Ugledni (dakle, nagrađivani, naširoko prevođeni, ekranizirani) književnik Colum McCann (Dublin, 1965.) ne vjeruje u škole kreativnog pisanja. “Takav ti studijski program može dopustiti da pišeš, ali te neće naučiti”, tvrdi ovaj autor. Štoviše, tome dodaje i sljedeću uznemirujuću opasku: “Zapravo, studij pisanja piscu ili čak nastavniku može donijeti poniženja kao malo što u životu.”
Ako je institucionalni oblik edukacije wannabe autora suvišan i promašen, onda se ni pisanje udžbenika koji će se koristiti na takvim radionicama, ne čini kao bogzna kako svrhovit i koristan posao, zar ne? O tome se McCann ne izjašnjava, vjerojatno stoga što je i sam potpisao jedno slično djelo. Velim slično, jer on ipak nije podlegao iskušenju da kao provjereni literarni meštar ponudi priručnik za obuku šegrta, nego je svoj libar malo drukčije koncipirao.
Pedeset nije loše
”Pisma mladom piscu” (prijevod potpisuje Tomislav Kuzmanović) nemaju ambiciju pretvoriti svoje čitatelje u pisce, nego onima koji to već jesu, jer su u sebi prepoznali strast, žicu, potrebu i talent, pomoći da artikuliraju svoj glas. Oni čak ne moraju biti na pragu života, kao što poručuje naslov. “Koliko mlad pisac ima godina?”, pita McCann i odmah odgovara: “Sedamnaest, šezdeset, četrdeset šest – koga briga? Najmlađi od mladih pisaca uvijek želi da mu ta knjiga izađe prije nego što napuni osamnaest ili u najgorem slučaju dvadeset pet. Hvalevrijedan je to cilj i od njega ne treba odustati, ali ako ti ne pođe za rukom, ne beri brigu. Trideset je u redu. Ni pedeset nije loše. Šezdeset četiri jednako su dobre godine za početak kao i svake druge: sjeti se Franka McCourta. A ni devet godina nije loše.”
Nije nikakvo čudo što je uspon autofikcije, danas omiljenog i najraširenijeg spisateljskog opredjeljenja, koincidirao s dominacijom reality show programa na televiziji. Očito su se među nama raširile, možda već i ukorijenile, dvije snažne potrebe, da ne kažem baš velike nužde: da pred drugima izlažemo svoju intimu, pa makar ona bila djelomice prerađena književnim sredstvima, i da s ne manjem zanimanjem virimo u tuđu privatnost.
Predaja maštanju
Taj trend McCannu nije osobito simpatičan, pa početnicima ovako savjetuje: “Fikcija može povrijediti. Zapravo, može nekoga potpuno uništiti. Možda to i nije toliko važno ako bol nanosiš sebi, ali ako zbog toga pati netko drugi, netko blizak ili drag, moraš razbiti to zrcalo u koje neprestano zuriš. Prestani pisati o sebi. Nemoj krasti iz prijateljeva života. Nemoj pisati o nedaćama svoga oca. (...) Ako pišeš roman, iziđi iz vlastite glave i zađi u veći svijet. Izmisli neuroze, izmisli kartografiju, izmisli nedaće. Stvori novoga oca u kojega se može ugraditi tvoj vlastiti.”
Ukratko, McCann mladim autorima savjetuje da stvarnost ne prepisuju, nego da se predaju maštanju. “Naravno, postoje iznimke”, dodaje: “Možda si novinar. Možda si kroničar. Možda si Karl Ove Knausgaard. Možda si pjesnik koji vjeruje da mora pisati iz vlastita života. Da zato živi. Možda misliš da si važniji nego što doista jesi. Ali čemu kopati po kostima vlastite obitelji kad imaš moć i sposobnost da uz svoju stvoriš potpuno novu.”
McCann se potencijalnim piscima ne obraća s visine, kao nadmoćni, iskusni meštar koji u malome prstu ima sve tajne zanata. Da ga je pitati, vjerojatno bi vam odgovorio da su mu te famozne tajne i dan-danas maglovite. Iako mu je ton izravan, obvezujući, gotovo zapovjedni, on se više doima kao sugovornik, nego kao predavač. Kao da ste s prijateljem sjeli u kafić i nad rundom-dvije piva pokušavate razbistriti pitanja koja vas muče, a on o njima zna puno više od vas i spreman je velikodušno podijeliti svoje znanje.
Drukčiji od drugih
Premda se ovaj libar već i naslovom deklarira kao štivo za usku ciljnu grupu – samo one čitatelje koji osjećaju svrbež prstiju i htjeli bi uskoro prijeći rampu, pa se svrstati među pisce – valja ga preporučiti svima. Naime, dok sam ga čitao, teško sam se mogao oteti dojmu da ustvari bordižam kroz stranice knjige za samopomoć, koju je napisao neki popularni life-coach. Začudo, njegovi me savjeti nisu iznervirali niti sam od njih poželio uteći, kao što redovito bježim od slične literature.
A nisu me uzrujali zato što oni ne žele promijeniti svoje čitatelje, nego im, upravo suprotno, pomoći da ostanu isti, ali svoji, dakle, totalno drukčiji od drugih. Iz McCannove knjige ponešto korisno naučit će ne samo zanesenjaci koji bi htjeli napisati roman ili zbirku priča, nego i ljudi bez takvih ambicija, koji “samo” pokušavaju bolje razumjeti svijet oko sebe.