Nitko u svijetu umjetnosti ne zna gdje se nalazi najskuplja slika na svijetu – Salvator Mundi (Spasitelj svijeta) pripisana Leonardu Da Vinciju, za koju se sumnja da uopće nosi slikarov autorski potpis iako je Christie’s na aukciji 2017., preko posrednika, prepustio u ruke kontroverznog prijestolonasljednika Saudijske Arabije princa Muhameda bin Salmana, kao posljednje djelo renesansnog majstora, i to za rekordnih 450 milijuna dolara.
Salvator Mundi je, pretpostavlja se, po njegovu naređenju, skriven negdje u Saudijskoj Arabiji, iako to nitko iz svijeta umjetnosti ne može službeno potvrditi, piše BBC. Većina poznavatelja umjetnosti slaže se kako se slika najvjerojatnije krije negdje na Bliskom istoku, a neki spekuliraju i kako je pohranjena u bescarinskoj zoni u Ženevi ili čak na prinčevoj jahti vrijednoj pola milijarde dolara.
Iako je slika Spasitelja svijeta svijeta službeno prodana kao posljednje Da Vincijevo djelo mnogi stručnjaci još su uoči aukcije u Londonu posumnjali kako ima više od tek nekoliko poteza četkicom starog majstora, a njihova skepsa u međuvremenu je samo rasla potpirujući priču o slavnoj slici obavijenoj brojnim tajanstvenim slojevima. Beskrajno fascinantna saga o Salvator Mundiju sada je ispričana u dva nova dokumentarca - “Izgubljeni Leonardo” i “Spasitelj na prodaji: Da Vinijevo izgubljeno remek-djelo?”, dostojnih drame i neizvjesnost jedne detektivske priče.
Pojavili su se poslije zapažene knjige "Posljednji Leonardo” povjesničara umjetnosti i pisca Bena Lewisa, objavljene 2019. godine, te desetina raznih novinskih članaka. Slika, za koju se pretpostavlja da datira iz razdoblja oko 1500. godine, bila je izgubljena više od dva stoljeća, oštećena i loše restaurirana, prodana i preprodana kao manje važno djelo, koje je vjerojatno naslikao neki Leonardov učenik. No, Salvator Mundi u međuvremenu je postao simbol agresivne mješavine novca, moći i geopolitičkih igara koje definiraju današnji svijet slikarstva.
"Kad smo izabrali naslov", izjavio je za BBC Kulturu Andreas Dalsgard, producent i scenarist “Izgubljenog Leonarda”, “inspiracija je dijelom bila činjenica da je slika u ovom trenutku izgubljena i da je izgubljena istina, ali je inspiriran i filmovima poput serijala o Indiana Jonesu, koji su puni riznica i lova na blago."
Putovanje Salvator Mundija, kojega je možda naslikao Leonardo, do slave započelo je kad se slika pojavila u opskurnoj aukcijskoj kući u New Orleansu 2005. godine, a kupila su je dva njujorška trgovca za skromnih 1.175 dolara.
Donijeli su je Dianni Modestini, izuzetno cijenjenoj restauratorici slika, koja je uklonila desetljeća prljavštine i naknadno nanesene slojeve boje, i bila prva koja je pomislila kako je možda u pitanju Leonardo. Provela je godine restaurirajući sliku i strastveno brani njenu autentičnost preciznim detaljima, ali mnogi stručnjaci smatraju da je drastično pretjerala s restauracijom.
Tako u filmu, povjesničar umjetnosti Frank Zöllner, potpisnik opsežnog kataloga Leonardovih slika, cinično naziva Salvator Mundi "remek-djelom Dianne Modestini", koja ga je "učinila leonardovskijim od samog Leonarda".
Većina današnjih stručnjaka slaže se kako su sliku vjeroatno naslikali asistenti u Leonardovoj radionici, gde je on dodao neke završne finese - što je bila uobičajena praksa u to vrijeme. Ali neizvjesnost je ključna za privlačnost svake verzije ove priče, kao što je to Lewis rekao za BBC Kulturu: "Nitko ne zna je li slika Leonardova, tako i vi možete igrati tu igru i imati vlastiti Da Vincijev kod na Salvator Mundiju."
I sama kvaliteta slike izaziva podjele - američki kritičar Jerry Saltz tvrdi u "Izgubljenom Leonardu” kako to "čak nije ni dobra slika", a kamoli velika Leonardova slika, dok istinski poklonici slavnog slikara padaju u trans govoreći kako je pogled uživo na nju transcendenalno iskustvo.
No, neki od komentara koji najviše otvaraju oči u oba filma čak se ni ne referiraju na slikarstvo. Tako u “Izgubljenom Leonardu”, Evan Beard, direktor jedne američke banke koji se bavi slikama kao investicijom, govori o čestim motivima kupaca i njihovu korištenju umjetničkih djela kao zaloga za druge financijske manevre.
Film "Izgubljeni Leonardo” ne zauzima nikakav stav po pitanju autorstva slike, ali šalje nedvosmislenu poruku kako muzeji, dileri i potencijalni kupci mogu, uz nemjerljiv prestiž, zaraditi milijune ukoliko odluče vjerovati da je u pitanju autentična Leonardova slika.
Do velike prekretnice u priči oko Salvator Mundija došlo je kad je slika, uz niz kontroverzi, izložena kao autentično Leonardovo djelo na izložbi 2011. u Nacionalnoj galeriji u Londonu. U oba dokumentarca njezin kustos Luke Syson stoji iza te svoje odluke, ali brojni stručnjaci smatraju kako je preuranio sa zaključkom.
Bilo kako bilo, izložba je dala sve do sebe kako bi potvrdila to neizvjesno autorstvo, a onda su, dvije godine kasnije, u igru ušli neki živopisni likovi.
Yves Bouvier, švicarski trgovac umjetninama, kupio je sliku od njujorških trgovaca za 83 milijuna dolara, navodno za svog klijenta, ruskog oligarha Dmitrija Ribolovljeva, iako Bouvier to poriče. Ipak, zna se kako je prodao ruskom tajnu u roku od samo dva dana za 127,5 milijuna dolara.
U "Izgubljenom Leonardu” Bouvier uz osmijeh govori kako su njegovi potezi uobičajeni poslovni koraci:"Kupite po nižoj cijeni, prodate po višoj." Inače, švicarske vlasti su pokrenule istragu protiv njega zbog varanja Ribolovljeva za nekoliko umjetničkih djela, ali su ove godine zaključile slučaj ne podigavši optužnicu protiv njega.
Salvator Mundi je nakon toga brzo našla put do Christie’sa. Sama aukcija bila je visoko režirana predstava, počevši od reklamnog videa u kojemu se ne vidi sama slika već jedino reakcije promatrača - većina njih su bili obični ljudi, ali jedan od njih bio je glumac Leonardo di Caprio - koji gledaju u sliku s obožavanjem kao da osobno vide Isusa Krista.
Kupac je bio anoniman, ali je New York Times brzo otkrio kako je kupovina obavljena u ime Bin Salmana, što je otkriće koje je sliku katapultiralo u geopolitičke sfere. U to je, naime, vrijeme Bin Salaman pokušavao popraviti imidž Saudijske Arabije popustivši neka ograničenja.
Većina aktera iz svijeta umjetnosti tada je pretpostavljala kako će Salvator Mundi postati centralni dio kolekcije novog muzeja ili neke likovne galerije na Bliskom istoku, ali slika od prodaje nije viđena u javnosti.
U pariškom Louvre muzeju željeli su je 2019. uključiti u svoju veličanstvenu izložbu povodom 500. godišnjice Leonarda. Bin Salman čak je osobno posjetio francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Parizu dok je posudba slike bila neizvjesna.
Zanimljivo je da je još tijekom novinarske posjete izložbi, prije službenog otvaranja, na zidu bio predviđen prazan prostor rezerviran za sliku Salvator Mundi, ali ona nikada nije stigla u pariški Louvre. New York Times je prenio glasine kako u Louvreu nisu željeli popustiti zahtjevima Bin Salmana da njegova slika bude izložena u istoj prostoriji kao i Mona Lisa, dajući joj time gotovo ravnopravan status.
S tečnom naracijom i širokim rasponom glasova, od trgovaca umjetninama preko povjesničara umjetnosti do istraživačkih novinara, “Izgubljeni Leonardo” je, slažu se kritičari, bolji od dokumentarca “Spasitelj na prodaji: Da Vincijevo izgubljeno remek-djelo?” i u velikoj je prednosti što ima nekoga poput restauratorice slike Dianne Modestini za glavni lik.
Ukoliko se ne pojave neki novi dokumenti (što je malo vjerojatno nakon toliko stoljeća) ili se ne pojavi neka nova znanstvena metoda za potvrdu autentičnosti što je također teško izvedivo jer je djelo previše oštećeno, tajna će možda ostati vječna.
"Apsolutno sam siguran kako će se kroz šest mjeseci ili za godinu dana pojaviti neka nova informacija, bila istinita ili ne, koja će eksplodirati u medijima", predviđa Andreas Dalsgard, producent i scenarist "Izgubljenog Leonarda”.
"Dok god ova slika ostaje skrivena od svijeta, njezina budućnost i nepoznata sudbina, bit će obavijena velom tajne, a svijet će biti spreman dočekati bilo što novo. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, u pitanju je jedna vrlo zabavna priča".