Pisati (još jednu) knjigu o Titu na prvi se pogled može činiti kao najsuvišniji posao na svijetu. S puno razloga, jer su samo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća o najvećemu sinu naših naroda i narodnosti (koje, hvala na pitanju, više nisu naše) nadrljani kubici građe i potom otisnuti u fantastičnim nakladama.
Smisao tih izdanja isprva je bio da se produbi i raširi kult ličnosti maršala, osloboditelja i revolucionara, no kako je vrijeme odmicalo, a moć ostarjelog vođe kopnjela, izvorna ambicija nadomještena je jednom puno prizemnijom, obrtanjem para. Iz tih vremena stariji pamte zaumne naslove kakvi su bili, recimo, “Tito i filatelija” ili, još ljepše, još luđe, “Tito i pčele”. Cijele brigade bitangi bavile su se štancanjem, u suštini, erotskih knjižica (jer su one svjedočile o strastvenoj ljubavi običnog socijalističkog čovjeka prema neobičnom ocu jugoslavenskog puta u socijalizam) i potom reketarenjem masovne publike koju se pokušavalo (s dosta uspjeha) uvjeriti kako bi njihova nevoljkost da kupe taj bofl mogla biti protumačena kao skretanje s Titova puta.
Njemačka znanstvenica
No, iz cijeloga šlepera, ako ne i dva ili tri, naslova o Josipu Brozu, samo se neznatan dio do danas tiskanih knjiga svojom temom doista ozbiljno bavio. Većina te nepregledne produkcije svodi se tek na šuplje, adorantske libre kojima se od početka devedesetih naovamo pridružila još jedna vrsta temeljito nepotrebnih knjiga: onih koje, uglavnom u koordinatama popularnih teorija zavjera, pokušavaju razobličiti Josipa Broza kao neku vrstu Dartha Vadera naše povijesti.
U svjetlu tih okolnosti, nova Titova biografija ne može se činiti suvišnom, osobito ako dolazi iz pera renomirane povjesničarke koja temu do u tančine poznaje, a opet si može priuštiti luksuz iskošene perspektive jer na glavnog junaka svoga libra uvijek gleda s motrišta njemačke znanstvenice. Berlinčanka rođenjem, Marie-Janine Calic kći je uglednog hrvatskog povjesničara Eduarda Čalića, što će reći da ju je obiteljski background pripremio za dubinsko i nijansirano razumijevanje događaja o kojima piše te lako snalaženje u moru arhivskog materijala, a radni i životni ambijent očistio od potrebe da ugađa bilo čijim sentimentima.
Knjigu su naručili urednici ugledne edicije “Diktatori u 20. stoljeću”, no to ne znači kako autorica vjeruje da bi se predmet njezina istraživanja i pisanja trebao meko i bez napora uklopiti u naslov tog izdavačkog niza. Da, Tito je bio i diktator, ali ne samo to, i ne osobito dugo. Onda se presvukao u “mekog” autokrata koji će od kraja šezdesetih godina preuzeti ulogu predsjedničkog moderatora, a ponekad i arbitra.
Nijansirani portret
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, koju je stvorio, bila je, naravno, nedemokratska zemlja, ali se zato svih šest klasičnih stupova totalitarnog sustava u njezinu slučaju počelo iznutra urušavati još od pedesetih godina, da bi svoje zadnje desetljeće dočekala u paradoksalnom stanju de jure neslobodne, ali de facto države u kojoj je manje-više sve dopušteno i moguće. Govoriti o Titu i SFRJ – ne postoji način da se o jednome piše i misli bez spomena drugog – ne može se u pojednostavljenom svijetu crno-bijelih opozicija, nego prije u nepreglednom oceanu pedeset (milijuna!) nijansi sive.
”Tito – Vječni partizan” Marie-Janine Calic (prijevod potpisuje Goran Schmidt) libar je koji, očekivano i logično, nudi malo novih spoznaja, zanemarimo li dionicu teksta koja se bavi donedavno uglavnom nepoznatom Lucie Bauer, drugom gospođom Broz (nakon Pelagije Belousove, a prije Herte Haas i Jovanke Budisavljević). Radi se, međutim, o knjizi koja nudi rijetko nijansirani portret osobe koja će nam dovijeka ostati manjom ili većom enigmom, a koju samo zaslijepljeni ideološki manijaci mogu otpisivati jednom jedincatom, naravno, pogrdnom riječju.
Možda će zvučati pomalo bizarno, ali ovaj bih majstorski ispripovijedan libar osobito toplo preporučio svima koji se bave pisanjem fikcije. Naime, iz ove će biografije više nego iz svih tomova stručne, znanstvene literature shvatiti kako nema dobre, uzbudljive priče bez jakog nosećeg karaktera koji mora biti daleko od svih predvidljivih, klišeja, znalački isheklan od samih suprotnosti koje se uzajamno ne poništavaju, nego prožimaju i pretapaju, dovršavajući konture lika kojega je moguće u isti mah i voljeti i mrziti. Tito je naprosto bio bataljun neusporedivih ljudi u samo jednoj osobi, obožavanoj i preziranoj, ali nikad, ni u svojim najsumračnijim izdanjima, cijepljenoj od zaraznog magnetizma i šarma.