilepa koji je, govori nam, nije mogao pratiti na njezinu putu do Olimpijade pa su se razišli. Otada je njezin svijet zaogrnut kimonom i vazda judo i judo. Položila je ispit za magistra kineziologije, diploma joj je u Hrvatskoj nostrificirana i do daljnjega je Splićanka. Prenosi svoja znanja mladim naraštajima.

Ovdje se jedino nije navikla na buru i, kako kaže, zimi joj nedostaje snijeg. Inače, jako voli ribu...

- Hobotnica je nešto što mi u Makedoniji nikad ne jedemo – dodaje. Zadnji put je u Prilepu bila u kolovozu, putovanje autobusom dugo je i naporno, ali doma je doma. I da, kaže da je borbena na majku, a leđa su joj ravna kao puška.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. siječanj 2021 12:04