Alessandro Barrico rođen je 1958. godine, što će reći da je riječ o gospodinu zrele, dapače, vrlo zrele dobi.
Obrazovanjem je filozof i pijanist, a karijerom književnik u čijim se djelima zrcale obje profesije za koje se školovao.
Naime, sklon je refleksiji i introspekciji, a uživa u reputaciji virtuoznog stilista čije raskošne rečenice moćno zvone i odjekuju. Ukratko, radi se o čovjeku kojega je lako zamisliti kao tehnološki zapuštenog mrguda. Već ga vidim u stanu čiji su zidovi tapecirani knjigama, nema televiziju, ali ima gramofon, služi se mobitelom, ali onim prve generacije, bez fotoaparata i ostalih čudesa koja nude suvremeni smartphonei, računalo ima, ali ga koristi tek kao sofisticirani pisaći stroj.
Zvuči poznato? Vjerojatno i u vašoj blizini postoji netko takav, šarmantno ćaknut i dosljedno nezainteresiran za sve digitalne alate i igračke bez kojih većina ljudi više ne može živjeti. No, Alessandro Barrico nije takav. Njegova intelektualna znatiželja ne da mu mira, još se nije predao, a slutim da nikada ni neće. On je od one blagoslovljene, rijetke sorte ljudi koji cijeloga života ostaju na “ti” s fenomenima suvremenosti, zaokupljeni onim što jest ili tek ima doći, a nimalo sentimentalni prema prošlosti. Štoviše, on je toliko zainteresiran za nove tehnologije i mogućnosti što ih one otvaraju, da je napisao i cijelu knjigu u formi polemičkog odgovora na grintanja dosadnjakovića koji drže kako nove tehnologije zatupljuju i barbariziraju naš svijet. Knjiga se zove “The Game” i s talijanskog ju je prevela Snježana Husić.
Intelektualna raskoš
Nije lako opsežan rukopis koji se bavi tako složenim i delikatnim pitanjima sažeti u samo nekoliko rečenica, ali ajmo barem pokušati. Dok katastrofičari vele kako je mentalna revolucija (naravno, sa svim svojim štetnim posljedicama) proizvod tehnološke revolucije, autor ističe kako bi oni trebali shvatiti da stvari zapravo stoje skroz obrnuto, da je prvo bila mentalna revolucija, pa tek onda, kao njezina izravna posljedica, ona tehnološka. A taj intelektualni prevrat režirali su ljudi koji su htjeli uteći od svih zala dvadesetog stoljeća, prije svega od fiksiranih granica koje opisuju naš svijet i odvajaju nas od ostalih, naravno, suprotstavljenih svjetova. U srži digitalne revolucije jest kretanje, dakle, sloboda koja nam je u prošlome vijeku bila ozbiljno ograničena, a svako se prekoračenje kažnjavalo.
Širenje prostora slobode, dakle, njezina demokratizacija sjajna je vijest za sve osim za pripadnike petrificiranih elita, za “svećenike”, kako autor podrugljivo naziva odličnike staroga poretka, koji pod svaku cijenu žele sačuvati monopol na znanje, istinu i moć.
To, naravno, zvuči puno ozbiljnije (slojevitije, nijansiranije, mudrije, inovativnije, pa i duhovitije) u integralnoj, Barricovoj verziji. Teško je, recimo, ostati ravnodušan i ne nakloniti se čovjeku koji na jednome mjestu kaže kako je web u presudnoj mjeri baštinio iskustva ovih četiriju fenomena: supermarketa 1950-ih godina, televizije od 1960-ih naovamo, totalnog nogometa kakvog su Nizozemci igrali 1970-ih i niskobudžetnih letova iz 1980-ih. No, kad se cijela ta intelektualna raskoš raspisana nadmoćnim stilom (komplimenti prevoditeljici!) hoće svesti na nekoliko rečenica, počinju problemi, a cijeli libar završava u zoni naivne romantizacije.
”The Game” (naslov knjige ujedno je i ime globalnog poretka u kojemu živimo, a koji je jedinstven po tome što se ovladavanje svim digitalnim alatima ne predstavlja kao zahtjevan posao, nego kao zavodljiva igra) neka je vrsta esejističkog odgovora na zanovijetanje starih, zapuštenih prdonja kojima je (digitalna) čaša uvijek napola prazna, jer u paketu s tehnološkim benefitima neizbježno ide i kulturološka šteta.
Alternativne činjenice
Ne, gospodo, čaša je napola puna, uzvraća Barrico. Za moj ukus, unatoč autorovom silnom talentu i pameti, ne osobito uvjerljivo. Moja bi se malenkost prije opredijelila za stav kako pred nama ne stoji samo jedna čaša, nego dvije te da nas opredjeljivanja za ili protiv tehnologije ne mogu nikamo odvesti.
Slabosti Barricove (unatoč svemu, impresivne) misaone konstrukcije su najvidljivije kad skrene u kaljužu politike i tamo u pravilu zapne kao, recimo, u dijelu knjige gdje piše kako su post-istine odnosno alternativne činjenice postojale oduvijek samo što smo ih drukčije zvali. Nema sumnje da je tako, ali su im digitalni alati darovali neslućene mogućnosti širenja, pa čak i mutacija, koje Barrico uglavnom ignorira. Neovisno, međutim, o svim primjedbama, “The Game” zaslužuje najsrdačnije preporuke.