Luka Vugrač (26) iz Čakovca, inženjer u obiteljskoj firmi i na diplomskom stručnom studiju strojarstva, koji je prošle godine nakon dugogodišnje veze uplovio i u bračne vode, otkrio nam je zanimljivu priču o svojem srcu koja je, srećom, sretno završila i omogućila mu da se školuje, zaljubi, ali i da se u slobodno vrijeme bavi i hobijem – starodobnim motociklima i automobilima, koji su mu dugogodišnja strast, i da bude aktivan član u nekoliko savjetodavnih udruga vezanih uz srčane i transplantirane bolesnike.
Već 11 godina živite s transplantiranim srcem. Kako je došlo do toga?
– Već s 13 godina, 2007. godine, počeli su moji srčani problemi, koji nisu rezultat urođene srčane mane, dijagnosticirana mi je dilatativna kardiomiopatija, što je disfunkcija miokarda koja dovodi do zatajivanja srca. Kod mene je vjerojatno do toga došlo nakon akutnog miokarditisa, virusnog.
U tim mojim mladim godinama život mi se promijenio za 180 stupnjeva jer sam se morao prilagoditi novonastaloj situaciji i unatoč problemima pokušati živjeti novi normalan život.
Kad sam imao 16 godina, nakon šest dana inducirane kome i nadljudske borbe za moj život, liječnici u KBC-u "Rebro" spasili su mi život transplantacijom srca. Moje je srce postalo dio mene, nikad ga nisam smatrao tuđim, uvijek sam osjećao da je ono moje. Nekako smo se odmah povezali i razumjeli.
Vjerojatno zahvaljujući mojoj mladosti, sve sam to prošao bez nekih dugoročnih posljedica na moje mentalno zdravlje. Fizički oporavak trajao mi je pola godine, dok je psihički trajao ipak malo dulje.
Život vam je bio ugrožen i hitno vam je trebalo novo srce. Znate li čije ste srce dobili?
– Dobio sam mlado srce nakon što sam završio u induciranoj komi i na uređaju ECHMO, koji je zamijenio funkciju mojeg srca i pluća. Sve skupa nisam dugo bio na listi za transplantaciju, što zavisi od osobe do osobe i stanja u kojem se nalazi.
Ja sam, nažalost, bio kritično loše u tom periodu. Taj je događaj za mene bio strašan, dva i pol mjeseca bolnice, ponovno sam učio hodati, obavljati neke osnovne životne funkcije.
U početku sam bio toliko slab da nisam mogao podići žlicu. Kad sam je nakon dva tjedna uspio podići, ruke su mi se toliko tresle da mi je sve što bih podignuo ispadalo.
Taj osjećaj nemoći bio je najgori, ali ono što te ne ubije, ojača te. Imao sam sreće što su moji roditelji bili svaki dan uz mene u bolnici, što su mi pružali podršku prilikom oporavka.
Kako izgleda vaš prosječan dan, u smislu dnevnog ritma, posla, vježbanja, prehrane?
– Uvijek se volim našaliti na svoju dijagnozu, pogotovo kada razgovaram s prijateljima, koji kažu da nešto ne mogu.
Budim se relativno rano, odradim osam, devet sati u uredu, nakon toga, budući da sam student uz rad, imam predavanja do kasno navečer, a poslije preferiram neku dulju šetnju, sada u zimskim mjesecima.
Ljeti je to bicikl, rad na nekim drugim projektima ili nešto treće, i onda se navečer opuštam uz neki film. Tako dugo dok osjećam da mogu nastaviti ovim tempom, trudit ću se i dalje nastaviti, ali nekad treba znati i reći "stop".
Vjerujem u neki balans između posla, obrazovanja i slobodnog vremena, i pokušavam ga maksimalno optimirati. Nekad mi uspije, nekad odem na spavanje izmoren.
Ne predajete se, štoviše, aktivno se angažirate u pomoći drugima u podizanju svijesti o važnosti brige za zdravlje srca!
– U današnje vrijeme vidimo sve više mladih osoba koje obolijevaju od srčanih problema, i to me zabrinjava i plaši, pogotovo u ovo vrijeme COVID-a. Smatram da ljudi ne slušaju svoje tijelo. I ja živim užurbanim životnim stilom, ali takvim ili još gorim žive mnogi, i u situaciji kad ne znaju što slušati, događaju se problemi.
Zato smatram da bi svi, a prvenstveno mladi, trebali znati kako prepoznati probleme sa srcem, kome se obratiti i konačno shvatiti da se to ne događa samo drugima. I ja sam tako mislio dok nisam doživio na svojoj koži. Stoga slušajte svoje tijelo, ne forsirajte se i brinete se o njemu kao da je to vaš hram. Prvenstveno mislim na zdravu prehranu, kretanje u prirodi i sl.
Koliko je epidemija koronavirusa utjecala na vaš život, kako se čuvate?
– Koronavirus utječe na mene, ali ne zaustavlja me, pažljiv sam. Posljednjih 10 godina nosio sam masku u periodu kad je harala gripa, tako da za mene to nije nešto strano, i vjerujem da većina ljudi koji se bore s nekim bolestima ili imaju slabiji imunitet to znaju i shvaćaju.
Distancirao sam se od većih druženja, ali znam i zašto, a što se tiče cjepiva – ako meni moji liječnici i kardiolozi, kojima vjerujem, kažu da je cjepivo dobro za mene, bit ću prvi na redu za cijepljenje.
Da se razumijemo, ne podržavam sve mjere koje su donesene, s nekima se slažem, s nekima ne. Mislim da bi se imunokompromitirane i starije osobe prije svega trebale same štititi, a ne da se zbog nas zatvara gospodarstvo, jer svi od nečega trebamo živjeti, tako i ja koji spadam u rizičnu skupinu. Trebamo biti na oprezu, trebamo se paziti, ali život ne smije stati.