U potrazi za izgubljenim gradom, u kolovozu svi putevi iz Splita vode – u Bari, koji podsjeća na Split iz osamdesetih godina. Ako se još sjećate, onih davno prohujalih godina dok su u njemu još živjeli ljudi. Ili, ako vam je Bari predaleko, tu je kao siguran zgoditak – Sinj.
Ajmo pričati bez rukavica, bez ograda. Split je grad koji su građani dobrim dijelom izgubili ili prodali. Njime vladaju strani turisti koji po Dioklecijanovu gradu povraćaju i mokre, urlaju – i to do ponoći, po novome, u klubovima, a poslije će nastaviti po ulicama uz fish&chips i alkohol iz trafike. Tematske zabave poput aktualne na Zvončacu privući će Splićane jednu večer na piće, produžit će i u đir po gradu i – vratiti se kući jer im je piće i iće preskupo (čast iznimkama). Split je postao tematski party-park formatiran po mjeri turista. Domaći su se povukli na periferiju, u kvartovske kafiće i trgovačke centre, u vikendice na selo i otoke (sretnici koji nešto posjeduju pa se imaju gdje skloniti od pošasti).
No, Sinj je grad u kojemu (čak i u večernjim izlascima!) prevladavaju domaći ljudi. To je posebice vidljivo oko Alke i Gospe (kolokvijalno), jer tada u Sinj dođu i oni koji iz njega privremeno izbivaju (studiraju ili rade u drugom gradu). Ima i stranaca, stranih turista, ali u Sinju se zna što je red i tko je "glava kuće". Tu se osjećaju ugodno i dobrodošlo ne samo hodočasnici koji će se uskoro doći pokloniti Majci, nego i mladost (pa i oni "bokun zreliji!) željni kaplje noćnog provoda, druženja kad žega mine.
A u Sinju, bogme, puno ugodnije "mine", u večeri ovog "predalkarskog" vikenda temperatura se po zalasku sunca spustila na divnih 28 stupnjeva. Prije nego što su se upalila prva večernja svjetla na gradskoj Pijaci zatječemo jednog velikana, koji je došao kupiti – jaja.
– Čekajte, butiga mi radi do 21 sat, imam još pet minuta. Budite tu – veselo nas "fermaje" Mojmir Čačija, prvi čovjek (umjetnički voditelj) klape Sinj, festivala Gospi Sinjskoj (u Sinju), ali i umjetnički ravnatelj Omiškog festivala klapa.
Eto ga za koji minut s kartonom, duzinom jaja.
– A šta bi vam ja moga reć o noćnim izlascima kad je to za mene davna prošlost? Mogu vam jedino prokomentirat "krvnu sliku" Sinja po pitanju muzike – a to je sve prije negoli "anemično". Imamo naše rokere, M.O.R.T. se nekako najviše profilirao, country bend "Ljuta kuća" je odličan, i drugi su jako dobri. Sluša se u Sinju doduše, eto, i taj neki folk, ali drago mi je da i klape imaju svoju publiku...
I ne samo to, imamo mi i predstavnika talijanske kancone, našeg Josipa Matanovića Matanovu, koji će za nekoliko dana promovirat svoj sedmi (čini mi se) CD talijanskih kancona, u vrtu svoje kuće – vedro će Čačija. Dometnimo da će u tom milozvučnom događaju signoreu Matanovi dati ruke (glasa) i poznata sinjska pjevačica Inga Romac, koja je kao dijete pjevala na dječjem San Remu.
O da, Sinj je i raspjevan grad, zanimljiv u svekolikom smislu!
U šetnji gradom koji već nježno grli ljetni mrak i obavija miris parfema djevojaka u hodu k omiljenoj štaciji za osvježenje i druženje, zatječemo i dva Nepalca. Ram P. Poudel i RN Lamichmane rade u "Konzuma", a Sinj je njihov – eldorado. Grad iz snova.
– Lijepo je ovdje, tu smo par godina. Ljeti se idemo kupat u moru – u Split, a nekad odemo u Zagreb i u Varaždin. Tamo imamo prijatelje. Ne izlazimo noću puno jer radimo, ali lijepo je prošetati u Sinju. Nikad problem! – veselo će mladići iz Nepala.
Stana Jeličić Purko (42) i Ivana Poleš (30) rade u drugom trgovačkom lancu, jedna je poslovotkinja, druga trgovkinja, ali kad odu zajedno na piće, hijerarhije nema, ravnopravne su!
– Nema do Sinja, koji Split! Nima Splita do Sinja, vas su okupirali turisti i divljaluk, Splićani sve više izlaze ovde, vikendom se iđe u Sinj! Ovde se fešta lipše i dostojanstvenije, Gospa pazi na to – namiguju cure u "after-work" izlasku. Noć je još mlada...
No, zato već zreli i prekaljeni momci na štaciji u parkiću – neki su zagazili i u sedamdesete – guštaju preko puta lunaparka na klupi: Ivica Vidić Lila, Luka Bilokapić i Dragan Džapić. Sve znaju, od cijena do turizma i baluna.
– Split je brezobrazan, na Bačvicama pivo po osam eura – a u Sinju, u centru grada, nema priko tri, ajd, možda četir‘! Apartman za troje, vrhunski, mo‘š nać za 70 eura. Espresso je euro i 20, s mlikon euro i 60. U Vučkovića, tamo di je dječja Sinjska alka, ista je cijena za kavu s mlikon i bez: euro. Kap mlika tamo ne naplaćuju, svaka in čast – informiraju nas Lila, Luka i Dragan.
– Prije je Split bijo top topova, ali sad je bolje u Solinu! A pogotovo u Sinju; nisu Splićani ludi šta ovde kupuju stanove – poručuju.
Ima Sinj i svoju gothic-metal-scenu, o da! Jednu predstavnicu po imidžu vidimo izdaleka: ona je mlada Roberta Lovrić (18), brucošica prve godine Likovne kulture pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. Voli nadrealizam i Salvadora Dalija, gothic-bendove, metal, tvrdi rock. Voli i tople sendviče s piletinom; upravo je jedan čekala ispred uglednog sinjskog fast-fooda. Usput rečeno, ima ih puno, hrana miriše u Sinju posvuda, ne samo ženski parfemi.
– Za mene je izlazak večeras zaključen; brat mi je sam kući pa se vraćam, da mu ne bude dosadno. Podijelit ćemo ovu dobru porciju – osmjehuje se simpatična sinjska darkerica (gotičarka).
– Imamo dobre bendove, metal, a najdraži mi je "Embrio" – otkriva.
Lunapark unosi dodatnu živost u već živahni centar Sinja. Susrećemo Matu Kovačevića (46), iz Dicma je, u lunaparkovskom điru.
– Sinj je centar svita, u Dalmaciji broj jedan! U njega o Gospi hodočasti priko 300 iljada ljudi – zna se po hostijama. Puno je lipše ovde izać, ljudi su jednostavni, nema puno šminke, glume. I piće je jeftinije, nema ni divljanja – samo zabava. Tu se sliju Hrvace, Trilj, Dicmo, Vučipolje, Dabar, Ruda, Gljev... I Split – veli.
Ipak, nije sve bajno.
– Ljude je euro uništio. Nije nam to tribalo; narod bi bija gladan, puno njih, da nemaju svoj vrtal, kumpir, kapulu, kokoš. Pogotovo penzioneri. Nije dobro, ali to se liti nekako manje primijeti – mračno zaključuje.
Ostavljamo Matu pod varljivim svjetlima lunaparka, idemo preko živahne "bašte" hotela "Alkar" prema ulici punoj kafića. Iz jednoga dopiru zvuci dueta "Magic Wish", puno je mladosti (a i starijih), za stolom u sokiću i dobrom društvu gušta i gradonačelnik Miro Bulj. Ljudi mu se javljaju u prolazu, a on je na čeki jer mora uskoro podijeliti nagrade na košarkaškom turniru, koji se također upravo odvija u Sinju! Kad nas vidi, skoči, drago mu je.
U polušali ga pitamo hoće li kasnije otići na koncert srpske folk-pjevačice Dare Bubamare u klub "Picadilly".
– Vid‘ ‘vako, seko: ja san čovik od roka. Bijo sam tjelohranitelj "Azri", Džoniju Štuliću, Jurici Pađenu, svima njima. "Azra", rok – to je moja muzika, moja mladost i ljubav.
Da se razumimo, nisam čovik od zabrana, pa eto, nek svira i ta Šara-Bara-Bubamara, nema veze šta je iz uvoza, i Rambo Amadeus je bijo; to mi se već puno više sviđa. Bare, S.A.R.S., "Pipsi"... Sve jedno bolje od drugog. I "Kolonija" će nam svirat. Mi držimo do muzike, zabave, programa. Imali smo metal-fest "Nebesa", beer-fest, bit će i odlični koncerti duhovne glazbe... Čudo toga sad, u kolovozu! – zadovoljno najavljuje Bulj.
Šećemo s njim duž ulice, ljudi ga pozdravljaju, on ih pita za zdravlje. Čini se da mu je stvarno stalo do ljudi; ima i toga.
– Ja san vako svaku večer. Uvik među ljudima, uvik s njima – potvrđuje.
Zbog ljudi je, kaže (ma koliko to ironično zvučalo), ukinuo i mjere opreza prije koju godinu nametnute im, smatra, zbog korone.
– Vid sad, korona opet svugdi, i šta sad? Ništa – zaključuje.
Ukazujemo mu na činjenicu da je razornost virusa oslabjela zahvaljujući procijepljenosti.
– Dobili smo miljon kazni, nije me briga; znam šta radim. Sinj je u koroni bijo slobodan grad, slobodan je i sad. Splićani, dođite u Sinj, ovde klubovi rade bez ograničenja, a cijene su primjerene, nisu podivljale. Dobrodošli ste – poručuje Splićanima prvi čovjek Sinja.
