Redatelj i scenarist Toni Volarić, kojega poznajemo kao vrsnog autora dokumentarnih serijala koje smo gledali na HTV-u, poput "Zauvijek skladatelj“, "Zauvijek autor“, "A Porina dobiva“, a i sad "Hrvatskih 1000“ stao je pred radijski mikrofon kao sugovornik i u iskrenom životnom razgovoru o sebi otkrio mnoge neočekivane stvari.
"Čovjek koji je snimio 42 dokumentarna filma. Priče o ljudima za koje je evo definitivno znamo, ali puno toga nismo uspjeli saznati prije. Čovjek koji je pričao priče o drugima i moram priznati da sam neobično sretan da sam ga uspio nagovoriti da mi dođe i bude gost da konačno ispričamo priču i o njemu" - riječi su kojima ga je najavio Slavko Nedić, voditelj emisije "Ljudi iz sjene" na HKR-u.
"Razlog što sam dvojio prvi put ovako govoriti u radijskoj emisiji je i ovaj problem koji imam s govorom. Nadam se da će me ljudi razumijeti, jer ću se truditi govoriti što bolje mogu..." - ustvrdio je Volarić.
Voditelj je pojasnio da Toni Volarić boluje od Parkinsonove bolesti, što je bio razlog zašto ga dugo nagovarao da ipak dođe, "jer vjeruje da ova priča može biti motivirajuća mnogima koji imaju slične zdravstvene probleme".
"Dakle, čovjek koji ima Parkinsona snimio je 42 filma" - naglasio je radijski voditelj.
Krećem od samih početaka. Rođen si u Dubravi, odrastao u relativnom siromaštvu, živjeli ste, koliko vas, u 15 kvadrata?
"Otac, mama, dvije sestre i ja u sobi na katu obiteljske kuće moje bake. Moje sestre ne vole da o tome govorim. Međutim ja od toga ne bježim, jer je to sastavni dio nečijeg života i odredi te u većoj ili manjoj mjeri. Zašto to ne spominjati? Ja ne tražim da ljudi pomisle: ‘Joj jadan Toni kako je teško živio‘, nego želim motivirati ljude koji imaju ili su imali sličnu situaciju. Da ti slabije materijalne okolnosti ne budu stigma nego motiv. U tim smo okolnostima jednostavno rođeni, nismo za njih krivi i to nas ne smije spriječiti da budemo ambiciozni i hrabri.“
Voditelj je ispričao kako se Toni Volarić u djetinjstvu bavio glumom, te glumio u sve 24 epizode dječje serije "Zlatna nit“, kao i u seriji "Plavi kaputić“. Potom upisuje glazbenu školu, seli u veći stan i rog postaje glavni instrument.
"Preselili smo u najstroži centar grada, a okolnosti u kojima se to dogodilo bolje je ne spominjati. U svakom slučaju, promijenio sam školu, svo troje smo se upisaliu muzičku školu ‘Vatroslava Lisinskog‘, ja sam svirao rog, starija sestra koja danas živi u Londonu svirala je klavir, a mlađa, koja je kasnije diplomirala teologiju, violinu.“
Tvoj je životni put prepun teškog penjanja i uspona do, neću reći padanja, nego kretanja ispočetka. Tri godine si studirao veterinu, u međuvremenu pjevao u crkvenim zborovima i rodila se ideja da bi mogao upisati i studij solo pjevanja. Došao si na audiciju kod primadone Ljiljane Molnar Talajić?
Toni Volarić: Pjevao sam po zborovima i moram spomenuti pokojnog profesora Vinka Glasnovića koji je dirigirao i u zboru Svetog Franje i kod Svetog Marka. Jedanput mi je rekao da stanem ispred zbora i pjevam solo dionice. Neki su stariji članovi, sjećam se, bili pomalo i ljubomorni. Pjevao sam solo sve češće, da bi profesor Glasnović jednog dana rekao da me vodi kod gospođe Talajić, a kad sam čuo to ime i prezime, ukočio sam se od straha.
Znamo da je ona bila jedna od najvećih, ako ne i najveća i najuspješnija naša primadona, uz dužno poštovanje ostalima. Došao sam kod nje u sobu koja je imala isto tako 10 kvadrata i pitala me da čuje šta se pripremio. Ja otpjevam. Kad sam završio rekla je: ‘Slušaj ti Volariću. Ostaješ.‘ Dakle, bio sam zatečen i nisam mogao vjerovati da mi se dogodilo da sam, iako je još slijedio prijemni, upravo primljen na Muzičku akademiju, odjel solo pjevanje“.
Umjesto da postaneš solo pjevač, ti krećeš opet ispočetka. Kucaš na vrata HRT-a i 1998. godine postaješ dio ekipe emisije "Dobro jutro Hrvatska". No, onda postaješ i novinar BBC-ja?
Toni Volarić: Objavljen je natječaj za Hrvatsku redakciju BBC World servicea. Bio sam uvjeren da nemam nikakve šanse, naravno, ja to uvijek mislim, ali hvala Bogu imam sestru koja živi u Londonu i ima drugačiji mentalni sklop. Rekla mi je da se javim, ali javilo se i još 300 ljudi, od kojih neke tadašnje novinarske zvijezde. Ne želim spominjati imena iz emisija tipa "Glamour“ itd. Od 300 ljudi, nakon pet krugova zahtjevne audicije, nas smo trojica dobili poziv u angažman. Dobio sam posao na BBC-ju i to stalni radni odnos za tada solidnu plaću, proputovao svijeta i izvještavao s nekih važnih događaja.
Realno gledajući, svatko normalan bi ostao tamo. Međutim, 2011. godine ti se vraćaš za direktora programa tada pokrenute glazbene televizije CMC?
Toni Volarić: Moram reći da sam godinama radio za BBC i bio vanjski suradnik na HRT-u paralelno, snimivši više od tisuću reportaža. Međutim, tadašnje je vodstvo kuće odlučilo da idem s 400 ljudi koji su bili vanjski suradnici. Samo su nam rekli da nam iskaznice vrijede taj dan do 16 sati. Dakle, hvala i doviđenja. Ne želim reći tko je radio ‘popis za odstrel‘ da ljudima, a i gospodinu, ne kvarim dan“. Što se prelaska na mjesto glavnog urednika CMC-ja tiče, moram zahvaliti ‘bratu‘ iz Dubrave, Jasenku Houri. Pili smo kavu i vidio je da sam zabrinut i u depresiji jer nemam posao.
Rekao mi je da na CMC-ju traže novinare, prije nego će postati nacionalna glazbena televizija. Kad sam Želimiru Babogredcu predao CV, rekao mi je da ne mogu biti običan novinar i tražio da mu za nekoliko dana donesem prijedlog ustroja i načina funkcioniranja, imena i termine emitiranja emisija buduće nacionalne glazbene televizije. Napravio sam to i primljen sam na mjesto urednika programa CMC-ja. Dan danas sam jako zahvalan Jaji što mi je pomogao. Bilo mi je to važno iskustvo, upoznao sam ljude, stotine glazbenika“.
Godine 2014. otvara se u novo poglavlje. Postaješ scenarist i redatelj dokumentarnih serijala o hrvatskim glazbenicima?
Toni Volarić: Dok sam bio na CMC-ju, napravio sam portrete 50-ak glazbenika. To je tada gledano i ljudi su me primijetili. A i ja sam shvatio da mi je Bog dao dar intervjuiranja. I to takav da bi mi se sugovornici nerijetko rasplakali i dolazilo bi do neuobičajeno emotivnih trenutaka. Naime, intervju je gledanje u oči i slušanje i postavljanje pravih pitanja u pravom trenutku. Intervju sam učio na BBC-ju, ali mislim da mi je i Bog ipak tu dao poseban talent. Zato sam odlučio krenuti u snimanja pod svojim imenom, sa svojom malom ekipom, pa što bude. Jer biti na tržištu nije jednostavno. Pogotovo ovakvom koje nije baš potpuno pravedno i ne dobivaju poslove uvijek najbolji i najkvalitetniji.
I taj osjećaj neizvjesnosti te zapravo motivira, barem tipa kao što sam ja. Mogu zahvaliti Hrvatskom društvu skladatelja koje mi je povjerilo izradu dokumentaraca serijala "Zauvijek skladatelj“ o 12 autorskih imena. Tu su na prvom popisu bili, između ostalih, Rajko Dujmić, Đelo Jusić, Alfi Kabiljo... Gledanost je bila solidna, HDS je bio zadovoljan, HRT također i tako je počelo da me se nekako počinje vezati uz televizijski biografski dokumentarni film. Međutim, nisam se pojavljivao niti u jednom svom dokumentarcu.
Nikad se nisam snimio u kadru u niti jednom od 42 filma, što je možda moja pogreška, jer sam se trebao promovirati se kao neki kolege. Ne volim staviti svoje lice u ekran i mislim da pozornost u priči treba dati osobi o kojoj je film."
Ti si, ustvari, uspio napraviti nešto vrlo posebno i osobno. I prije tebe ljudi su snimali dokumentarne filmove o poznatim pjevačima. Međutim, tvoj pristup koji je vješta kombinacija prezentiranja onoga što svi znaju, a posebice onoga što još ljudi ne znaju, a ni jedna emisija iz serijala nije tračerska.
Toni Volarić: Uvijek ističem da je temelj svakog filma bogata biografija čovjeka o kojemu govorimo. Dakle, on je dao scenarij svojim životom, on je ispisao scenarij. Ja samo ne smijem pogriješiti. Recimo, ne bih se tako jednostavno primio priče o Oliveru, pa sam se, prije velikog posla, vratio u Dubravu. Među moje ptice i cvijeće, na moje ulice, kao na neku vrst priprema za "rat“. Jer, ipak se nađete u situaciji da znate da će većina kritizirati, jer svatko od nas ima svoj dojam o Oliveru i pjesmama koje je izveo i sad ovaj neki čovjek nudi u dokumentarcu svoje viđenje.
Ja nemam gotovo nigdje u filmovima spikera koji te čitanjem teksta vodi kroz film. Vode nas uglavnom sugovornici koji se logično nadovezuju jedan na drugoga, tako da je priča jasna i teče kao potok. Ne može nitko objasniti recept za postavljanje dobrih pitanja. Ali postoji nešto, neka Božja ruka, neki talent, svakome Bog da nešto. Meni je dao talent da složim priču koja teče, ima promjenu ritma, koja ispriča ono što je važno o svakoj od tih velikih osoba. Recimo dvije su ključne stvari. Moje i oči mog sugovornika.
Sjednem s Vesnom Dragojević u Splitu na kavu i ona mora vjerovati mojim očima, iako me nikada u životu nije vidjela. Ja joj se ne moram sviđati. Ne moram biti nečiji tip, metaforički govoreći. Ali mora vjerovati mojim očima, da želim dobro. Da neću podilaziti, da neću napraviti nešto umjetno ni patetično. Nego da ću osjetiti i prikazati njezinog supruga i našeg Olivera, onakvim kakav je stvarno bio. To je ključ. Ona određuje sugovornike koji će biti u filmu koji su najrelevantniji. Ti sugovornici opet moraju vjerovati mojim očima da mislim dobro i da nešto znam i da nisam jedan od onih koji će ih, kao mnogi, pitati gdje su bili na skijanju i gdje izlaze. Nego će brzo shvatiti da imamo određenu temu u koju ulazimo duboko iz nekog razloga. Kako je moguće da mi Meri Cetinić priča o tome da je Oliver kao mali htio biti mesar? I to zato što je kao dijete bio gladan mesa. Zašto to ispričaju baš meni, ne znam. Nedavno me novinarka ‘Slobodne Dalmacije‘ pitala kako želim da me pamte. Rekao sam da nitko neće pamtiti mene. Pamtit će te priče jer će ih rado gledati.“
Serijal koji je zanimljiv, možda čak i malo hrabar potez, je "Hrvatskih 1000“. Tu je stvarno lista vrlo vrlo zanimljivih imena, od Stjepana Radića, Franje Tuđmana, bana Jelačića, Dražena Petrovića, do, evo, Jurice Pađena, uistinu vrlo vrlo raznolika ekipa. Dakle odabir je ako se ne varam ne isključuju tvoji. Naime, u serijalima ‘Zauvijek autor‘ i ‘Zauvijek skladatelj‘ Hrvatsko društvo skladatelja biralo je o kome ćeš raditi emisije. Naravno na svoj način, ali ovo je sad isključivo tvoje osobno viđenje priče i imena koji će se na popisu naći?
Toni Volarić: E, to su ljudi koji su na neki način ostavili trag na hrvatskom političkom, sportskom, kulturnom, gospodarskom i svakom drugom tkivu. Zahvalan sam Ani Milić, urednici Mozaičnog programa HRT-a, koja se jako zauzela za moju ideju, osigurala logistiku i realizaciju. Ona je naravno dobila odobrenje za realizaciju od vodstva kuće.
A ideja počiva na nekoj premisi koja se često demantira kako ljudi, posebno mladi, ne žele pratiti cjelovečernji televizijski format. I koji sve što mogu čitati je "one klik away“. Nemaju strpljenja gledati 52-minutne priče o nekome, nego žele skraćeni i informacijama nabijen, dinamičan sadržaj. Eto to je neka ideja. I ogromna prilika da napokon definiramo ljude važne za hrvatsku povijest. Čini mi se da smo na dobrom tragu i da je to obogatilo koncept emisije i cijelog HRT-a, a usuđujem se tako malo umišljati da se to dogodilo.“
Za svoj rad si dobio puno i priznanja. Što ti ona, ustvari, znače?
Toni Volarić: Neki filmovi se pojave na raznim festivalima koji su vrlo bitni u ovom poslu. Neke hvale i po novinama, neki su citirani, neki slavljeni, drugi nominirani itd. Meni to znači kao priznanje. Međutim, najviše mi znači kada me netko nazove poslije filma ili pošalje poruku. Recimo, kao nakon priče o Vici Vukovu koji je 18 godina imao zabranu postojanja. Na pravdi Boga. Njegove pjesme nisu smjele postojati, nije ih se smjelo izvoditi u medijima, on nije smio nastupati.
Čovjek ostane u Parizu i ne plače nad sobom, nego magistrira. Doma peče kolače, sam ih fotka i objavi kuharicu kolača u vrijeme kada nije smio postojati kao najpopularniji pjevač svih vremena, u čak u bivšoj državi. Ili Dino Dvornik, znamo bio je ovisnik. Ali ostavio je ozbiljan trag. Zašto ne priznate čovjeku ono u čemu je dobar? Treba čestitati na djelu, a ono s čim on ima problema u svom privatnom životu je privatno.
Prošao si razvod, djeca su tu, nakon toga dolazi Parkinson. Puno je toga na leđima.
Toni Volarić: Ne treba me žaliti, hvala Bogu, dobio sam, dao mi je talent koji sam uspio materijalizirati, ostaviti za budućnost. Odao sam poštovanje velikim ljudima. Živim u Dubravi sa psom iz Dumovca. Uzgajam mali vrt, imam dva sina, hvala Bogu, živa i zdrava. Davida i Vitu, 19 i 15 godina.
Za ovo što me pogodilo saznao sam u veljači i želim poručiti svim ljudima koji se suoče s takvom ili sličnom dijagnozom, a sve ih je više svaki dan, dakle nisi više netaknut‘, načet si. Jesam, pa što? Imam terapiju, radim kao i dosad, snimam, pišem. Ne treba nikada gubiti vjeru. Nikada nemoj misliti da te tvoj anđeo ostavio. Taj ne ostavlja.
Gdje je vjera u životu Tonija Volarića?
Toni Volarić: Ja mislim da bi bilo nemoguće, bez ikakve patetike, bez podilaženja slušateljima Hrvatskog katoličkog radija, mislim da je nemoguće gledati na život kao nešto što si ti stvorio, jer nisi. Mislim da je nemoguće ne pretpostaviti da netko upravlja tvojim životom, više ili manje. Mislim da je nemoguće živjeti bez duhovne dimenzije života. Dobio si talente, na tebi je sada što ćeš s tim. Mislim čak da si dužan pokušati iskoristiti talente.