Iznad Arene, baš tijekom 69. Pulskog filmskog festivala, snimljena je zadnja klapa "Šlagera" Nevija Marasovića s redateljevim kućnim glumcem Jankom Popovićem Volarićem i Zlatnom arenom ovjenčanom Lanom Barić u glavnim ulogama. Završnu scenu šestog Marasovićevog filma poviše amfiteatra je snimio direktor fotografije Radoslav Jovanov Gonzo, i to par dana nakon premijere svog dugometražnog redateljskog prvijenca "Punim plućima".
Premreženost festivala, Arene i filma s vizurama Pule bila je metafilmski višestruka. Dvije godine kasnije, "Šlager" je imao premijeru na 71. Pulskom filmskom festivalu, ali začudo ne u amfiteatru da ljudi nakon izlaska s filma mogu proći pored lokacije gdje se snimao, već u INK-u, tj. Istarskom narodnom kazalištu. Znatno svečaniji tretman "Šlager" je dobio na 22. Zagreb Film Festivalu, s projekcijom u "Cinestaru".
Pa opet, minimalističkom "Šlageru" nekako više odgovara intimniji prostor INK-a od velebne Arene. Posrijedi je intimna ljubavna priča nastala u oskudnim produkcijskim uvjetima i na svedenim lokacijama (interijeri i eksterijeri hotela na Bledskom jezeru, plus završnica pokraj pulske Arene), s ekipom reduciranom na samo dvoje glumaca.
Zanimljivo, upravo se u INK-u 2013. premijerno prikazao "Prije ponoći", treći dio ljubavne trilogije Richarda Linklatera s Ethanom Hawkeom i Julie Delpy ("Prije svitanja", "Prije sumraka"). Filmu "Before Midnight" i toj trilogiji "Šlager" dođe kao nekakav "post scriptum" na hrvatski način, posebice što su Popović Volarić i Barić supotpisani kao scenaristi s Marasovićem, baš kao Hawke i Delpy s Linklaterom.
Takvom tipu nezavisnjaka "Šlager" odgovara, kao i "Lost In Translation" i "Past Lives", općenito američkim "indie" romansama o (ne)ostvarenim ljubavima, pretežno fokusiranim na glumačku interaku svojevrsni je namig Billu Murrayju u "Lost In Translation"), kao i nekim drugim klasicima poput "Diplomca" (odlična, Zlatnom arenom nagrađena glazba braće Alena i Nenada Sinkauza doziva akustične balade Simona i Garfunkela).
Sve njih Marasović stavlja u "meta" okvir i sa "Šlagerom" fino nadopunjuje svoj metafilmski biserčić "Vis-a-Vis" toliko da djeluju kao parnjaci, filmovi blizanci. U ponajboljem Marasovićevom filmu "Vis-a-vis" pratili smo redatelja i glavnog glumca kako odlaze na izolirano mjesto (otok Vis) raditi na scenariju i tamo se suočavaju sa samima sobom, dok se zbilja i fikciju počinju isprepletati.
Sada u dostojnom nasljedniku tog filma imamo redatelja Niku i njegovu bivšu djevojku Saru koji prolaze scenarij njegovog novog projekta također daleko od urbane vreve, na Bledskom jezeru. Scenarij je utemeljen na odnosu dvoje ljudi, ustvari njima dvoma, njihovoj nekadašnjoj ljubavnoj vezi, kao "nešto što bi trebalo bit iskreno, nešto o nama".
"Pročitaj scenarij i dođi na Bled", Niko je poručio Sari poslavši joj e-mail i kasnije sumirao "film je o nama, glupo je da ga ja sam radim". Sara je Niki pomagala s prvim filmom nazvanim "Šlager" i on se želi vratiti tom izričaju nakon nekoliko "neiskrenih" i "fejk" projekata te premostiti kreativnu krizu.
"Zašto Bled?", pita Sara. "Ti si uvijek govorila da hoćeš na Bled", odgovara Niko i u njegovom odgovoru je jasno da će njih dvoje otvarati nezaliječene rane prošlosti i preispitivati sebe, svoju neraskidivu povezanost, život kao takav, svjesni da se još uvijek vole, ali i da ne mogu o(p)stati zajedno.
S univerzalno postavljenom situacijom i likovima lako se identificirati svakome tko je bio u dugoj vezi i imao onu jednu "što bi bilo kad bi bilo" osobu. Faktor identifikacije je visok i za glumce s obzirom da su njihovi likovi iz filmaških krugova. Zato su glumačke partije posebno autentične, s tek rijetkim otkliznućima u povišenu glumu. Osjeća se (još više) da je ovo i za Marasovića preispitujuć, osoban i pomirujuć (meta) film. "Šlager" potvrđuje Marasovića kao našeg najkompletnijeg i najplodnijeg nezavisnog filmaša.