Svaki put kad bi me došao red da budem tzv. noćni urednik, bio je to za mene ozbiljan izvor stresa, frustracije i minsko polje posuto prikrivenim "nagaznim" detonatorima greške. Dvodnevna dežurstva vikendom jednom mjesečno nekako sam i podnosio, ali onda su krenule tjedne, pa dvotjedne večernje smjene do 23 sata, pa i duže. Nisam se žalio, ne volim pokazivati slabost.
No, osim izostanka rutinskih dnevnih kontrolnih točaka u procesu rada, dodatno me "ubijalo" to što jednostavno nisam niti kasnovečernji, a kamoli noćni tip. Automatski se budim oko pet ujutro i nema šanse da ću nastaviti spavati. Popodne teško nadoknađujem san, a ovako bih rijetko kad zaspao prije ponoći. A pet sati sna nije mi dosta.
Čak i kad ne bi bilo većeg posla oko najavljenih ili neočekivanih događaja...