U splitskom Fotkoklubu dr. sc. Ana Šverko, viša znanstvena suradnica Instituta za povijest umjetnosti – Centru Cvito Fisković u Splitu, održala je predavanje na temu ‘‘Nenad Gattin i Dioklecijanova palača u Splitu: zašto i kako?‘‘ koje se temelji na istraživanju fotoarhive hrvatskog fotografa Nenada Gattina (Trogir, 1930. – Zagreb, 1988.). Njegova je bogata osobna ostavština pohranjena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a sadrži oko 23.000 fotografskih negativa, od kojih je oko 400 posvećenih Dioklecijanovoj palači.
Djelu Nenada Gattina je, premda golemo i važno, ipak javnosti neovoljno poznato. Što je ono što vas posebno impresionira u njegovom radu?
- Višegodišnja istraživanja povijesti prikazivanja prostora Dalmacije, od prvih mapa i crteža preko umjetničkih slika, dovela su me do 19. i 20. stoljeća, i medija fotografije. Cjelokupna ostavština Nenada Gattina pohranjena je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a dijelu njegova opusa o Dioklecijanovoj palači posvetila sam se kroz projekt Ekspozicija Hrvatske zaklade za znanost. U sklopu tog interdisciplinarnog projekta, koji vodi moja kolegica s Instituta dr.sc. Sandra Križić Roban, bavim se bilježenjem prostora fotografijom. Uz Gattinove fotografije iz kultne monografije o Palači objavljene 1968. sam odrasla, i one su uvelike formirale moju sliku tog kompleksnog spomenika. No ono što me posebno zaintrigiralo je Gattinova metodologija "portretiranja" Dioklecijanove palače, o kojoj svjedoče dokumenti iz njegove ostavštine. Zadatku je prišao kao "fotograf umjetničkih spomenika".
Što to konkretno znači?
- On je tu je profesiju držao zasebnom granom fotografije, koja zahtijeva stručnost autora na polju umjetnosti za koju se specijalizirao. Otkrila sam da je koncept cjeline te kadrove pojedinih fotografija Gattin temeljio ponajviše na knjizi čuvenog škotskog arhitekta Roberta Adama o Dioklecijanovoj palači, objavljenoj u Londonu 1764. godine, odnosno grafikama u knjizi koje su izrađene prema akvarelima francuskog umjetnika Charles-Louis Clérisseaua. Impresioniralo me da je Gattin, kako bi mogao, prema vlastitim riječima, "umjetnički interpretirati umjetničko djelo", pomno proučio povijest slikovnog prikazivanja Palače. Trudim se i sama da svako moje istraživanje uroni daleko u vrijeme. Volim se kretati u širokom vremenskom rasponu jer generalno vjerujem da se kroz razumijevanje povijesnog konteksta i kontinuiteta misli mogu dati ispravni odgovori na mnoga pitanja koja pred nas postavlja današnjica.
Intrigantno mi je pitanje – tko i kako u kulturi i baštini određuje mjeru pamćenja i mjeru zaborava. Fali li kulturnim institucijama koje vrlo često jesu prebogate sadržajima neka vrsta public relationa?
- Arhivi čuvaju istinu u tišini, do trenutka kada građa dođe u kontakt s istraživačem koji je može oživjeti. Na primjer, bavljenje putopisima i poznavanje mnogih ‘ruku‘ koje su crtale dalmatinske spomenike pomoglo mi je da Clérisseauu nedavno atribuiram anonimnu zbirku od preko 100 crteža s njegovih putovanja Italijom, Istrom i Dalmacijom, pohranjenih u Francuskoj nacionalnoj biblioteci. To je za sada druga najveća zbirka njegovih crteža na svijetu, nakon kapitalne kolekcije koju je od Clérisseaua otkupila Katarina Velika, a nalazi se u Ermitažu u Sankt Peterburgu. To je otkriće bilo moguće zahvaljujući kontinuiranom radu, ali nije bilo planirano. No postoji ona druga mjera pamćenja i zaborava koja se može planirati, a tiče se prezentacije rezultata istraživanja izvan znanstvenih krugova. Za tako nešto u hrvatskim okvirima ima još itekako mnogo prostora za razvoj. Cjelokupan "mehanizam" prezentacije znanja o baštini osvijestila sam pohađajući s kolegicom Barbarom Vujanović program usavršavanja u British Museum-u u Londonu 2016. godine, da bih naučila kako pretvoriti znanstveno istraživanje u izložbu. Istraživač treba znati da izložba nije knjiga, da ne podnosi niti istu količinu niti organizaciju podataka, i treba biti spreman prilagoditi sadržaj formatu prezentacije. Ali takva interpretacija je samo dio posla.
I ne može ga obaviti sam istraživač, bez pomoći sa strane, zar ne?
- O tome kako se i kome prenosi znanje o kulturnoj baštini trebao bi odlučivati niz educiranih stručnjaka za PR, marketing, upravljanje sadržajima prema publici i asistiranje posjetiteljima, a kod nas je sve to prečesto prepušteno samom istraživaču ili pak osobama bez potrebnih znanja na polju kulture. Povukla bih ovdje paralelu s Gattinom – kao što je fotografiranje umjetničkih spomenika zasebna grana fotografije, tako bi i svi ti medijatori između kulturnog sadržaja i publike trebali imati specifičnu naobrazbu i adekvatno osmišljena radna mjesta, koja bi se sigurno višestruko isplatila.
U mnoštvu vaših radova i projekata, vi ste na svjetlo dana vrlo uspješno izvukli iz povijesne tmine i grand tour misije europskih plemića i znatiželjnika koji su prije više od 200 godina otkrivali Dalmaciju. Dijelovi te Dalmacije i danas su nepoznati mnogim Dalmatincima. Kako to tumačite?
- Mnogi su se povjesničari parcijalno bavili Dalmacijom iz perspektive europskih putopisaca, ali tek je projekt financiran od Hrvatske zaklade za znanost, koji sam uz harmoničan tim istraživača vodila od 2014. do 2017., bio prvi u Hrvatskoj koji je imao u fokusu sustavno i interdisciplinarno istraživanje putopisnih narativa. Bitnu je ulogu u istraživanju, ali još više u širenju znanja o kulturnoj baštini i međunarodnom umrežavanju, označio osnutak splitskog ogranka Instituta za povijest umjetnosti - Centra Cvito Fisković 2010. godine, u kojemu se projekt i provodio. Prije toga nije bilo znanstvene povijesnoumjetničke institucije u Dalmaciji izvan obrazovnog sustava, a radi se o regiji s vrhunskom spomeničkom baštinom još od antike. Zahvaljujući tome nastavili smo s godišnjim ciklusima javnih predavanja i znanstvenim konferencijama posvećenima Dalmaciji u putopisima sve do danas. Mnogo nam u kontinuiranom "otkrivanju Dalmacije" široj javnosti pomažu suradnje sa splitskim muzejima, ali, moram reći, i vaši novinski članci.
Hvala... Što bismo mi danas mogli naučiti iz zapisa tih davnih putnika?
- Nekadašnji putnici su sudjelovali u formiranju slike o nama, a današnji turisti dolaze vidjeti unaprijed formiranu sliku. Rekla bih da sve veći otpor prema masovnom turizmu koji nudi plošnu, kvazi povijesnu sliku prostora, govori o tome da se vraćamo prosvijećenom, istraživačkom turizmu u kojemu se dalmatinska baština posjetitelju otkriva u svojoj slojevitosti. Kulturna baština i turizam su neraskidivo vezani, a mi smo oslonjeni na turizam kao glavnu gospodarsku granu. Želja nam je zato, uz dakako primarne znanstvene interese, kroz zapise sa studijskih putovanja predstaviti široj javnosti Dalmaciju kao specifičan prostor na povijesnoj razmeđi Istoka i Zapada, na kojemu se hibridiziraju kulturološke, umjetničke i geografske granice te popularizirati kulturna usmjerenja u hrvatskom turizmu.
Rekli ste mi da se trenutno bavite ženama koje su putovale Dalmacijom u to isto vrijeme. Tko su one bile?
- To je istraživanje tek na početku, no već i sam značaj autorica te brojnost ženskih putopisa u razdoblju od 18. stoljeća do 2. svjetskog rata, ukazuje na to da će biti itekako moguće govoriti o specifično ženskom pogledu na umjetničku baštinu Dalmacije. Nije namjera baviti se Dalmacijom samo u knjigama autorica poput Ide von Düringsfeld, Maude Holbach ili Rebecce West, već i dnevnicima i bilješkama supruga koje su pratile umjetnike i znanstvenike na njihovim putovanjima.
Zacijelo ste, istražujući te davne putnice, stekli uvid i u odnose muškaraca i žena toga doba, kako među samim otkrivačima Dalmacije, tako i unutar same Dalmacije. Koliko je emancipacija žena u to vrijeme uopće bila moguća?
- Moja kolegica Katrina O‘Loughlin, povjesničarka književnosti koja se sustavno bavi ženskim putopisima u 18. i 19. stoljeću, a koja me potaknula da im se i sama posvetim, istražuje putopisne narative upravo kao žanr koji je otvorio vrata emancipaciji. Mogućnost izražavanja u tom žanru, koji obuhvaća putopise, ali i dnevnike i korespondenciju, pružila je ženama slobodnu platformu za intelektualnu emancipaciju. Teško je uopće govoriti o emancipaciji dalmatinske žene u to doba, no dublja analiza njezine slike u putopisima složeno je zajedničko istraživanje koje je pred nama.
Iskoristit ću predstojeći Međunarodni dan žena pa vas upitati – je li u poslu kojim se vi bavite prisutan stakleni strop? Budući da ste dio europskog kruga znanstvenika, sigurno možete komparirati to pitanje na iskustvu rada u inozemstvu i kod nas...
- Teme kojima se bavim dovode me u dodir s istraživačicama diljem svijeta, a mnoge od njih pate i od mnogo težih oblika nejednakosti od hijerarhijskog napredovanja u poslu. Sama sam pak okružena ženama na vodećim položajima. Nedavno sam se vratila s četveromjesečnog boravka u Centru za renesansne studije Sveučilišta Harvard u Firenci koji vodi dr. sc. Alina Payne, istraživala sam za to vrijeme i u čuvenoj Fototeci Kunsthistorisches Instituta čija je direktorica dr. sc. Costanza Caraffa, a ravnateljica moga Instituta u Zagrebu je dr. sc. Katarina Horvat-Levaj. Međusobna podrška nas svakako čuva i osnažuje.
Po obrazovanju ste arhitektica no zapravo se čitav niz godina bavite poviješću umjetnosti. Kako je došlo do te ‘fatalne privlačnosti‘? Ili su to možda tek različita imena za istu vrstu interesa?
- Spomenula sam Alinu Payne i Costanzu Caraffa; obje su diplomirale arhitekturu, a zatim se posvetile povijesti umjetnosti, svaka na svoj način. Uvijek me više zanimalo ono što je već ovdje od onoga što još nije, a studij arhitekture mi je pružio širinu da istražujem povijest arhitekture, urbanizma, zaštite i prezentacije spomeničke baštine, ali da istovremeno ta istraživanja povezujem sa suvremenim problemima u prostoru. Prije negoli sam se posvetila graditeljskoj baštini ‘na papiru‘ provela sam skoro petnaest godina kao praktična konzervatorica. Moj je posao za mene način života, balans koji tražim između prošlosti i sadašnjosti. Lijepo ste rekli da su to tek različita imena za istu vrstu interesa. Prostor se čuva i gradi i riječima.