StoryEditor
Ostalomistično iskustvo

Juraj Dobrović (93): Predosjetio sam ubojstvo moga barbe, Ćire Gamulina. Na prvu godišnjicu okupacije, Talijani su noću upali u stan...

Piše Jasenka Leskur
9. svibnja 2021. - 22:27
Bruno Konjevic/Cropix

U splitskoj Galeriji umjetnina do konca svibnja, a u galeriji "Kravata" u Jelsi na Hvaru do sredine lipnja, otvorena je za posjetitelje izložba Jurja Dobrovića (93), hrvatskog umjetnika kojega likovna kritika smješta među najvažnije autore hrvatske moderne umjetnosti druge polovine 20. stoljeća.

Okupljalište pravaša

Sjeme ove izložbe na dvije adrese posijao je sam umjetnik izdašno donirajući svoje radove, splitskoj galeriji 94, a jelšanskoj 60, od kojih je kustos Božo Majstorović napravio izbor. Inače, galerija "Kravata" nalazi se u prizemlju njegove obiteljske kuće u Jelsi, koju je također darovao općinskim vlastima 2010. godine, i danas s oko dvije stotine upotrebnih predmeta, stilskim namještajem, starim fotografijama, knjigama i njegovim radovima čini stalni postav Muzeja općine Jelsa i kulturnu ponudu otoka.

Kuća Dobrović svjedoči o korijenima ovog umjetnika, potomka ugledne trgovačke obitelji čiji su istaknuti članovi aktivno sudjelovali u izgradnji kulturnog identiteta Jelse, mjesta koje je u 19. stoljeću imalo najveću brodsku flotu na srednjem Jadranu, te bilo na vrhuncu svoje ekonomske i političke moći.

Njegov djed Juraj i stric Stjepan bili su među utemeljiteljima jelšanske Narodne čitaonice 1868. godine, prve hrvatske narodne čitaonice na dalmatinskim otocima i među prvima u Dalmaciji. Kasnije, 1904. godine, inicirali su osnivanje još jedne, "Hrvatsko kolo", koja se smjestila u prizemlju njihove kuće na rivi, a okupljala je pravaški orijentirane mještane. Tako je Jelsa na početku 20. stoljeća imala dva javna kulturna okupljališta.

image
Ćiro Gamulin
Muzej Jelsa

S majčine strane, Juraj Dobrović u srodstvu je bio s profesorom Ćirom Gamulinom, domoljubom koji je umro u splitskom zatvoru pretučen do smrti od talijanskih okupatora i čije ime je niz desetljeća nosila jedna gimnazija u Splitu, kao i bratom mu Tomom, jelšanskim načelnikom od 1938. do 1941. godine.

Djetinjstvo ovog umjetnika čiji su radovi izlagani na prestižnom Venecijanskom bijenalu i onom u Sao Paolu, a njegove "Varijacije na temu: polja" je prije pet godina prodala najuglednija kuća na svijetu Sotheby's na aukciji "Suvremeni Istok", kao jednom od samo četiri hrvatska autora, bilo je, u dobrostojećoj građanskoj obitelji, bezbrižno. Dobrovići su, recimo, već tridesetih godina prošlog stoljeća u kući imali struju!

Split me očarao

– U kući sam imao sve što sam mogao poželjeti. Bila je čak dječja biblioteka – sjeća se Juraj Dobrović, koji živi u Zagrebu, a u Jelsi je posljednji put bio prije pet godina.

– Kao dijete sam crtao brodove, ne na jedra, nego parobrode. I Biokovo. S jednog prozora vidio sam Biokovo i dva lukobrana... Mislim da sam više imao opsesiju brodovima nego neki crtački nagon. Jelsa mi je nekako bila oskudna. I danas mi Jelsa nema treću dimenziju, ima dužinu i visinu, ali nema dubinu. Tamo sam pohađao prva dva razreda Građanske škole. I ta dva razreda su mi bila oskudna, teško mi je bilo. I dosadno. U školovanju sam napravio jedan skok, prešao sam u Split i pohađao jedan diferencijalni razred i krenuo u gimnaziju. A Split me očarao!

Na čudan način sam vezan uz Split, on mi je najemocionalniji grad. Ja ne mogu s njim usporediti ni Veneciju, ni Pariz, ni Milano, Split je na mene ostavio jednu duhovnu impresiju. A pogotovo kad sam prvi put izišao na drugo more, u Zaljev, obuzelo me neko oduševljenje gradom.

Imao sam tad 13 godina, po Splitu sam šetao opčinjen njegovom funkcionalističkom arhitekturom. Naša kuća u Jelsi je lijepa, lijepo tlocrtski složena, ali ovo je bilo nešto drugo. Naša zgrada je bila u Svačićevoj, a prema istoku se vide te fine arhitekture.

Na lijepom je mjestu, u blizini je Ulica Čajkovskog, veza između Svačićeve i Placa, često je bio mali vrt, rolete... A nikad u životu nisam bio u Varošu, valjda zbog te skučenosti koja mi je smetala u Jelsi. I velika nova gimnazija, a profesori su govorili interesantno – prisjeća se umjetnik toga vremena, a zanos zbog mogućnosti "susreta s pravom nastavom i gradom koji ga je potpuno opčinio" prekinuo je početak rata, okupacija Splita.

image
Prostorna konstrukcija
Zoran Alajbeg

Pozlilo mi je

– Bio sam u krasnoj obitelji moga barbe Ćire Gamulina, ali to je trajalo samo sedam mjeseci jer prekinuta je nastava. Talijani su okupirali grad, a ja sam četvrti i peti razred Realne gimnazije bio u đačkom domu dominikanaca. Tad je došlo gladovanje, uši, dvije godine robijanja.

– Taj četvrti i peti razred bili su nesretni. Nastava je bila dobra, ali sve oko toga je bila disciplina, strogost, dobivali bismo šibom ako bi se skupilo negativnih bodova. S lakoćom sam to sve završio, usprkos okolnostima. Kad je pala Italija, četori-pet mjeseci je bila vlast partizana, onda je došla njemačka okupacija. Dok je 1945. završio rat, doma sam učio i čitao i pripremao se za nastavak gimnazije – objašnjava umjetnik koji je – ne bez emocionalnog nemira – podijelio i uspomene na barba Ćiru, profesora biologije muške Realke, kojemu su Talijani na prvu godišnjicu okupacije, u travnju 1942., noću upali u stan. I odveli ga, da bi od posljedica zvjerskih batina u zatvoru umro. Njegov život inspirirao je Miljenka Smoju za lik Profešura u "Velom mistu".

U trenutku njegove smrti njegov nećak Juraj imao je mistično iskustvo koje nije zaboravio:

– Jako sam bio vezan s obitelji, njihov tada mali sin bio je šest godina mlađi od mene. Bio sam na nekoj procesiji, bio je čaroban, svijetli dan kada na Mediteranu sve bliješti. Odjednom mi je pozlilo, iz čistog mira. Sjeo sam sa strane... I za nekoliko dana prior me je pozvao i taktički mi kazao da mi je barba umro u zatvoru. Imao sam dodir s tom velikom nesrećom.

image
IZLOŽBE U SVIBNJU I LIPNJU
Splitskoj Galeriji umjetnina Dobrović je donirao 94 svoja rada, a jelšanskoj galeriji 'Kravata' 60
Bruno Konjevic/Cropix

Teta Helenka

Njegova udovica, teta Helenka, otišla je na Jelsu, živjela je kod moga nonota. Jednom se ukazala prilika da brodom dođem na Jelsu i da se vidimo, prvi put nakon barbine smrti. Sjedio sam na provi ribarskog broda, ježio sam se našeg susreta, sve do Jelse sam bio uplašen. Ali moja teta Helenka, dijete češkog liječnika Bride u Jelsi, taj je susret obilježila prirodnošću, bez znaka traume, s takvom superiornošću u odnosu na tu tragediju.

Za mene je to bila čarolija, taj susret s njom i njezinim sinom, nekako sam tu žalost "stavio" iza sebe. Bila je superiorna. Poslije je završila fakultet, doktorirala i bila profesorica biologije na fakultetu u Zagrebu, išla je putem svoga pokojnog muža. Put moje tete Helenke je meni veličanstven, odgojila je akademika Stjepka Gamulina, mi imamo istog nonota – kazuje Dobrović.

U njegovoj biografiji ostaje zapisano da je u Zagrebu završio ekonomski fakultet 1956. i studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu 1961. godine. Preko, reklo bi se, obiteljski očekivanog pa humanističkog obrazovanja je, na koncu, došao do područja umjetnosti.

A namjere su mu bile da studira arhitekturu:

– Teško sam se razbolio pa nisam mogao na prijemni ispit. Jedan mladić mi je predložio da probam na Ekonomiji, da će me on upisati i skupiti potpise. Donio mi je svoj indeks, to je bilo donekle privlačno, katedre Trgovina, Materijali, Tehnologija, nešto što sam mogao prihvatiti, premda nisam bio oduševljen. Došao sam u Zagreb tek na drugi semestar, počeo studirati i redovito sam išao, dok ona planska privreda i komunizam nije ušao u sve pore. Napustio sam Ekonomiju i upisao dvopredmetno povijest i povijest umjetnosti. Studirao sam i polagao, ovi moji su par puta išli na izlete, razgledavali, a ja nisam mogao dobiti pasoš, bio sam na crnoj listi.

image
Prostorna konstrukcija A i B
Zoran Alajbeg

Mate Balota

– Počele su mi se skupljati godine i došao sam do granice kad sam morao ići u vojsku, a povijest takoreći nisam ni takao, samo neke manje ispite sam dao, ne sjećam se više. Što ću? Prisilio sam se i pola godine učio tu nesretnu ekonomiju i diplomirao, da skratim vojni rok. Srećom mi je predavao Mijo Mirković, najznačajniji ekonomist onda, vrhunski, on je inače poznati istarski književnik Mate Balota. Imao sam njegove knjige, završio sam kod njega s pet "devetki". A u vojsci sam imao sreću, oslobodio me liječnik koji se zvao Jung. I to je čudna koincidencija, tako se zove autor kojeg sam poslije najradije čitao.

U međuvremenu su na fakultetu ukinuli Povijest i ostalo mi je malo do diplome. Tako da imam dvije diplome, bez ičega. Ekonomiju sam forsirano završio, na brzinu, i samo sam jedan put pao, iz financija. Studij povijesti umjetnosti je bio invalidan, ja ništa važno nisam vidio u svijetu. Tek poslije kad sam putovao, usput.

Ono što sam poznavao bilo je u Hrvatskoj, nisam vidio u Srbiji njihove manastire, stećke sam vidio u Sarajevu u muzeju, tako da vam je to živa žalost – govori Dobrović, koji je kasnije, tijekom života, izlagao svoje slike, reljefe, grafike i objekte geometrijske morfologije diljem Europe i svijeta: od Rotterdama, Frankfurta, Rima, Berlina, Beča, Firence do Kaira, Caracasa, Bombaya, Montevidea i Michigana, Montreala, Washingtona, Pertha, New Yorka, Chicaga...

Mrzio sam putovanja

– Volio sam izlagati i doći na izložbu, ali mrzio sam putovanja. Nisam otišao ni u SAD gdje sam imao samostalnu izložbu – kaže danas ovaj umjetnik. Iako nije, kaže, otišao ni na bijenale u Sao Paolo 1973., na Venecijanskom, gdje je izlagao na popratnoj izložbi "Graphic Art Today" 1972., zajedno s Miroslavom Šutejem, Ivanom Peceljem, Edom Murtićem i Virgilijem Nevjestićem, je bio.

– Za Veneciju sam prvi put radio veće grafike, veličine 70 za 70 centimetara. Bilo je otvorenje za štampu i autore, vidim te svoje grafike u glavnom prostoru, na Canalu Grande. To je bilo fantastično, na jednom panou na dominantnom mjestu, a ja sam bio šegrt među tim imenima, malo sam se čudio tome. Kad sam drugi put došao, moje su grafike malo spustili i stavili one Julija Le Parca, on je bio dobio glavnu nagradu na jednom bijenalu, vrhunsko ime, radio je instalacije, premda njegove grafike nisu ništa posebno – sjeća se autor, koji je prvu izložbu imao 1962. godine, u Društvu arhitekata Hrvatske:

– Nakon što sam izišao iz vojske 1958., sa Šimom Vulasom počeo sam raditi u bakru, da bih imao tlo pod nogama, morao sam napraviti izložbu. Muzej za umjetnost i obrt mi je otkupio nešto radova, bila je jedna inventivna stolna lampa, a vrijedni spomena su bili pladnjevi. Straga s crtežom ili snopom energetskih čestica, a na licu pladnja bila je polukuglica, mala izbočina. Dok sam čuvao tu izložbu, počeo sam crtati moje željezne reljefe. Onda sam počeo raditi nekoliko crnih reljefa, lijepio sam na ravnoj podlozi sitne elemente od gipsa, što je bio luđački posao.

Prostorne konstrukcije

– Poslije, 1963., iste takve bijele reljefe, a onda 1964. prostorne konstrukcije – nabraja Dobrović, koji se 1965. godine, izlažući na trećim Novim tendencijama, međunarodnoj zagrebačkoj manifestaciji koja je okupljala avangardne umjetničke pravce toga vremena, pojavio kao najvažniji sudionik sa svojim bijelim "Poljima".

– Na trećoj izložbi Novih tendencija izlagao sam prostorne konstrukcije. Ove prethodne, prve i druge Nove tendencije, preskočio sam, nisam još ni znao za njih. Jesam vidio prve, ali nisam bio bolje upoznat s pripremama, s administracijom, jer mogao sam i ranije izlagati, već sam imao dio tih reljefa. Bio sam uvijek u svom poslu i nije me zanimalo. Te iste godine sam imao prvu samostalnu izložbu u Studentskom centru, gdje sam izlagao željezne, crne reljefe, bijele i prostorne konstrukcije – veli Juraj Dobrović, koji je prvi put u Splitu izlagao grafike i reljef-kolaže 1972. godine u Galeriji umjetnina.

image
Zeleni salon kuće Dobrović

Slijedile su godine intenzivnog stvaranja, na izložbama je sudjelovao s poznatim umjetnicima – a i družio se sa Severom, Kniferom, Richterom, Piceljem, Srnecom – čija se poetika temeljila na geometrijskom jeziku. Likovna kritika opisuje Dobrovića kao umjetnika "rijetke sistematičnosti rada, istinskog istraživača u području vizualnog i plastičnog oblikovanja, no ujedno i pravog metafizičara po krajnosti volje za čistoćom djela".

– Prije nekoliko mjeseci na televiziji je bila jedna emisija o izvanzemaljcima, o otiscima njihovih tanjura u žitu. Ostao sam zblenut! Oni su jezovito slični mom crtežu i grafici koju sam 1964. napravio! Grafiku s krugom, s rupom, oko koje se silno dinamično i koncentrično šire trokutići, do oboda. Ovi u žitu su malo nespretniji, nemaju toliko elemenata, ali je isti princip, "prvi rođaci" su.

Ti izvanzemaljci su me odavna zanimali, kad sam imao 35 godina u Italiji sam u knjižari tražio knjigu o, oni kažu, "disci volanti", kupio sam dvije, no nisu bile dobre. A poslije sam pratio sve što sam mogao naći o tome.

Ne izlazim iz stana

Još više me potreslo kad sam vidio njihove kocke. Ima jedan moj kratki tekst o kravati, kad sam napravio seriju tih radova, završava s rečenicom "kocka je više dar nego pronalazak". Hoću reći, da ona dolazi iz nepoznatog. Fascinantno! Da ima netko tko može pisati o toj zagonetnoj koindicenciji, to bi bila senzacija. Pozvao sam Krešimira Mišaka iz "Na rubu znanosti" da dođe k meni i ako mi može donijeti još takvog materijala. Rekao sam i Boži Majstoroviću, zagrijan je za to, to bi bila izvanredna tema. Poslije sam našao jedan Newtonov crtež – krug, u njemu manji krug, linije koje se vrte i zatvaraju jedno simetrično crtovlje. Vidio sam da je taj Newtonom crtež iznad stola Europske komisije.

image
Bista Ante Starčevića iz nekadašnje čitaonice 'Hrvatsko kolo', rad kipara Ivana Rendića

Ja sam sve to nazvao "Poljem". Kao i moje reljefe prostornih konstrukcija. Jer polje je jedan opći pojam događanja. Polje je oranica za mene, tu se sije. Polje je nešto gdje je čovjek ostavio svoj otisak. Elektromagnetsko polje. I radijacija je polje. Polje bih mogao nazvati kreativnim nemirom – kaže ovaj umjetnik, koji neće vidjeti svoju novu izložbu u Splitu i Jelsi.

– Ne izlazim iz stana, sretan sam što živim na krevetu, a ne u njemu. I što me Alzheimerov moljac još nije nagrizao – veli Dobrović.

DAR JELSI, ALI... Strahujem što će biti s kućom kad umrem

Nastavljajući obiteljsku tradiciju kulturnog angažmana, Juraj Dobrović je Jelsi ostavio kuću, uređenu kombinacijom njegovih modernističkih radova i predmetima iz 150 godina dugog života te građanske obitelji. No, nije zadovoljan kako se Muzej i Općina brinu o njoj:
– Ta donacija, to je najvrjednije što sam napravio u životu, to ću i mrtav reći, to je tako. Ali to je i moja tragedija. Svečano otvorenje je bilo izvrsno. Lijepo, zavičajno. Ljudi su rekli neke prave riječi, vidio sam da to ima dodir. Kad sam iduće godine došao, počeli su problemi.
Učenici hotelijerske škole su imali ključeve, pa su tu radili veselice, to im je bio klub, čitava terasa je bila zamrljana pizzama. A jedne godine su mi se zbog otvorenih južnih škura iskrivile slike na vrućini, morao sam ih popravljati.
No najgore je došlo prije godinu i pol dana, dobio sam takav stres da nisam mogao spavati. Netko se sjetio da na tavanu moje kuće napravi ured. Potpuno sumanuto! Poslali su mi nekakav elaborat, brutalna laž, ali fantastično sročena. Žele mijenjati crijep i poprečne letve u potkrovlju, sve grilje i parket, a ja sam sve to generalno obnovio, stručno i kvalitetno. Pa 45 godina krov nije pustio kap kiše. Moja pokojna supruga Mirjana i ja smo samo preko ljeta koristili kuću i hodali po novom parketu, vidi ga se na fotografijama kuće. I onda sam napisao pismo, tražio razgovor. Iskazi iz elaborata su lažni.
Na kraju sam napravio jedan džentlmenski potez, Općini sam predložio da im poklonim još dva prostora, vezana s galerijom "Kravata". Uklanjanjem zida dobili bi genijalan izlagački prostor, sa sanitarnim čvorom, dobili bi još 20 i nekoliko metara uređenog prostora, ožbukanog, s kamenim podom i izvodima za rasvjetu. Europski! Planiram u biblioteku staviti i knjige koje je uredila i prevela moja pokojna supruga, Mirjana Dobrović, urednica u izdavačkoj lući "Naprijed".
Nešto odgađaju, poslali su mi ugovor, ali nigdje ne stoji da odbacuju tu monstruoznu ideju. Ja ne mogu doći dolje, svi oni šute, nešto smišljaju. Vjerojatno će kad ja umrem napraviti gore taj kupleraj za birokraciju. Svugdje je isto, ta birokracija je kancerogena, lukava, energična.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. lipanj 2021 22:12