Vrijeme radnje: budućnost koja samo što nije počela. Mjesto radnje: Švedska u kojoj je skandinavski oblik socijalizma ustuknuo pred nemilosrdnim liberalizmom. Svekoliko stanovništvo dijeli se u samo dvije kategorije: potrebne i nepotrebne.
Prvi imaju stabilne i visoke prihode, ekonomski su, dakle, održivi i značajno pridonose zajednici, ne samo porezom koji redovito uplaćuju, nego i činjenicom što su roditelji čija će djeca u doglednoj budućnosti puniti proračunsku blagajnu. Nepotrebni uglavnom pripadaju nekoj slobodnoj profesiji, nemaju redovita primanja i uvijek kubure s plaćanjem računa, žive povučeno na društvenoj margini, nemaju djece ni bračnih partnera, ustvari nikoga kome će jednoga dana nedostajati. Kad nepotrebna žena navrši pedeset, a jednako suvišan muškarac šezdeset godina, otpremaju se u Ustanovu, križanac između luksuznog odmarališta, istraživačkog centra i lječilišta, gdje će, izolirani od ostatka svijeta, odnosno populacije potrebnih, živjeti sve do smrti.
Radi se ustvari o nekoj vrsti logora s pet zvjezdica, iz kojega se ne može uteći, ali se čovjek barem može utješiti činjenicom da će biti okružen obiljem i luksuzom kakav sebi nikada prije nije mogao priuštiti, gotovo svime što čovjek može poželjeti osim alkoholom. To, međutim, nije kraj svih loših vijesti. Ustanova bi bila još i prihvatljiva da korisnici njezinih smještajnih kapaciteta ne moraju sudjelovati u rizičnim medicinskim istraživanjima i biti darovatelji organa povlaštenoj populaciji potrebnih, sve do konačne donacije onoga dijela tijela bez kojega život više nije moguć. U kliničkom resortu živi se, dakle, na visokoj nozi, ali kratko: samo nekoliko godina.
Pripovjedačici romana “Ustanova” autorice Ninni Holmqvist (prijevod potpisuje Željka Černok) ime je Dorrit, a zanimanjem je spisateljica. Ne naročito uspješna, naklade njezinih knjiga su skromne, a takva su i njezina primanja, kad ih uopće ima. Nikad se nije udavala, nema djece, a živi u trošnoj kućici sa svojim psom. Odnosno više ne živi jer je upravo navršila pedesetu i stigla je u Ustanovu. Relativno brzo tamo će steći krug dobrih, odanih prijateljica, čak će se i zaljubiti u kolegu Johannesa, također pisca. A onda će iz njezina života polako početi nestajati ljudi s kojima se u međuvremenu zbližila, što će je samo podsjećati na neumoljivu činjenicu kako se primiče i njezin konačni odlazak.
I Šveđani plaču
Ako ste poslije svega stekli dojam kako se radi o distopijskom romanu koji se bavi konačnim posljedicama kapitalizma, u pravu ste, ali ne sasvim. Ova knjiga nije uznemirujuća samo stoga što imaginira zaplet koji je uistinu moguć, čak i u neko dogledno vrijeme, nego ponajprije zato što podsjeća na činjenicu kako mi već danas, čak i u bogatim društvima kao što je švedsko, živimo u svijetu koji je oštro i nepomirljivo podijeljen po crti koja je opisana novcem, na one koji ga imaju i one koji ga nemaju. Ponekad, dapače, vrlo često zlokobna se Ustanova doima kao bolje mjesto od onoga u kojemu su ljudi živjeli prije nego što im je naloženo napuštanje svijeta potrebnih.
Ovako to Dorrit na jednome mjestu objašnjava: “Ovdje mogu biti svoja u svim aspektima i potpuno otvoreno, i neću biti odbačena niti će mi se rugati, i ne postoji rizik da me netko ne shvati ozbiljno. Ne gledaju me kao neku luđakinju ili nekoga tko je naporan i uvijek suvišan, i ne znaju što bi sa mnom. Ovdje sam kao i svi drugi. Uklapam se. Brojim se. Osim toga, mogu si priuštiti odlaske liječniku i zubaru, čak i frizeru i pedikeru, mogu ići u restorane i kino i kazalište. Ovdje vodim život dostojan čovjeka. Poštuju me.”
“Ustanova” je bolan, neugodan i potresan roman kakav nije mogao biti napisan na našim prostorima. Dok sam ga čitao, jednako sam se divio talentu autorice, kao i pokornosti njezinih junaka koji pristaju na život u wellness gulagu i prepuštaju se trivijalnim užicima o kojima su donedavno mogli samo sanjati, umjesto da svaku budnu minutu svakoga dana razmišljaju o bijegu ili barem pobuni.
Da je nekom hrvatskom kolegi pala na pamet ista polazišna ideja, naša varijanta “Ustanove” svoj bi dramski crescendo vjerojatno imala u velikom, krvavom obračunu pobunjenih logoraša sa slugama vladajućeg poretka. U našem je nacionalnom biću upisan gen hajdučije, koji su potomci vikinga kroz minula stoljeća nekako uspjeli pogubiti, pa ne oštre beštek na svaku prijetnju koja ih može sustići, nego strpljivo i mirno čekaju sve što im se ima dogoditi. •