Prije nekih dva mjeseca kućni nam je telefon počeo pokazivati znakove krepatitisa i smrtnoga hropca koji je jako neprijatno zvučao. Ono, digneš slušalicu, utipkaš broj Kraljice Majke – jer koga bih ja uopće zvala i to s fiksnog telefona? – i pričekaš da se ona javi.
Čim ona digne slušalicu, međutim, odmah krene krčanje, zvrčanje i bubnjanje, kao da mi se mater javlja sa Đerdapa ili, štajaznam, iz nuklearke Krško. Krčko!
Nemoš naprosto trpiti tu buku, a povrh svega, ona svako krčanje u slušalici pripisuje tajnim službama, naivno vjerujući kako bi, pod jedan, nju itko ima razloga prisluškivati, i pod dva, da kad bi je zbilja netko lud i htio prisluškivati, da ne bi to davao na sva zvona, tako da ga čuje i ona polugluva i ja poluluda.
Krčanje se, međutim, nije zaustavilo samo na razgovorima s njom. Dapače, telefon je krčao kao lud i kad su me nazvali iz neke agencije za istraživanje prehrambenih navika pučanstva, koji su me kao htjeli anketirati. Što im uopće nije pošlo za rukom. Tetica s druge strane je samo kazala da će me pokušati dobiti sutra "kad se linija raščisti". Dakuće! Zovi, samo zovi...
Onda je Zakoniti mejlom prijavio kvar našem operateru koji se više ne zove Optima. Onda se operater oglušio na mejl. A telefon je i dalje krčao pa sam dnevne izvještaje o stanju nacije, stanju obitelji i vodostaju Drave kod Terezina Polja dvaput dnevno podnosila materi preko mobitela.
Da ne trošiš više...
Dakako, Kraljica Majka se momentalno zabrinula za troškove jer zvati bilo koga mobitelom znači rasipati novce. Džaba je njoj govoriti da neće kuća propasti, a da pogotovo nju nikakav trošak ne pogađa, ona je razgovore svela na ekspresne dojave.
Dobro sam, pada kiša, posadila sam pome i paprike, mačak je jopet negdje odlutao... Kako su djeca, kako zet? Aj bog, aj bog, bog, da ne trošiš više... Mislim, poluminutni razgovori imaju svojih prednosti, ali ne bih htjela ispasti kćer srca kamenoga koja s materom nema šta pričati nadugo i naširoko pa sad neću navoditi prednosti tih ultrakratkih brifinga. Onda je Zakoniti poslao operateru koji se više ne zove Optima još dvadesetak oštrih mejlova...
Stiže brko...
Kad, prije mjesec dana, zvoni netko na vratima. Tko je sad? Neki barba s brkovima. Da je li tu gospodin Vujević? Nije! Da šta sam mu ja? Ja sam mu sve na svitu, a koji ste vi? Serviser operatera koji se više ne zove Optima! Opa, miki!
Uđite, uđite, ja sva ljubazna, med medeni. Onda mi je on počeo postavljati čudna pitanja koja su sadržavala izraze tipa modem, parica i još neke riječi koje ne znam ni ponoviti. Ja zijam, ali šta ću, uprem mu prstom u milijun žica i kabela ispod radnog stola gdje se, po mome laičkom sudu, nalazi to nešto što on traži.
On sav naprđen jer mora čučnuti, a potom kleknuti te u finalu i zavući se pod stol ispod kojeg, kao i u svakoj normalnoj kući, ima dva prsta prašine jer ja, silom domaćica, usisavačem ne prtljam oko struje. Srećom, u taj čas, eto gospodina Vujevića! A gospodin Vujević znade šta su modem i parica i telekomunikacije.
Kako nema?!
– Nema tu kvara nikakvog – kaže tip s brkovima, a ja momentalno pobjesnim.
– Kako nema? – upitam ga, a njemu na koljenima vise bus paučine i dva pripadajuća pauka. Ali mali su to pauci, ništa dramatično.
– Gospođo – kaže on – kvar nije unutar stana. Nisam rekao da kvara nema...
– Nego nije unutar stana? – blenem ja. – Šta to znači?
– Gospođo – odgovori on još naprđenijim glasom iznerviranog primarijusa. – Znači da je vanka.
– Ma di vanka? – upitam ja, a onaj moj me prostrijeli pogledom u kojem je svašta pisalo na račun moje manjkave tehničke inteligencije. Dakako da sam ignorirala taj pogled. – Di vanka?
Tamo di je kutija
– Vanka – odgovori ovaj moj, također glasom neurokirurga kojeg neki bijedni pacijent meči pitanjima o funkcioniranju mozga i moždane ovojnice. – Vanka! Tamo di je ona kutija iz koje se granaju žice.
– Aaa, pa tako reci – rekoh ja pa se opet okrenem prema brki. – I šta sad? Šta ćete sad?
– Ja? – upita on. – Ja neću ništa! Ja sam tu samo za utvrđivanje eventualnih kvarova unutar stana i za njihovo eventualno otklanjanje. Vanjski kvarovi, eventualni, nisu moj posao.
Zakoniti i ja se samo pogledamo.
– Pa dobro – upita Zakoniti – čija nadležnost su kvarovi izvan stana? Koga trebam zvati, koja je to služba?
– Ne trebate zvati nikoga – kaže primarijus internist. – Ja ću dati nalog drugoj službi pa će oni doći i pogledati vanka.
– Pa zašto vi ne biste pogledali onu kutiju vanka? Mislim, kad ste već tu – upitam ja.
Obični nosači skala
– Gospođo – odgovori naprđeni tip, a u glasu mu zatitra ozbiljna uvrijeđenost – ja sam stručnjak, a oni koji rade vanka, oni su obični nosači skala! Tako da to odmah razjasnimo.
Samo sam mukom zamukla, a bogami ni moj kućni stručnjak za munje, gromove, munjozaštitu i pivca na zeca, ni on nije beknuo. Šta ćeš, ostali smo impresionirani i ponadali se da, ajde, valjda će nosači skala, ekipa za eksterna pitanja, doći makar u idućih deset dana. Međutim ništa, ni pisma, ni razglednice, ni telefonskog poziva. A telefon više niti ne krči, samo je blaženo utihnuo u Gospodinu.
Onda Zakoniti prodimi i zaspe ih mejlovima. Poštovani operateru koji se više ne zove Optima, koji je to način, kakva je to poslovnost, da mene, to jest nas, mene i moju cijenjenu gospođu suprugu, ostavljate bez glasa i tona i bez nade u bolje sutra... I tako dalje.
Nema nam pomoći!
I pazi sad – prije tri dana, dva mjeseca od prve prijave krčanja, stiže njihov mejl. U kojem nas obavještavaju da je, uvidom u izvještaj koji im je podnio njihov ovlašteni serviser, to jest onaj brko, utvrđeno da kvara na vanjskoj telefonskoj liniji – nema.
I da je kvar lociran unutar stana! I da kvar izvolimo sanirati sami jer da su njihova nadležnost samo kvarovi do ulaza u privatni prostor korisnika! Do ulaza! O boktejeba dablitejeba! Nema nam pomoći! Stoga, dragi prijatelji, ne zovite jer, kako god okreneš, birat ćete broj koji se ne koristi... Do daljnjega!